Iskreno, jedini razlog zašto sam ga odlučio tek sada pogledati jest činjenica da je nominiran za Oscara u čak dvije kategorije, i to za dokumentarac i međunarodni film. Odgađao sam već dva mjeseca njegovo gledanje, uvijek birajući nekakav igrani film, no nakon ovakve sjajne reklame za film redatelja Tamare Kotevske i Ljube Stefanova, napokon smo odlučili provesti sat i pol vremena s medaricom Hatidže koja živi s bolesnom majkom i pčelama u izoliranom makedonskom planinskom mjestašcu. Njihov težak, ali harmoničan suživot, neočekivano uzdrma dolazak novih susjeda. Mnogobrojna i glasna obitelj predvođena turskim stočarom Husseinom nastanjuje svoju kampersku prikolicu pokraj Hatidžine kamene nastambe. Medarica se isprva ne buni, dapače, čini se da joj godi druženje, pogotovo s djecom koju sama nikada nije imala. Tražeći dodatni izvor zarade, Hussein se vrlo brzo počne interesirati za Hatidžin zanat kojem ga ona rado podučava.

Negdje nakon trećine filma, dok još suživot Hatidže, krhke ali i iznimno snažne žene, i novih susjeda izgleda gotovo pa bajkovito, okrenuo sam se prema supruzi i rekao: "Ovo neće imati hepiend". Prvo, možda i najvažnije, jest činjenica da film bez obzira na to bio on igrani ili cjelovečernji, mora imati nekakav zaplet (osim naravno onih koji su snimljeni s namjerom da ga nemaju), a drugo, vidio sam u Husseinovim očima, zahvaljujući fascinantnoj kameri Fejmija Dauta i Samira Ljume, unutarnju borbu koju proživljava. Medena zemlja oduševit će vas prikazom odnosa čovjeka prema prirodi, ali i detaljnom studijom ljudske psihe. Film koji je nevjerojatno lijep (autori su imali više od 400 sati snimljenog materijala), ali i potresno snažan zbog prikaza međuljudskih odnosa u kojemu uvijek postoji nasilnici i žrtve. Samo što u slučaju Medene zemlje nasilnici imaju mnoštvo gladnih usta koje trebaju nahraniti. Film nekoliko puta prelazi tanku nit između isceniranog i realnog i pravo je užiće za sva gledateljeva osjetila. Slatdak kao med i bolan kao ubod pčele.