Kada bi se birala pjesma prošle godine u Hrvata to bi zacijelo mogla biti “Jugoslovenka” koju je u zagrebačkoj športskoj i koncertnoj dvorani Arena izvela srbijanska pevaljka Lepa Brena na dvama uzastopnim koncertima pred 30 tisuća raspomamljenih obožavatelja. Nije to bio samo trijumuf turbofolka u hrvatskoj prijestolnici nego i subverzivni povratak zaboravljenog projugoslavenskog narativa koji u Hrvatskoj ne stanuje posljednjih tridesetak godina.

Novinska izvješća s koncerta govore kako je publika pala u trans tijekom izvedbe spomenute pjesme s tematikom jugoslavenskog patriotrizma pjevajući zajedno sa svojom omiljenom pevaljkom tu odioznu pjesmu koju je tijekom komunizma izbjegavala izvoditi čak i Televizija Zagreb, prorežimski medij kojim su iz zloglasnog sjedišta Centralnog komiteta SKH na Šetalištu Karla Marxa 14 (današnja Kockica) upravljali takvi tipovi kao što su Stanko Stojčević, Dušan Dragosavac, Stipe Šuvar i Ivica Račan. Naime, i za njih je “Jugoslovenka” bila neumjesna, ako ništa drugo zato što je bila preseljačka. Prorežimska uspješnica bivše države za zagrebački partijski ukus bila je neukusna zato što je nudila vulgarni doživljaj tadašnjeg zajedničkog identiteta. Čudno je to objasniti, ali moralno-političkim čistuncima iz kockaste Crvene katedrale koji su tih godina izašli s nemuštim idejama “jugoslavenske sinteze” i “hrvatske šutnje” ta je pjesma mirisala na jugoslavenski nacionalizam što je bio paravan za ono što se tada nazivalo unitarizmom. Zacijelo se mnogi sjećaju skupog videospota iza čijeg snimanja je stajala tadašnja jugovojska velikodušno ustupajući svoj helikopter. Tih godina Brena je izašla s još jednom režimskom pjesmom “Živela Jugoslavija” koju je izvela s tadašnjim kraljem narodnjaka Miroslavom Ilićem na proslavi Dana mladosti 1985. na Stadionu JNA u Beogradu. Ipak, najnepodnošljivija od svih režimskih pjesama iz bivše države bila je “Od Vardara pa do Triglava” (službenog naziva “Jugoslavijo”). Zvuči nevjerojatno, ali kada je prvi puta snimljena za Jugoton 1974. nadležno cenzorsko tijelo tu je pjesmu proglasilo tzv. šundom. Spomenuta pevaljka se tim pjesmama stavila uz bok estradnjacima koji su opjevali jugoslavenski režim poput Đorđa Balaševića (“Računajte na nas”, “Triput sam video Tita”), Doris Dragović (“Hej, Jugosloveni”), Olivera Dragojevića (“Jugoslavija, tu se živi u slobodi”, “Tito i Prva proleterska”), Zdravka Čolića (“Druže Tito, mi ti se kunemo”), Tereze Kesovije (“Jugoslavijo, mi te volimo”) ili Ladarica (“Druže Tito, jagodo iz rose”).


Teško je odgovoriti zašto je baš “Jugoslovenka”, simbol primitivizma čak i u bivšoj državi, izazvala toliko veselja među publikom u zagrebačkoj Areni. Zašto nešto tako retrogradno i dijabolično kao što je Lepa Brena i zašto baš Jugoslavija? Na pamet nam sada pada izvrstan stih Jasenka Houre koji glasi “Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću?” Zanimljivo je pročitati komentare na YouTubeu. Netko tko se potpisuje kao Biznismen napisao je “Jugoslavija je simbol slobode, veselja i uživanja u istinskim vrijednostima, ova pjesma je čista emocija!” To što je bivša država bila potpuna suprotnost ideji slobode to više nikoga ne zanima. Varljivo ljudsko sjećanje na ta vremena zamijenio je mit o “dobrom kralju Matijašu” i zemlji Dembeliji. Ono što je nevjerojatno i onkraj uma, novokomponirani mit o Jugoslaviji kao “zemlji smiješka” identičan je režimskoj propagandi iz toga vremena. Ipak, najluđi komentar na YouTubeu ostavio je stanoviti Vlad Mărgăritescu napisavši: “We listen to that song in Romania when we are drunk”. Breninoj slijepoj publici ne smeta čak ni to da je pjevala ratne 1993. za vojnike Ratka Mladića u Brčkom odjevena u vojnu uniformu!
Nije nikakva tajna da je Hrvatska važna točka na zemljovidu turbofolka. Početkom prosinca u Osijeku je koncert održao još jedan veteran narodnjačke scene Haris Džinović, a invaziji s istoka pridružio se i Halid Bešlić nastupom u Pečuhu. Koliko je ovo retrogradan i poguban proces govori i da su se karte za pečuški koncert mogle nabaviti i u Mohačkoj šokačkoj čitaonici, utemeljenoj 1906. sa sasvim drugim ciljevima. Kao nekakvim čarobnim štapićem sve ono što je u bivšoj državi smatrano glazbenim, kulturološkim i političkim kičem danas je prihvatljivi oblik zabave bezidejne i demoralizirane hrvatske stareži i mladeži. To je i najbolji dokaz koliko smo u posljednja tri desetljeća uspjeli umaknuti depresivnoj prošlosti.