Magazin
INTERVJU: ALEKSANDAR DRAGAŠ, O KNJIZI "GORAN BARE - BUDI PONOSAN"

Bare je grandiozan kantautor i pjesnik!
Objavljeno 18. siječnja, 2020.
OD IZBORA STIHOVA IZ PJESAMA SLOŽEN JE KOMPILACIJSKI ALBUM "BARETOV BLUES 21. STOLJEĆA"

Jedno od najzanimljivijih izdanja predstavljeno na prošlogodišnjem Interliberu svakako je i monografija "Goran Bare - Budi ponosan", objavljena u nakladi Croatia Recordsa. O toj knjizi i svemu vezano uz nju, kao i o njezinu glavnom akteru Goranu Baretu te popularnoj glazbi nekad i danas, razgovarali smo s autorom knjige, uglednim hrvatskim glazbenim kritičarem Aleksandrom Dragašem.



Za početak jedno možda banalno pitanje - zašto Bare, odnosno zašto knjiga u takvoj formi monografije kakva je "Goran Bare - Budi ponosan"? Drugim riječima, nešto o samoj ideji, od početka do realizacije knjige, kako se sve odvijalo, je l‘ bilo kakvih problema, dvojbi, nejasnoća...? Nešto od toga pojašnjavaš u Prologu, no da ponovimo gradivo za one koji knjigu tek namjeravaju kupiti…


- Imao sam osjećaj da jednu takvu knjigu dugujem i Baretu i sebi, s obzirom na to koliko dugo ga pratim kao glazbeni kritičar, koliko dugo se poznajemo, a i s obzirom na činjenicu da sam bio urednik i izdavač albuma "Razum i bezumlje" i "Razdor", a ranih 90-ih i menadžer Majki. Rekao bih da su nam se životi u niz godina doticali, pa i preklapali, a kako nije bilo nekoga tko bi napisao opširniju biografiju Gorana Bareta, učinilo mi se da bih mogao složiti ovakvu monografiju. Načinjenu od biografske cjeline, kritičkih tekstova o svim albumima koje je Bare objavio tijekom života s ovim ili onim postavama Majki, pa u pratnji Plaćenika te solističkih izdanja, zatim od zapisa o koncertima, sjajnih fotografija niza fotografa, kojima i ovom prigodom zahvaljujem, kao i dizajnerima, bračnom paru Bachrach-Krištofić. I, ne manje važno, od izbora stihova iz pjesama od kojih sam složio kompilacijski album "Baretov blues 21. stoljeća", zasnovan na studijskim i live snimkama od 2000. do 2019. godine.

PONOSAN NA BARETA


Koliko si zadovoljan ostvarenim, napose knjigom samom, i svojim prilozima, i dizajnom izdanja, uvrštenim fotografijama? Jesi li se možda uhvatio u razmišljanju da si nešto važno izostavio i što bi eventualno u nekom drugom dopunjenom izdanju još u knjigu uvrstio?


- Moram priznati da mi je mnogo važnije od toga koliko sam ja zadovoljan bilo važno što će Bare reći i koliko je on zadovoljan, a javio mi je da mu se sviđa kako knjiga izgleda i što sam u njoj pisao. Naravno, važno mi je koliko će se knjiga svidjeti i čitateljima i kolegama kritičarima, a za sada "s terena" dolaze pozitivni dojmovi. Naravno da se moglo više i dublje ući u Baretov život, no za takvo što nisam imao ni vremena ni zdravlja, ali nadam se da sam i ovako, bacajući akcent na njegovo djelo, uspio pokriti i osvijetliti neka od najvažnijih poglavlja u njegovoj karijeri od postanka Majki pa do koncerta kojim je u svibnju 2019. godine proslavio 30 godina diskografske karijere. Što će biti dalje, čut ćemo i vidjeti, a onda možda i čitati, ali za sada je monografija "Budi ponosan" o Goranu Baretu tu i u onakvom obliku u kakvom sam je i zamislio.

 

 



U nekom sveobuhvatnom zaključku - zašto je Goran Bare važan za hrvatsku i regionalnu rock-scenu? I kroz bend Majke i kao samostalni singer/songwriter?


- Nadam se da knjiga dovoljno o tome govori, a smatram da je Bare, kako si i naznačio u pitanju, bar dvojako značajan. Prvo, kao lider Majki, frontmen i jedan od naših najkarizmaričnijih rock i ne samo rock-pjevača, kao "gospodin rock‘n‘roll", kako sam zapisao u jednom od tekstova o njemu, odnosno kao utjelovljenje rock‘n‘rolla i svega što uz taj pojam ide. Drugo, Bare je veliki kantautor, bilo da se njegov opus razmatra kroz albume i koncerte Majki, bilo da se njegovo djelo promatra i mimo Majki, kroz albume i koncerte uz druge glazbenike pa i kroz same pjesme. Promatrano i kroz njegov dugi vijek trajanja i stvaranja, rekao bih da je u početku više bio frontmen, a kasnije sve više singer/songwriter i jedan od malobrojnih u nas koji je doista proniknuo ne samo u tajne rocka nego i bluesa, countryja i folka, pa i soula.

Sam navodiš kako je Bare "izvan svake sumnje jedan od naših najvećih rock-pjesnika". No, koliko je zapravo pisanje rock-pjesama pjesništvo u onom klasičnom smislu? Hoću naime pitati koliko tekstovi rock-pjesama, njihova lirika, uključujući i Baretove, opstoje izvan konteksta rock-glazbe, mogu li samostalno funkcionirati ili je li njih najbolje percipirati povezane s glazbom? Meni osobno, jednako je dojmljivo čitati primjerice stihove Jima Morrisona, kao i neke Gorana Bareta, i kad su samo na papiru, a ne u okviru zvučne "kulise" pjesme...


- Definitvno Bare jest jedan od naših najvećih rock-pjesnika, ali i promatrano odvojeno od rock-glazbe kao takve, a koja je njegov primarni glazbeni izričaj. Nisam se bezveze odlučio otisnuti tekstove nekih od njegovih pjesama u knjizi jer sam siguran da sjajno funkcioniraju i "samo na papiru", odnosno kad se čitaju i bez glazbe ili izvan konteksta rock-pjesme, baš kao što to vrijedi i za Jima Morrisona, kojeg spominješ u sličnom kontekstu, a sukladno tome spomenuo bih i Dylana, Cohena, Springsteena, Cavea... Naravno da glazba može takvo pjesništvo dobaciti do šireg kruga publike nego u slučaju da to i takvo pjesništvo postoji "samo na papiru", ali čitati Baretove stihove može biti jednako uzbudljivo kao i slušati ga kako glasom i uz glazbu izvodi svoje pjesme na koncertima ili na studijskim i live snimkama. Bare je grandiozan pjesnik i točka. S glazbom ili bez glazbe.

ROCK-PJESNICI


S tim u vezi - rock jest masovna popularna kultura, no koliko je u nekim slučajevima i više od toga? Je li Goran Bare, na ovim našim prostorima, takav primjer rocka na višem, umjetničkom nivou, bez obzira na tradicionalnu i prepoznatljivu zvučnu "opremu", bilo da je ona blues, punk ili rock‘n‘roll?


- Ma, gledaj, meni je smiješno, a pogotovo nakon Nobelove nagrade Dylanu ili onoga kako se u općem kulturalnom kontekstu vani poimaju djela Cohena, Springsteena, Younga, Cavea, Strummera, Lennona, Morrisseya i niza drugih velikih "rock pjesnika", razglabati o tome koliko je rock kultura ili umjetnost. Pa zamislite britansku kulturu druge polovine 20. stoljeća bez Beatlesa, Stonesa i svega što je tamo nastalo uz njih i poslije njih. Da se ne lažemo, siguran sam da u popularnoj glazbi postoji niz važnih umjetničkih djela kao i u književnosti, filmu i tetaru, baš kao što u svim tim granama umjetnosti i kulture postoji i podosta smeća i bofla. Ako 2020. godine ne shvaćamo da je dioba kulture i umjetnosti na visoku (elitnu) i nisku (popularnu) zastarjela, onda nikakvo moje razglabanje tome neće pomoći. Žalosno je ako je tako i ako pri tome mnogi ne uviđaju da se Bareta, i u rocku i izvan rocka, može pa i mora poimati kao velikog i važnog pjesnika kojeg valja uvrstiti i u školsku ili bar fakultetsku lektiru. Nastranu lektira, ajmo bar Bareta promatrati kao relevantnog pjesnika koji je svojim pjesmama uvelike obogatio hrvatsku kulturu i umjetnost.

 

 



Koliko je za rock-izvođača, autora višeg kalibra, da se tako izrazim, u pisanju pjesama važno i osobno iskustvo? Sudeći prema Baretu, to je neodvojivo, na što i sam upzoravaš kroz tekstove u knjizi...


- Da, to je pitanje na koje nema jednoznačnog odgovora, no pokušajmo to pitanje razjasniti na ovaj način. Bi li Bare bio pjesnik kakav jest da nije prošao neke grozne stvari u životu za koje je, kako osobno priznaje, sam sebi kriv? To isto pitanje vrijedi i za Morrisona ili Cavea, što naravno ne znači da moraš proći pakao ovisnosti da bi postao veliki pjesnik. Daleko do toga da Dylan ili Cash nisu imali iskustva s narkoticima, ali Young i Springsteen su o tom pitanju spram Bareta bili "nevinašca", pa su ipak postali jedni od najvećih. Kako god, u rocku je moguće postati velikim i važnim pjesnikom, a koliko u tome "vrata percepcije" otvaraju narkotici i opijati ili ne, odnosno koliko u početku otvaraju, a potom zatvaraju ta ista vrata, stvar je za debatu. U slučaju Bareta, nažalost ili nasreću, to je neodvojivo jedno od drugog, čak i ako stoji ono upozorenje "ne probavajte to kod kuće". Pogotovo, ako želite ostati živi.

KNJIGE O GLAZBI


Kad smo kod knjiga o glazbi, bilo da su biografije ili sociološke, esejističke studije, možeš li navesti neke primjere autora s angloameričke scene koji se na tebe utjecali u načinu poimanja i razumijevanja glazbe, možda Lester Bangs, Richard Meltzer ili Simon Reynolds ili neki drugi autori? Neke od knjiga tih autora objavljene su i u Hrvatskoj, no broj takvih izdanja i dalje je vrlo skroman...


- Glazbenu kritiku čitam onoliko dugo koliko i ozbiljno slušam glazbu, a to je od moje trinaeste godine. Ovisno o dostupnosti medija, nekoć su to bili autori iz Džuboksa i Poleta, usporedno s time i neki iz britanskih tjednika s početka 80-ih poput NME-a i Melody Makera, kasnije i mjesečnika poput Uncuta i Mojoa, a možda sam po habitusu najbliži Lesteru Bangsu, Charlesu Shaaru Murrayu, Everettu Trueu ili sebi utvaram da je tome tako. Jako volim i knjige Greila Marcusa, Jona Savagea, Petera Guralnicka, Chrisa Salewitza, Michaela Azerrada, Barneya Hoskinsa, Simona Fritha, nedavno preminuloga Nicka Toschesa, pa i Richarda Meltzera i Simona Reynoldsa koje spominješ te niz drugih, a jako su mi zanimljive i autobiografije Dylana, Springsteena, Younga te promišljanja Davida Byrnea o glazbi, pa i bicikliranju. Zapravo, nije tako malo u nas posljednjih petnaestak godina objavljeno knjiga o rock i pop glazbi, što domaćih, što u prijevodu, a s ozbirom na internet, besplatno nam je dostupna i gomila tekstova o glazbi iz sadašnjosti i prošlosti, primjerice na nizu portala i internetskih izdanja magazina i novina, ali i na web-stranici rocksbackpages.com.

 

 



Živimo u digitalnom dobu, globalno umreženi sa svime pa i samima sobom. Može li u takvom svijetu knjiga još uopće živjeti, ovakva kakva se objavljuje na klasičan, tiskani način? Tko naime još uopće čita knjige kad je sve na internetu. Tvoj komentar na ove moje primjedbe?


- Dok se glazba, filmovi i serije sve više sele na digitalne platforme, pokazalo se da je knjiga na papiru i dalje globalno neuništiva, pa u posljednje vrijeme prodaja e-knjiga stagnira, a raste prodaja audioknjiga. Zanimljivo, no bez obzira na medij, pitanje je koliko ljudi u ovoj nepismenoj zemlji čita ili sluša knjige na papiru, u audioformi ili na zaslonu računala, tableta ili mobitela. Žalosno, ali hrvatski građani jako malo čitaju, a rekao bih i nedovoljno slušaju kvalitetnu glazbu, ma o kojem žanru govorili.

SVE JE DOSTUPNO


Ako je budućnost knjige upitna, u ovakvoj klasičnoj tiskanoj formi, kakva je budućnost popularne glazbe sa svim njezinim žanrovima?


- Prije točno deset godina u intervjuu kolegi Zoranu Tučkaru s portala muzika.hr rekao sam "da će dosta toga ići na sistem pretplate ako govorimo o digitalnoj distribuciji glazbe". Pokazalo se da sam bio u pravu, no trendovi su već tada upućivali na takav zaključak, a na takav me zaključak potaknuo i David Bowie kad je jednom zgodom rekao kako će nam glazba stizati u kuću poput plina ili vode. I ne samo u kuću nego i na smartphonove. Lester Bangs je sanjao o tome da u katakombama posjeduje sve albume ikada objavljene. Danas to imamo u džepu traperica ili košulje, zahvaljujući pametnim mobitelima i streaming servisima poput Deezera, Spotifyja, pa i YouTubea. I to je fenomenalno, ali se time treba znati služiti, odnosno shvatiti da u dva-tri klika prstom ili mišem možemo doći do najbolje glazbe na svijetu, ali i do najgroznije, čega se ipak treba kloniti.

Izumire li klasičan način slušanja glazbe ili je već izumro, tko još danas uopće kupuje CD-ove, LP-jeve, sve je na streaming servisima...?


- Da, klasični način slušanja glazbe pri tome se mijenja, sve više na internetu "brstimo" muziku poput jaraca i koza, ali svako toliko ipak i kupim(o) neku glazbu i na LP-ju (koji će izgleda opstati) ili CD-u (koji izgleda izumire). Meni je drago da album, ma o kojem fizičkom ili virtualnom glazbenom zapisu govorimo, opstaje u nizu glazbenih žanrova u rasponu od klasike i jazza do popa i rapa, rocka i bluesa, countryja i soula, a nevažan je samo u dance i turbo-folk ili manje bitan u elektronskoj glazbi. Bilo me je strah da album kao umjetnička forma neće preživjeti, trudim se slušati ih od početka do kraja, no već neko vrijeme žalim za analognim vremenima kad se izlazak nekog LP albuma iščekivao s nestrpljenjem, kad nije sve bilo tako lako dostupno kao danas i kad nije bilo takvog obilja glazbe oko nas, pa nam se ono do čega smo došli činilo važnijim.

Kako je zarada od prodaje nosača zvuka sve manja, a od streaminga nedovoljna osim za one najpopularnije, vraćamo se i prema vremenima u kojima su izvođačima najvažniji bili nastupi uživo. No to je druga problematika s kojom u Hrvatskoj sve više "štekamo" jer su zbog sve veće cijene honorara za koncerte mnogi izvođači postali preskupi za ovdašnje tržšite, Uz to, nervira me i festivalizacija popularne glazbe koja je premrežila američko i europsko tržište, pri čemu su open-air festivali sve više nalik na vašare i glazbeno svaštarenje.


Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Fotografije: Zoran JAĆIMOVIĆ

 

DOŽIVJETI STOTU...
Bez obzira na tvoj višedesetljetni staž slušanja glazbe i pisanja o glazbi, dojam je da ti motiva i dalje ne manjka, što potvrđuješ i kroz niz sjajnih tekstove u ovoj knjizi u Baretu. Može li se takvim tempom "doživjeti stotu", da parafraziram jednog "pastirskog rokera" s prostora bivše države? - Eh, da me zdravlje služi, pisao bih dokle živim, ali uz kronične bolove u kojima pišem teško mi je reći koliko će taj moj "zanat" još potrajati. Uostalom, moj vijek trajanja ovisi i o tome koliko mediji imaju interesa za ono čime se i kako bavim. Nažalost, ne mogu sebi priuštiti da to radim besplatno kao kad sam imao četrnaest ili petnaest godina. Srećom, već 35 godina živim od onoga što volim raditi, a to je tijekom minula tri i pol desetljeća bilo pisanje o glazbi, izdavanje albuma, urednikovanje po diskografskim kućama, organizacija koncerata, menadžeriranje bendova, uređivanje i vođenje radijskih emisija, uređivanje i pisanje knjiga.
SJEĆANJA BLIJEDE...
Kakvi su ti planovi za blisku i daljnju budućnost, nova knjiga, možda autobiografija (tu bi imao što napisati!), nešto o nekon drugom autoru, bendu, o sceni, mainstreamu, undergroundu...? - Planova uvijek ima, ali nedostaje vremena i kondicije. Zacijelo će to još neko vrijeme biti pisanje za novine, možda uslijedi i povratak na radio, ako Bog da zdravlja, a u posljednje vrijeme razmišljam o diskografiji ili bar o nekim diskografskim pa i književnim projektima, čak i menadžeriranju izvođača, no vidjet ćemo što nosi budućnost. O autobiografiji, mimo nekih zapisa iz bekstejdža, za koje mi opet nedostaje "cajta i sape", ne razmišljam jer mislim da takva knjiga nikome ne bi bila zanimljiva, a i sjećanja sve više blijede.
Već neko vrijeme žalim za analognim vremenima kad se izlazak nekog LP albuma iščekivao s nestrpljenjem, kad nije sve bilo tako lako dostupno kao danas...
Čitati Baretove stihove može biti jednako uzbudljivo kao i slušati ga kako glasom i uz glazbu izvodi svoje pjesme na koncertima ili na studijskim i live snimkama.
Goran Bare jedan je od malobrojnih u nas koji je doista proniknuo ne samo u tajne rocka nego i bluesa, countryja i folka, pa i soula...