Magazin
TEMA TJEDNA: KOHABITACIJA U VLASTI (I)

Pantovčak - Banski dvori:
Odgovornost i suradnja
u nacionalnom su interesu
Objavljeno 18. siječnja, 2020.
IGRA PRIJESTOLJA NA HRVATSKI NAČIN: ZEMLJI NE TREBAJU SVAĐE, PROZIVANJA I PODMETANJA...

Premijer RH i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković još je u izbornoj noći čestitao novoizabranom hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću na pobjedi rekavši kako očekuje "tvrdu kohabitaciju" u skladu s Ustavom i zakonom.

"Imamo mi dugu povijest odnosa, a ovu recentnu, koju je svojim izjavama on začinio na način na koji ja nisam 2016., i ne bih inače.., ali razgovarat ćemo i o tome", istaknuo je Plenković. Milanović je također u izbornoj noći poslao prilično pomirljivu poruku o budućoj suradnji, ali je drugi dan na pitanje o odnosima s premijerom Plenkovićem kazao kako će "biti najbolji prijatelji koliko je to moguće", uz to rekavši: "Ne znam što znači ‘tvrda kohabitacija‘, treba pogledati u Ustav". Istoga dana sa skupa u Parizu Plenković mu je kratko odgovorio: "No dobro, znat će", očito sugerirajući kako je spreman na zategnute odnose s Pantovčakom, nakon što Milanović zasjedne na dužnost.

Dakle, kad govore o suradnji, i Plenković i Milanović tvrde da će njezin temelj biti Ustav i zakoni. Ako bude tako, većih problema ne bi trebalo biti, naročito ako svatko bude radio svoj posao. Ipak, teorija je uvijek jedno, a praksa uglavnom drugo, odnosno u stvarnosti zakoni su više, a Ustav malo manje, predmet interpretacije i sukobi su neizbježni. Vanjska i unutarnja politika, nacionalna sigurnost i obrana, područja su ovlasti predsjednika Republike i ona u kojima je kohabitacija neizbježna. Ali kohabitacija bi doista mogla biti tvrda u posljednjoj godini Plenkovićeva mandata, budući da je na dnevnom redu više važnih pitanja o kojima bi obojica trebali odlučiti, a to su primjerice izbor novog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, produljenje mandata ravnatelju SOA-e, povlačenje naših vojnika iz Afganistana, nabava borbenih aviona, stav o Mađarskoj, problem veleposlanika u Srbiji i predstojeći parlamentarni izbori. Sve u svemu, dovoljno prostora za razmimoilaženja umjesto sustanarstva, ako bismo riječ kohabitacija doslovno preveli.

No, kako primjećuje većina političkih analitičara, kohabitacija s Milanovićem za pragmatičnog Plenkovića možda je ipak bolja opcija od nepredvidljive još uvijek aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a naročito što bi sebi, da je osvojila drugi mandat, mogla dopustiti i odvažnije kritike aktualne Vlade, što HDZ-u u izbornoj parlamentarnoj utrci nikako ne bi odgovaralo. Osim toga, ni Milanović prije, ni Plenković unatrag tri godine, u svojim premijerskim mandatima nisu imali značajnu podršku Pantovčaka. Upravo zato sada bi se od njih dvojice ipak mogao očekivati veći stupanj suradnje. Također je važno napomenuti da se za sada očekuje i tiše Milanovićevo razdoblje, odnosno da će tijekom predsjedanja Vijećem EU-a do 1. srpnja moguća sporenja između Pantovčaka i Banskih dvora biti stišana.

SVAĐA NAPRETEK
Bilo kako god, valja još podsjetiti da je praksa kohabitacije najčešća u Francuskoj, iz koje i potječe. Nešto svježiji primjer predstavlja i Ukrajina, nedugo nakon sloma tzv. narančaste koalicije, kada je od 2006. do 2007. prozapadni predsjednik Viktor Juščenko bio prisiljen dijeliti vlast s proruskim premijerom Viktorom Janukovičem.

Iako su sve današnje države na prostoru bivše Jugoslavije prema svome ustrojstvu parlamentarne, a ne polupredsjedničke republike, pa se izraz kohabitacija ne može primijeniti u svom uobičajenom smislu, ponekad se koristi za situaciju koja postoji u Hrvatskoj od 2003. godine, s obzirom na to da su se na mjestu predsjednika nalazile u uvjetnom smislu lijevo orijentirane ličnosti kao Stjepan Mesić i Ivo Josipović, dok su mjesto premijera držali političari desnijih opcija, Ivo Sanader i Jadranka Kosor.

Kohabitacija jest sustanarstvo, suradnja, no ujedno i "bojno polje" različitih političkih i svjetonazorskih opcija. Tako primjerice, desnoj vladi u Austriji nije bilo lako s predsjednikom koji dolazi iz grupacije Zelenih, dok je u Slovačkoj neovisna predsjednica Zuzana Čaputová trn u oku vladi koja je ozbiljno kompromitirana nizom afera.

U Hrvatskoj je situacija utoliko specifičnija što predsjednik ima u odnosu na druge zemlje srednje Europe relativno velike ovlasti. I upravo su zbog toga, čak i kad su dolazili iz iste političke grupacije, odnosi često izgledali kao jako loša kohabitacija. Sukoba nije nedostajalo između predsjednika i premijera u vremenima kada njih dvoje nisu dolazili iz iste političke stranke. Primjerice, kada je 2015. za predsjednicu RH izabrana Kolinda Grabar-Kitarović, nije štedjela tadašnjeg premijera Zorana Milanovića. Javno je zahtijevala njegovu ostavku. Uporno je tražila sazivanje sjednice SDP-ove vlade zbog gospodarskog kraha. Zvala Milanovića na kavu na Pantovčak. I poentirala kada se on nije želio odazvati. Ni on njoj nije ostao dužan. Manipulirao je u priči o preseljenju Ureda predsjednika, dodijelivši joj na sjednici Vlade prostor u zagrebačkoj Visokoj ulici, tumačeći da joj time zapravo pomaže da ispuni svoje glavno predizborno obećanje.

Mira nije bilo bilo ni između SDP-ovog predsjednika Ive Josipovića i HDZ-ove premijerke Jadranke Kosor. Ni jedno od njih nije dovodilo u pitanje europski put Hrvatske, ali su jedno drugom podmetali klipove. Već na početku mandata Josipović je javno tražio da se pobunjenim seljacima koji su tih dana prosvjedovali isplati ono što traže. Josipović je njihove predstavnike primio na Pantovčaku. Kosor je takvu gestu doživjela kao akt neprijateljstva. U HDZ-u su tvrdili da se predsjednik miješa u pregovore samo kako bi napakostio Vladi. Iako za to nema ovlasti.

ODNOS NA KUŠNJI
Iznimka nije bila ni kohabitacija između Stipe Mesića, kojega je podržavao Račanov SDP, i Ive Sanadera, koji je dolazio iz HDZ-a. Mesić je tako Sanaderov kabinet usporedio s vladom Mao Ce-tunga. I to zbog činjenice da su se u njoj nalazila četiri potpredsjednika. Svađali su se i tko će u New Yorku u zgradi Ujedinjenih naroda držati govor, oko nabave kamiona za Hrvatsku vojsku, oko sazivanja sjednice Vlade. Kao i oko ugovora između Ine i MOL-a. Kada je riječ o kohabitaciji Plenkovića i Milanovića, politički analitičari nisu baš optimistični. Sveučilišni profesor Žarko Puhovski rekao je da je kohabitacija potreba da se uredi odnos prema određenim pravilima koja su važna u svakodnevnom životu. Smatra da se nalazimo u situaciji u kojoj Milanović nije ljevičar, a da Plenković nije desničar, ali da su oni ljudi koji će u medijima stvarati odličnu atmosferu, povremeno će jedan drugome podmetati noge i treba očekivati jednu vrstu igre, jer Milanović zna da ništa ne može s obzirom na male ovlasti: obavještajne službe i djelomično kadroviranje u vojsci.

I profesor Pero Maldini smatra da će Milanoviću najveći izazov biti upravo ono što jesu ingerencije predsjednika Republike - vanjska politika, obrana i sigurnost. "U prvih šest mjeseci, kada Hrvatska predsjeda EU-om, kohabitacija s premijerom bit će na kušnji. I s druge strane on će sam biti na kušnji s obzirom na obećanja da će se strogo držati slova i duha Ustava. Odmah će se vidjeti na koji će naći koristiti ingerencije predsjednika koje mu Ustav daje kako bi usmjeravao, stabilizirao i poticao ono što Hrvatska tijekom svog predsjedanja ima zadaću promicati, odnosno kako će promicati hrvatske nacionalne interese. S druge strane, vidjet će se kako će djelovati u okviru sigurnosti i obrane u odnosu na ono što je u kampanji govorio, a tu smo vidjeli neka neslaganja s Grabar-Kitarović koja je bila kandidatkinja HDZ-a, i koja se zalagala za isto što i premijer Plenković. Dakle, taj će odnos odmah biti na kušnji", poručio je Maldini.

Profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu Josip Kregar komentirao je izraz "tvrda kohabitacija", rekavši: "Kao izraz ne znači mnogo... Kohabitacija će ovdje značiti potrebu da i premijer i predsjednik nađu ne samo točke suprotstavljanja koje su im potrebne radi njihovih unutarnjih, osobito stranačkih odnosa, nego i točke slaganja. Mislim da su te točke daleko brojnije od ovih manifestnih ili prividnih točka neslaganja koje će postojati", objasnio je Kregar za televiziju N1, dodajući "da će biti važnije govoriti što su zajednički interesi i budućnost, nego svađati se oko prošlosti".

Sve u svemu, kad je o Milanoviću i Plenkoviću riječ, ne manje važna jest i činjenica da će njihov odnos biti ujedno i test snažnih karaktera. Možda će ponekad biti i zabavno, možda sve bude neka verzija hrvatske Igre prijestolja. Samo je pitanje hoće li se takva "igra" voditi s mjerom ili bez nje. U tom smislu, ako će se obojica držati svojih ingerencija, onda bi to mogla biti uspješna kohabitacija, naročito ako će zajednički definirati što je nacionalni interes. I bit će to ujedno za obojicu dodatni ispit političke zrelosti.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Zanimljivo početno značenje
Riječ kohabitacija javlja se u XVI. stoljeću u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Tada samo u značenju zajedničkog života muškarca i žene koji nisu vjenčani, odnosno divljeg braka. Hrvatska enciklopedija zato kao primarno značenje navodi snošaj. Iz toga će onda biti izvedeno “egzistirati zajedno”, što će konačno 1958., uvođenjem polupredsjedničkog sustava u Francuskoj, poznatog i kao Peta republika, postati i politički termin kad predsjednik države dolazi iz jedne stranačke grupacije, a premijer iz druge te u kojoj postoji relativno oštra podjela na stranke ljevice i desnice. Dosad se u Francuskoj u tri navrata dogodila situacija kada su predsjednik i premijer pripadali međusobno suprotstavljenim opcijama.

SANJA BARIĆ

VELIKA JE VAŽNOST SAMOG KARAKTERA POLITIČARA

 

Dobili smo novog predsjednika Republike Hrvatske. Sad se govori o neizbježnoj kohabitaciji, no što je zapravo kohabitacija, u političkom, pravnom, odnosno teorijskom i praktičnom smislu, pitali smo prof. dr. sc. Sanju Barić, predstojnicu Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilista u Rijeci?

- Etimologija riječi kohabitacija sama po sebi puno govori svakom čitatelju. Kohabitirati ili su-stanovati intuitivno upućuje na potrebu snošljivosti, razumijevanja i suradnje. U ustavnopravnom smislu kohabitacija zapravo označava situaciju s tri bitna obilježja: prvo, da je riječ o državi u kojoj je izvršna vlast, više ili manje, podijeljena između dvije institucije (predsjednika države i vlade); drugo, da se predsjednika države bira izravno, tj. da ga bira narod na izborima; i treće, da predsjednik države izvorno pripada jednoj političkoj opciji, a da vladu (odnosno većinu u parlamentu koja je iznjedrila tu vladu) čini druga politička opcija. Dakle, o kohabitaciji izvršne vlasti ne može biti riječi u SAD-u jer tamo, primjerice, nije ispunjeno prvo obilježje, tj. ne postoji dvojaka izvršna vlast, predsjednik je ujedno na čelu ‘vlade‘, to je njegov skup ‘tajnika‘ (engl. secretaries), a ne neka zasebna vlada proizašla iz Kongresa. Nadalje, u parlamentarnim državama u kojima se predsjednik ne bira izravno, poput Italije, također ne može biti riječi o ovoj vrsti kohabitacije jer predsjednika upravo bira parlament (kvalificiranom većinom, ali ipak parlament), niti predsjednik države ima posebne ovlasti u izvršnoj vlasti koje bi ga mogle dovesti u položaj sukreiranja odluka izvršne vlasti, oponiranja ili čak sukoba s premijerom.

Teorijska i praktična svrha modela kohabitacije jest opće ustavnopravno načelo međusobnih ograničenja i kočnica. Sasvim jednostavno, ideja jest da nitko neće moći donijeti ekstremne odluke jer postoji onaj drugi koji u nekoj mjeri sudjeluje u donošenju odluka i time nadzire/sprječava ekscesno odlučivanje. I dok ova ideja funkcionira već samom činjenicom da su određene ovlasti podijeljene između vlade/premijera i predsjednika države (dakle, uvijek bar između dvije osobe), u praktičnoj situaciji različitih političkih opcija očekuje se dodatna razina međusobnog nadzora i nužne međusobne suradnje. Trenutačno u RH govorimo, bez analize detalja njihove stvarne političke inklinacije i sadržaja, o načelno lijevom predsjedniku i načelno desnom premijeru, odnosno desnoj vladi.

IZVAN USTAVA
Je li stavka o kohabitaciji navedena u Ustavu RH? Kohabitaciju u RH smo već imali u nekoliko navrata...

- Preciznosti radi, valja reći da se riječ kohabitacija ne spominje u Ustavu RH jer je riječ o situaciji koja može, ali ne mora nastati, ovisno o rezultatima konkretnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora.

O prijašnjim slučajevima kohabitacije u RH se mnogo govorilo i pisalo. Bez potrebe ponavljanja, važno je uočiti da stvarno funkcioniranje uvijek u konačnici ovisi o karakterima obnašatelja pojedinih funkcija i o njihovu razumijevanju vlastite ustavnopravne pozicije. Tu, prije svega, smatram potrebnim naglasiti da je predsjednik države postavljen kao, primjerice, sukreator vanjske politike, ali je glavni kreator Vlada RH. U većini podijeljenih ovlasti Ustav RH zapravo postavlja predsjednika u donekle podređeni položaj: predsjednik pomaže, pridonosi, nadzire, ali Vlada je ta koja vodi. Naravno, postoje i one ovlasti u kojima je predsjednik posve ravnopravan, npr. u imenovanju i razrješenju čelnika sigurnosnih službi. Iznimno, postoje i situacije u kojima predsjednik ima glavnu riječ, no takve su samo one koje predstavljaju oblik krize. Kriza može biti ekstremna, npr. ratno stanje, pa je predsjednik i inače vrhovni zapovjednik oružanih snaga, ali češće je riječ o krizi manjih razmjera, npr. politička kriza nemogućnosti sastavljanja vlade, kada Ustav RH daje predsjedniku posljednju riječ, ali tek nakon što ostali akteri (posebice Hrvatski sabor) ne uspiju iznaći rješenje.

OSIGURAČI I KOČNICE
Zašto političari uglavnom zaziru od kohabitacije, koje probleme ona generira?

- Odgovor na ovo pitanje jasno proizlazi iz razumijevanja pojma kohabitacije kojeg sam upravo pojasnila. Naime, svakom čovjeku je jasno da je svaku odluku, svaku namjeru, svaki plan mnogo jednostavnije usvojiti, donijeti, provesti kada ovisiš samo o sebi i svojem stajalištu. Čim tu sudjeluje i netko drugi, dogovori su nužni, kompromisi su potrebni i sama ta činjenica otežava posao onome koji ga obavlja. Istovremeno, ne smijemo smetnuti s uma da iskustvo cijele svjetske povijesti obnašanja vlasti s različitim institucionalnim modelima nedvosmisleno ukazuje kako nije dobra ideja stvoriti model koji isključivo olakšava posao nositelju vlasti. Upravo suprotno, treba stvoriti i održavati model koji predviđa ‘osigurače‘ i ‘kočnice‘, koji disperzira mjesto donošenja odluka.

Našim je čitateljima vjerojatno već jasno: cijeli ‘trik‘ dobrog modela jest naći pravu ravnotežu između učinkovitosti i ograničenja, između djelovanja i kontrole. A tu svaki model ima ograničenu vrijednost: mnogo ovisi i o konkretnim ljudima. Promatrajući razdoblje koje je prethodilo sadašnjoj situaciji može se uočiti da je čak i u razdoblju bez kohabitacije (dakle, i vlada, i predsjednica iz načelno desne političke opcije) ponekad djelovalo kako RH zapravo ne vodi posve koherentnu vanjsku politiku, tj. da premijer i Vlada RH naginju pro EU politikama, dok predsjednica naginje manjoj skupini unutar EU-a (bila to tzv. Višegradska skupina ili pojedine države EU-a koje ne podupiru opću politiku Bruxellesa) ili čak SAD-u. Slično je bilo vidljivo i u slučaju razrješenja čelnika sigurnosnih službi.

Osobno očekujem vrlo korektnu i surađujuću kohabitaciju, a ‘tvrdoću‘ kohabitacije, o kojoj se počelo pričati, vidim više kao revijalno oponiranje ‘načelno lijevog‘ i ‘načelno desnog‘ aktera te očekujem da će splasnuti nakon parlamentarnih izbora i da će, neovisno o rezultatima izbora i budućoj vladi, suradnja biti kvalitetna i sukladna općoj ideji Ustava RH. (D.J.)

SANJA VUJAČIĆ

FRANCUSKA ISKUSTVA SU SPECIFIČNA

 

Kohabitacija postoji kada u dualnoj strukturi egzekutive predsjednik i vlada pripadaju protivničkim političkim skupinama. U Francuskoj se taj institucionalni fenomen tri puta dogodio u okviru Pete republike - najstabilnijeg francuskog republikanskog režima nakon onog iz Treće republike (1870-1940).

Peta republika na snazi je od 4. listopada 1958., od usvajanja važećeg Ustava kojim su povećane ovlasti izvršne vlasti, u kontekstu povratka na vlast generala de Gaulla tijekom krize u svibnju 1958., izazvane nestabilnošću vlade za trajanja rata u Alžiru. Izrada novog Ustava tada je povjerena ekipi Michela Debréa, čuvara državnog pečata i budućeg premijera, čiji je projekt usvojen tek nakon što ga je narod odobrio referendumskim plebiscitom (82,6 % pozitivnih glasova). Peta republika, polupredsjednički politički sustav, parlamentarni je sustav u kojem su predsjedniku dane široke ovlasti. Kombinirana su tri kriterija: vladina odgovornost pred parlamentom, izbor šefa države izravnim univerzalnim biračkim pravom i specifične predsjedničke ovlasti. Izvršna vlast surađuje sa zakonodavnom vlašću, u okviru fleksibilne podjele vlasti. Za razliku od predsjedničkog sustava, koji npr. postoji u SAD-u, gdje su dvije vlasti strogo razdvojene, u Francuskoj svaka vlast raspolaže sredstvima pritiska na drugu: skupština može rušiti vladu (jedini slučaj: prva vlada Georgesa Pompidoua); predsjednik republike može raspustiti skupštinu, nakon savjetovanja s premijerom i predsjednikom Senata (što se zbilo pet puta: pod Charlesom de Gaulleom 9. listopada 1962., a zatim 30. svibnja 1968., pod Françoisom Mitterrandom 22. svibnja 1981., zatim 14. svibnja 1988. i konačno pod Jacquesom Chiracom 21. travnja 1997.).

TRI KOHABITACIJE
Već 1985. predsjednik Mitterrand je shvatio da Socijalistička stranka neće osvojiti apsolutnu većinu zastupničkih mjesta na parlamentarnim izborima 1986. godine. Stoga je godinu dana ispitivao svoje političko okruženje kako bi odlučio kojeg će desnog lidera imenovati premijerom. Među njima najdesnije je bio pozicioniran Jacques Chirac - vođa RPR-a, potom Jacques Chaban-Delmas, koji je uživao Mitterrandovo poštovanje, Valéry Giscard d’Estaing - bivši predsjednik republike s kojim je Mitterrand ostao u kontaktu, Simone Veil - umjerenija od Chiraca, i Alain Peyrefitte - bivši de Gaullov ministar koji je upravo pisao knjigu o budućoj kohabitaciji u kojoj je razvio tezu da će ona ojačati institucije Pete republike i dokazati njihovu robusnost. Naime, javnost je trebalo pripremiti za kohabitaciju - pojam za koji je general de Gaulle držao da je sasvim irelevantan jer se predsjednik republike pozicionira iznad stranaka i jer “nisu prihvatljive podjele u vrhu vlasti”. General je bio uvjeren da, ako se takva situacija pojavi, to znači da predsjednik više nema povjerenje naroda te da je jedini izbor koji mu preostaje ostavka. Isto tako, smatrao je da je u izboru premijera presudna njegova “kompatibilnost” s predsjednikom koji ga imenuje i parlamentom koji se tom imenovanju ne protivi.

Mitterrand je drukčije razmišljao. Iako je osobno preferirao Chaban-Delmasa, za svog premijera je izabrao Jacquesa Chiraca, vjerujući da će mu, kao socijalističkom predsjedniku, suočenom upravo s najdesnijim od kandidata, porasti simpatije u narodu te da će pobijediti na francuskim predsjedničkim izborima 1988. Ministru vanjskih poslova Rolandu Dumasu i Pierreu Mauroye Mitterrand se povjerio: “Najtvrđi od svih je Chirac. A baš najtvrđeg treba uzeti, pa mu lomiti leđa kad ga boravak na vlasti bude trošio!” In fine, prva kohabitacija je doista trajala do Mitterrandova reizbora 1988., kada je Mitterrand opet iskoristio predsjedničke ovlasti te raspustio skupštinu, nakon što je dvije godine bio arbitar, a ponekad i šef oporbe koji se nije libio odbiti potpisati one Chiracove uredbe s kojima se nije slagao. Nakon parlamentarnih izbora 1993., čiji su rezultati bili katastrofalni za ljevicu, ponovila se ista priča: druga kohabitacija 1993.-1995., s Françoisom Mitterrandom i dalje u ulozi predsjednika, dok se vođenja vlade prihvatio Édouard Balladur, Chiracov stranački rival.

Treća kohabitacija zbiva se 1997., nakon pobjede ujedinjene ljevice na prijevremenim parlamentarnim izborima koje je izazvao predsjednik Chirac, raspuštanjem skupštine u kojoj je njegova desnica raspolagala većinom. Tako će, do predsjedničkih izbora 2002., u francuskoj dualnoj strukturi egzekutive, koegzistirati dva buduća predsjednička kandidata. U ulozi kohabitacijskog premijera zateći će se socijalist Lionel Jospin, koji neće ući u drugi izborni krug za predsjednika države. Kohabitacijski predsjednik biti će Jacques Chirac, koji će se 2002. izboriti za drugi predsjednički mandat, zahvaljujući udruženim glasovima ljevice i umjerene desnice protiv kandidata ekstremne desnice Jean-Marie Le Pena.

Kako je kohabitacija zapravo mogućnost za ubrzane političke promjene, ona je služila kao protuteža u nekad predugom francuskom sedmogodišnjem predsjedničkom mandatu. Stoga je mandat 2000. smanjen na pet godina. Potom je, 2002., odlukom o preinačenju izbornog kalendara (predsjednički izbori prije parlamentarnih izbora) i održavanjem dvaju izbora u razmaku od tridesetak dana, minimizirana mogućnost kohabitacije.

MANJE OVLASTI
Međutim, i petogodišnji mandati Sarcozyja i Hollandea bili su doživljeni kao “predugački”, pa su Francuzi na izborima 2017., na neki način, glasovali za novi oblik kohabitacije - ovaj put lijeve i desne ideologije unutar jedne političke stranke (LaRem) koja raspolaže parlamentarnom većinom i dakle jakim predsjednikom koji ima odriješene ruke za reforme. Iz konteksta Macronovih reformi konačno je razvidno da je raskorak između francuskih lijevih i desnih političkih elita i njihovih birača ideološke, a ne institucionalne naravi. Birači jednostavno više ne vjeruju u rješenja koja nudi ultraliberalno jednoumlje kojem jednako prisežu francuska umjerena ljevica i desnica.

Iz francuske perspektive teško je razumjeti svrhu hrvatske kohabitacije između “normalnog” predsjednika (poput prethodna dva izišla iz hrvatskog fikus-kalupa za predsjednike) i još “normalnijeg” premijera, čije su ovlasti unutar EU-a jednako sužene koliko i ovlasti predsjednika u RH (tijekom kampanje je ambiciozan, nakon nje “nemoćan” zbog suženih ovlasti, koje istodobno ne želi povećati). Zato je pitanje kako bi kohabitacija mogla uroditi reformatorskim elanom, dovoljnim da primjerice zaustavi trend pada nataliteta, ali i šire, stvori uvjete za demokratski dijalog između hrvatskih dobitnika i gubitnika globalizacije?

Piše: Sanja VUJAČIĆ
Možda ste propustili...

SVJETSKI DAN TURIZMA: OD RUDOLFA STEINERA DO NOVOG NORMALNOG

Povratak ravnoteže u ruralnom razvoju

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NOVI SVJETSKI POREDAK (I)

Globalizacija na popravnom,
promjene su neizbježne

2

SVJETSKI DAN TURIZMA: OD RUDOLFA STEINERA DO NOVOG NORMALNOG

Povratak ravnoteže u ruralnom razvoju

3

POVIJESNA ISTINA: TV SERIJAL O ULLYSSESU S. GRANTU

General koji je spasio Ameriku