Bio jednom jedan film Sydneyja Pollacka iz 1969., rađen prema romanu Horacea McCoya. Radnja se zbiva tridesetih godina prošlog stoljeća, kad su plesni maratoni bili iznimno popularan način zarade za siromašne ljude koji su očajnički trebali novac u razdoblju kolapsa američkog gospodarstva i velike ekonomske krize. Film je bio je nominiran za osam Oscara, no osvojio ga je samo Gig Young, Jane Fonda i ostali nisu.

Film o kojem je riječ zove se "I konje ubijaju, zar ne?", i ponekad se zavrti na programima HTV-a. Konji su u filmu snažan simbolički faktor, metafora nadljudskih, "konjskih" napora, koji se pred ljudskom vrstom javljaju u ekstremnim situacijama sličnim onima u slučaju kad se konji bez milosti iscrpljuju za neke "više ciljeve", pri čemu preživljavaju samo oni najotporniji, oni koji ostanu budni i na nogama ulaze u ciljnu ravninu.

Tešku dramu o konjima, zapravo jednom konju, snimio je i Steven Spielberg. Njegov film "Put rata" (War Horse) temelji se na istoimenom romanu za djecu britanskog književnika Michaela Morpurga. Radnja opisuje prijateljstvo devonskog seoskog mladića i konja, koje neće biti prekinuto kada ih razdvoji Prvi svjetski rat. Mučna je to priča o stradanju i preživljavanju i konja i ljudi. Još je puno filmova o konjima u svakojakim ulogama (primjerice, popularni Secretariat iz 2010., The Mustang iz 2019.), no jedna je priča o konjima iznad svake fikcije, iznad svake holivudske iluzije, jer radi se o stvarnom događaju iz prve polovine 20. stoljeća. Drama se zbila u SAD-u, nakon što su neposredno prije početka Drugoga svjetskog rata formirane prve oklopne divizije. U to se vrijeme u sastavu Oružanih snaga SAD-a nalazilo više od 12 milijuna konja i oko četiri milijuna mula. Njima je u novonastalim okolnostima, napose brzoj modernizaciji vojske, bilo suđeno "umirovljenje". Prema planu, grupa konja i mula puštena je u prirodu (Stjenjak i pustare sjeverozapada), a dio je prisilno eutanaziran! Zapravo se radilo o naredbi Pentagona da specijalna postrojba američke vojske desetke tisuća konja stjera u nekakve torove i tamo nemilosrdno likvidira metcima u glavu. To se i zbilo, a o tom tragičnom događaju snimljeni su dokumentarni i jedan igrani film.

Sve te priče koliko su god drame o konjima, toliko su i drame o ljudima, u nekim slučajevima totalno bešćutnima kad se zbog "višeg interesa" čini genocid, ekocid, kulturocid... kad se ubijanje opravdava spašavanjem drugih, najčešće materijalnih dobara i napose civilizacije s ljudima u glavnoj ulozi, pa se mnoge tragedije nakon prvotnog šoka "rasprše" u bespućima prošlosti kao što magla nestaje s obzora kad se u sadašnjosti javlja vedar i sunčani dan.

Konji iz ovog uvoda u temu samo su povod da ponešto napišem o jednoj drugoj situaciji o kojoj slušamo posljednjih dana. Koliko povod, toliko i poveznica, osobito s američkim prisilnim odstrjelom konja iz bivših, rasformiranih konjičkih divizija američke vojske. S konjima se naime želim referirati na aktualni slučaj prisilne likvidacije nesretnih deva u Australiji tijekom sadašnje požarne katastrofe, najveće u povijesti te zemlje kontinenta. Australska je vlast naime odlučila da vojni snajperisti u kratkom vremenu moraju smaknuti više od 10.000 deva jer su (navodno) opasnost za ljude, naseljena mjesta, poljoprivredne usjeve, druge životinjske vrste, zapravo preostalu prirodu i društvo u zonama koje požar još nije devastirao, iako su i te "zone sigurnosti" izložene opasnostima od nezaustavljive vatrene stihije koja hara Novim Južnim Walesom i Viktorijom, dvjema najugroženijim australskim državama. Dakle, biblijska požarna tragedija koja se obrušila na Australiju prava je apokalipsa koja je dokrajčila floru i faunu na terenima koje je vatra nemilice uništavala. Više od 800 milijuna domaćih životinja poginulo je ili na neki drugi način pogođeno požarima u Novom Južnom Walesu, saveznoj državi u kojoj je situacija najgora, navodi profesor ekologije sa Sveučilišta u Sidneyju Chris Dickman. Prema nekim drugim procjenama, stotine milijuna divljih životinja također su stradale od vatrene stihije, doslovce izgorjevši ili su pak usmrćene zbog udisanja vrućeg zraka, dima i čađe, koji su se širili milijunima hektara opožarenih površina. Pritom je alarmantan i podatak da je dim australskih požara stigao čak do Južne Amerike!

Što se pak nesretnih deva tiče, to je u cijelom tom požarnom kaosu jedna od najtužnijih priča, možda još i tragičnija od one s konjima iz američke vojske. Luka Oman, predsjednik udruge "Prijatelji životinja", u HRT-ovu Studiju 4 velikom je tragedijom nazvao tužnu sudbinu deva u Australiji:

- Ta je tragedija počela puno ranije. Deve su u Australiju dovedene kako bi ih ljudi iskorištavali jer su "dobre i izdržljive". Kada im više nisu trebale, onda su ih pustili u divljinu, gdje su se razmnožile. Dakle, tragedija počinje u davnoj prošlosti, a sada se vidi i rezultat. Ista je stvar i s požarima. Vidimo da je to povezano s klimatskim promjenama. Nažalost će takvih požara i poplava biti sve više - zaključio je Oman.

Tome još treba dodati i pojašnjenje - deve su uvezene u Australiju sredinom 19. stoljeća kako bi pripomogle u istraživanju golemih prostranstava u unutrašnjosti. Australija danas vjerojatno ima najveću populaciju deva u svijetu, sa službenim procjenama da ih oko milijun luta australskim pustinjama. Često ih smatraju štetočinama jer zagađuju vodu i brste autohtonu floru. Južnoaustralsko ministarstvo ekologije, koje podržava ubijanje deva, tvrdi da mnoge od njih ionako ugibaju od žeđi ili bivaju pregažene u stampedima do vode, koja je sad pitanje života i smrti.

Kako god bilo, u cijeloj toj katastrofalnoj situaciji s požarima kakvi se ne pamte (prije toga u Južnoj Americi gorjela je Amazonija!) australske su deve postale kolateralne žrtve. No, kad je vojska u pitanju, naredba je naredba, i tu se nema što dvojiti, iako će sam čin nemilosrdnog odstrjela jadnih deva među nekim snajperistima ostaviti psihičke traume. Doduše, glas protiv genocida nad devama podigle su mnoge civilne udruge za zaštitu životinja, ekolozi i mnogi političari iz oporbe, no australska vlada na čelu s premijerom Scottom Morrisonom stalno naglašava kako je ubijanja deset tisuća deva neizbježno jer se gonjena vatrom u potrazi za vodom ta golema masa približava naseljenim mjestima i ugrožava domorodačko stanovništvo.

Dužnosnici u saveznoj državi Južnoj Australiji kažu također da su "ekstremno velika" krda gladnih i žednih deva već prije desetak dana okružila ruralne zajednice, oštećujući infrastrukturu i predstavljajući opasnost za vozače, pa ljudi s terena ugoženog požarima opravdavaju intervenciju snajperista. Sve u svemu, masovan pokolj deva događa se na području poznatom pod nazivom Anangu Pitjantjatjara Yankunytjatjara (APY), na sjeverozapadu Južne Australije, gdje živi oko 2300 Aboridžina. Oni, pak, ciničniji kažu da se vlada tek sad sjetila zaštititi australske domoroce premda ih za njih nije bilo odveć briga unatrag posljednjih dvije stotine godina.

Ako je dakle australskim devama zbog aktualnog megapožara došao kraj, drama s konjima u SAD-u odnedavno ulazi u drugi čin. Naime, američki Nacionalni savjetodavni odbor za divlje konje i magarce nepromišljeno je glasovao za preporuku kojom se od Ureda za upravljanje zemljištem (BLM) traži da ubije desetke tisuća zdravih divljih konja i magaraca. Na sastanku u Grand Junctionu (Kolorado) savjetodavni odbor preporučio je da BLM u roku od tri godine ostvari cilj - likvidira 26.715 divljih konja i magaraca u kritičnom području te postupno ukine područja na kojima se tijekom dužeg vremena drže divlji konji. Ako Kongres SAD-a odobri zahtjev BLM-a da postupi prema preporuci nezavisnog odbora, to bi značilo da će vlada ubiti najmanje 90.000 zdravih životinja. Odbor je također pokazao i nešto više humanosti kad je zatražio da se uz likvidaciju odobri usvajanje i prodaja ugroženih konja inozemstvu. U tom smislu odbor je više puta spominjao prijedlog da američki porezni obveznici plate transport grla koja prelaze kvotu od 20.000 u Rusiju - gdje bi nesretni konji poslužili kao plijen velikim divljim mačkama, što naravno nije nimalo humano.

Sve je to u SAD-u potaknulo prosvjede udruga za zaštitu životinja, koje drže da bi ubijanje desetaka tisuća divljih konja i i magaraca značilo izdaju milijuna poreznih obveznika koji žele da divlji konji budu zaštićeni na način kako je to predviđeno Zakonom o divljim konjima i magarcima iz 1971. godine, i koji su uložili desetke milijuna dolara u brigu o njima, izjavila je Neda DeMayo, predsjednica organizacije za zaštitu divljih konja "Povratak u slobodu". Usput je bijesno dodala kako BLM nikada nije potrošio više od četiri posto sredstava predviđenih Programom za divlje konje i magarce na sigurno, provjereno i humano rešenje kontrole populacije, nego umjesto toga troši više od 65 posto sredstava na uništavanje i "skladištenje" životinja.

Inače, za razliku od Australije, koja je problem deva unatrag nekoliko desetljeća posve zapostavila, zaštićeno područje "Američki divlji konj" organizacije "Povratak u slobodu" bio je prvi od brojnih projekata koji su uspješno primjenjivali kontrolu populacije. Oni su 19 godina koristili cjepivo PZP sa stopom efikasnosti od čak 91 - 98 posto. U međuvremenu na državnom zemljištu dramatično se smanjuje broj divljih konja u korist stoke u privatnom vlasništvu, koja pase na toj zemlji, pri čemu vlasnici plaćaju samo manji dio troškova. DeMayo je također upozorila da je nužno uspostaviti ravnotežu između interesa uzgajivača stoke, s jedne strane, i divljih konja i drugih divljih životinja, s druge strane. "Mora postojati pravedna raspodjela resursa, a ne izvještaji i preporuke koje imaju za cilj hvatanje, uklanjanje ili ubijanje divljih konja", rekla je DeMayo, koja se nedavno oglasila i o pitanje drame s devama, prozvavši australsku vladu za nebrigu i neodgovornost.

Uzimajući sve u obzir, priča o američkim konjima i magarcima, kao i priča o australskim devama, imaju podosta toga zajedničkog. U oba slučaja sudbina se s njima opako poigrala, pa je smrt opcija koja se čini neizbježnom. Najlakše je sad posegnuti za ekstremnom mjerom likvidacije bez milosti, umjesto da se problem rasta broja konja, magaraca, mula, deva... i kad više ljudima nisu trebali za fizičke poslove, rješavao u pravo vrijeme i na pravi način, kontrolom populacije i stvaranjem sigurnih rezervata. Jednako kao što se i prevencija od požara morala provoditi sveobuhvatnije, odgovornije i efikasnije.

I što na kraju zaključiti? Ništa, osim uobičajene, umnogome već otrcane fraze - za sve je kriv ČOVJEK! Čovjek je najveće zlo koje se moglo dogoditi svemiru nakon "Velikog praska", reći će s ironijom ili bez ironije mnogi pametni ljudi ove naše, još uvijek živuće civilizacije. Pritom se, međutim, iako u manjini, čuje i drukčiji glas razuma koji od odgovornosti ne amnestira ni prirodu samu. Naime, u prošlosti našeg planeta Zemlja već se dogodilo nekoliko velikih masovnih izumiranja u kojima tadašnji čovjek nije imao nikakvog udjela (dinosauri, primjerice). Gledajući u takvom kontekstu, možda su klimatske promjene, uključujući i aktualne australske megapožare, uvod u ovodobno veliko izumiranje. Za nesretne deve to se već događa, no što će biti s čovjekom, to valjda zna jedino Svevišnji, a možda ni on...