Svi se rado sjećamo sjajnog filma “Dani radija” američkog redatelja Woodyja Allena koji izvrsno opisuje zlatnu radijsku eru (golden age of radio) u vrijeme kada je taj medij bio glavna kućna zabava svakog Amerikanca. Iako film radnju smješta u četrdesete godine, ovo se razdoblje obično računa od početka dvadesetih pa sve do pedesetih godina prošlog stoljeća.

U tom luckastom filmu svaki od junaka je na svoj način fasciniran radijem, a ponajviše Joe, simpatični klinac iz židovske obitelji koja živi u siromašnoj četvrti New Yorka. Njegovu opsjednutost radijem najviše kudi majka koja smatra da Joe previše sluša radio naročito emisije o superjunacima. Srećom, on nije iznimka. Njegov ujak Abe strastveno prati športske prijenose, tetka Bea obožava glazbene emisije, a teta Ceil emisije s trbuhozborcima…

Bilo je to vrijeme prije izuma televizije odnosno širenja tog medija u svaki američki dom.

Golemi broj Amerikanaca ostajao bi navečer kod kuće i zajedno sa članovima obitelji slušao svoje omiljene emisije. Doba je to velike kreativnosti. Za novi su medij izmišljeni brojni novi formati i žanrovi koji su se kasnije preselili na televiziju, poput radijskih drama, emisija o nadnaravnim fenomenima, sapunskih opera, emisija s talentima, kvizova, situacijskih komedija, dječjeg programa i već spomenutih športskih prijenosa i trbuhozboraca.

Woody Allen nudi nostalgičnu i vrlo vjerojatno vlastitu autobiografsku priču o odrastanju uz novi medij. Naposljetku je i sam izgradio karijeru pišući u početku komične tekstove za televiziju. No, ovo nije tekst o Woodyju Allenu, ali jest o radiju. Ili točnije o radijskim reklamama. Vjerojatno nema nikoga kome nisu prisjele radijske, televizijske i ine reklame kojima nas bombardiraju u prvom redu elektronički mediji, ponajviše zbog svoje agresivnosti, upornosti i čestoj imbecilnosti sadržaja čija je svrha navodno pomoći prodaji nekog proizvoda. No, istodobno moramo biti realni i shvatiti da su mediji zapravo neodvojivi od reklama koje su njihov glavni izvor prihoda zbog čega ne možemo zamisliti primjerice slušanje radija ili surfanje po internetu bez reklamnih sadržaja.

Zahvaljujući neumornim diskografima svjetlo dana ugledao je izvrstan komad vinila. Posrijedi je album “Raymond Scott Featuring Dorothy Collins: ‎The Jingle Workshop. Midcentury Musical Miniatures 1951–1965” (Modern Harmonic). Raymond Scott je bio čarobnjak radijskih reklama koje je zahvaljujući svom velikom znanju, darovitosti i kreativnosti kratke radijske najavnice (džinglove) učinio ne samo duhovitim nego i glazbeno vrlo zanimljivim minijaturama odsviranim i otpjevanim u duhu tada popularnog swinga i jazza, ali i elektroničke glazbe s kojom je rado eksperimentirao kao jedan od začinjavaca tog žanra. Do izlaska ovog vrlo zanimljivog albuma većina nas nije čula za Raymonda Scotta ni za njegove radijske reklame, ali njegovu smo glazbu zacijelo imali prilike čuti gledajući crtane filmove u produkciji Warner Brosa, poput Looney Tunes ili Merrie Melodies, a poneki Scottov stari prašnjavi džingl pronašao je put i do kultnih Simpsonsa. Svi oni koji su se sredinom devedesetih počastili dvostrukim kompilacijskim albumom “Released 1985.-1995./ Unreleased” (Nonesuch) Kronos Quarteta mogli su poslušati njegovu skladbu “Dinner Music for a Pack of Hungry Cannibals” prearanžiranu za gudački kvartet. Treba biti iskren i reći kako nam ime ovog skladatelja tada nije ništa značilo.

Raymond Scott (1908.-1994.) rođen je Brookylinu, u obitelji siromašnih židovskih doseljenika podrijetlom iz okolice Kijiva u današnjoj Ukrajini. U istoj newyorškoj četvrti odrastao je i Woody Allen. Svoje izvorno ime Harry Warnow (izvorna inačica prezimena je Vornovickij) promijenio je kako njegova starijeg brata Marka Warnowa, dirigenta, violinista i jednog od urednika na radiju CBS, ne bi optuživali za nepotizam. Scott je bio pijanist, vođa sastava, studijski snimatelj i izumitelj elektroničkih instrumenata poput Clavivoxa ili Electroniuma. Završio je glasoviti Juilliard School of Music. Iako je karijeru počeo sa svojim Quintetteom ne trpeći pretjerano improvizaciju, napisavši čak i jedan mjuzikl (“Lute Song”), ubrzo se našao u reklamnom biznisu. U većini skladbi pjeva njegova muza i kasnija supruga Dorothy Collins.

Najzanimljiviji moment na ovome albumu je to što njegovi reklamni pjesmuljci zvuče krajnje ozbiljno, odjeveni u glamurozne aranžmane, iako njihovi tekstovi bestidno reklamiraju pivo, sredstva za čišćenje, cigarete, hamburgere, sladoled, napitak Sprite ili Revlonov sprej za kosu. Taj spoj uzvišenog i banalnog ovome nesvakidašnjem albumu daje posebnu draž.