Pištoljaška izjava šefa nekada slavne Hrvatske seljačke stranke, a sada tek marginalne partijice, Kreše Beljaka o tome kako je zloglasna komunistička tajna policija Udba pobila premalo Hrvata, otvorila je Pandorinu kutiju u nas nikada zatvorene priče o državnom terorizmu bivše Jugoslavije, ali i udbaškom mentalnom podmlatku koji posve otvoreno djeluje unutar hrvatskog društva.

Nažalost, spektakularne likvidacije nepoćudnih disidenata u režiji tajnih policija prema uzoru na one iz razdoblja Hladnog rata nisu danas rijetkost ni u svjetskim razmjerima. Pokazuju to brojni primjeri poput napada bojnim otrovom novičokom na ruskog prebjega Sergeja Skripalja i njegovu kćer u engleskom gradu Salisburyju, trovanje još jednog ruskog prebjega Aljeksandra Ljitvinjenka radioaktivnim polonijem u londonskom hotelu i slučaj američkog novinara Jamala Khashoggija koji je živ raskomadan u saudijskom konzulatu u Istanbulu. Napasti nekoga tko živcira režim svojim djelovanjem na udaljenoj lokaciji izvan granica matične države i oduzeti mu život u atentatu nikada nije bila nepremostiva prepreka za operativce tajnih službi koji se za to posebno obučavaju.

Zloglasna jugoslavenska tajna policija Služba državne bezbednosti (sigurnosti) ili popularno Udba koju danas zaziva samoborski gradonačelnik Beljak bila je posebno uspješna u tom poslu, možda i zato što je za potajnog saveznika imala tadašnje vlasti Savezne Republike Njemačke koja je uporno zataškavala zločine jugoslavenskih državnih terorista na svome tlu. Razlog tome bilo je čvrsti politički pakt Bonna i Beograda, poraženog i pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Iako Brozova Jugoslavija nije dobila svoju okupacijsku zonu u Njemačkoj i Berlinu, držala je u šaci kukavni politički aparat u Bonnu koji je udovoljavao svakoj želji perverzne hunte iz Beograda. Samo u tome svjetlu treba promatrati inzistiranje pravosudnih tijela današnje Njemačke da se bivšim jugoslavenskim udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču optuženima za organizaciju političkog ubojstva na njezinu tlu sudi pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu. Bio je to trenutak iskupljenja Nijemaca za sramotno držanje ljestava egzekutorima iz tadašnje Jugoslavije koji su desetljećima nesmetano vršljali po ozemlju Savezne Republike s prešutnim odobrenjem najviših političkih, policijskih i pravosudnih autoriteta te zemlje. U prvom redu tu valja spomenuti pokojnog njemačkog političara i državnika kojeg Hrvati posve neopravdano najviše časte i vole. Riječ je o Hans-Dietrichu Genscheru koji je tijekom svoje karijere obnašao dužnosti člana Bundestaga te ministra unutarnjih (1969. - 1974.) i vanjskih (1982. - 1992.) poslova. On je o Udbi znao puno više od Kreše Beljaka, ali je za razliku od njega o tome uporno kao zaliven šutio.

Koliki je kredit kod naivnih Hrvata stekao svjedoči i nevjerojatna činjenica da se ne tako davno u nekim hrvatskim medijima nije smjelo napisati da je Genscher u mladosti bio član Hitlerove Nacionalsocijalističke Njemačke radničke partije nego se to cenzorski retuširalo navodeći njegovo tobožnje članstvo u manje važnom Hitlerjugendu. Kao da se tom gestom htjelo reći kako ne bi bilo dobro za ugled Hrvatske kada bi se javno objavilo da je našu zemlju 1991. diplomatski priznao bivši nacist. Čini se da njegove veze s Udbom za taj isti državotvorni establišment nisu nikada bile sporne. U hrvatskoj javnosti postoji uvjerenje da je hrvatska Udba porodila ovdašnju demokraciju zbog čega joj trajno moramo biti zahvalni. U tom se istom gnojištu sa svojim izjavama valja i Krešo Beljak. Još jedan apologet Udbe i udbaša u hrvatskoj javnosti, riječ je o zagrebačkom odvjetniku i političaru Anti Nobilu, svoju knjigu o procesu u Münchenu nazvao je "Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu". On krajnje bestidno udbaša osuđenog na doživotni zatvor zbog organiziranja političkog atentata u Njemačkoj nedužno naziva "hrvatskim kontraobavještajcem". Koliko je bio moćan taj Perković, nekadašnji šef Udbe u Osijeku podrijetlom iz Višnjevca, govori i podatak da se njegovo ime tijekom devedesetih i dvijetisućitih izgovaralo šapatom! Kakva je to država u kojoj se obični građani plaše izgovoriti čak i puko ime ključnog "hrvatskog kontraobavještajca" i "državotvorca" koji je Hrvatima navodno podario demokraciju? Najsmješniji detalj iz proudbaške knjige odvjetnika Nobila jest predgovor njegovog kolege Čede Prodanovića. Naime, želeći dati moralnu potporu Nobilu u njegovom braniteljskom neuspjehu Prodanović je parafrazirao ustaškog ministra Andriju Artukovića koji je 1986. tijekom suđenja u Zagrebu za ratne zločine, u procesu u kojem je Anto Nobilo bio državni odvjetnik, uskliknuo istu latinsku diktu "fiat iustitia, pereat mundus" (Neka se pravda provodi makar propao svijet). Neobično je vidjeti da su zagrebački fiškal i bivši Pavelićev ministar bar u nečemu suglasni.

Jugoslavenska tajna policija likvidirala je u inozemstvu stotinjak hrvatskih emigranata. U münchenskoj presudi Perkoviću i Mustaču spominje se smaknuće njih 22. Neke evidencije govore da je u razdoblju od 1946. do 1989. Udba u stranim zemljama ubila čak 69 Hrvata. Posljednji ubijeni Hrvat u Saveznoj Republici bio je Anto Đapić, stric istoimenog hrvatskog političara. Teško je reći da su ti ljudi bili baš neko cvijeće, riječ je bila o političkim nezadovoljnicima različitog profila koji su iskoristili otvaranje granica komunističke Jugoslavije i mogućnost odlaska na rad u zapadnu Europu kako bi pobjegli na slobodu. Neki od njih su bili i potencijalni ekstremisti, no to nikako nije smio biti izgovor za državni terorizam i arbitrarna ubojstva masovnih razmjera.

OTROVNA TORTA



Udbaške ubojice nisu prezale ni od likvidacija cijelih obitelji. Poznat je slučaj iz 1972. u kome su nedaleko Venecije ubijeni Stjepan Ševo, njegova supruga Tatjana i njezina devetogodišnja kćer Rosemarie Bahorić koja je od Aleksandre Zec koju su 1991. ubili merčepovci bila mlađa tri godine. Uz puno poštovanje za martirij obitelji Zec, hoće li Rosemarie Bahorić ikada dobiti postumnu satisfakciju ili je i njezina nepotrebna i nasilna smrt bila samo jedan od koraka koji su doveli do samostalne i suverene Hrvatske? Hoće li bar dobiti svoju ulicu ili će biti prepuštena zaboravu?

Inače, nije Krešo Beljak ("ljeviji i od Josipa Broza", kako će ovih dana reći Božidar Pankretić) slučajno odabrao ovaj trenutak za svoju izjavu kojom djelovanje Udbe prema hrvatskoj emigraciji smatra preblagim. Naime, s prvim danima ove godine Hrvatska je dobila novog predsjednika Zorana Milanovića, političara koji je 2013. s tzv. lex Perković pokušao pod svaku cijenu spriječiti izručenje udbaških glavešina Njemačkoj. Već se neko vrijeme spekulira da bi predsjednik Milanović tijekom svog mandata mogao pomilovati ovu dvojicu "državotvornih udbaša". U tome će imati snažnu potporu u svojoj desnoj ruci iz vremena predsjedničke kampanje Orsatu Miljeniću. Upravo je on kao tadašnji ministar pravosuđa bio autor spornog zakona koji nas je osramotio pred Europskom unijom i Njemačkom. Isto vrijedi i za Socijademokratsku partiju čiji se istaknuti član Nenad Stazić s gotovo identičnom izjavom onoj Beljakovoj proslavio prije dvije godine ("Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika."). Najava postavljanja crvene petokrake na vrh riječkog nebodera, one iste koja je krasila i grb Perkovićeve stare firme - Službe državne sigurnosti, samo je šlag na otrovnoj torti koju ćemo uskoro svi morati progutati.