Kultura
BERISLAV PUŠKARIĆ, 20 GODINA VJERAN OSIJEKU I OSJEČKOM HNK-U

Ja svoj vrhunac tek čekam. Osjećam da teatru još jako mnogo mogu dati!
Objavljeno 15. siječnja, 2020.
Ovaj grad ima savršen balans između tempa i mogućnosti, no ja trebam povremene kratke odlaske u Zagreb

Vezani članci

NOVOGODIŠNJI KONCERT U HNK-U

Puškarić: Vjerujem da nas i Aleksandar gleda negdje od gore

OSJEČKI "TRUBADUR" U SUBOTU U SLAVONSKOM BRODU

Igor Krišto nastupa u rodnom gradu

NA NOVOGODIŠNJEM KONCERTU OSJEČKOGA HNK

Tomčić i Puškarić zajedno na sceni nakon 18 godina

Kao 20-godišnjak (koji je punoljetnost dočekao u skloništu), s roditeljima 1994. napušta ratno Sarajevo i odlazi u Zagreb. Ondje upisuje i završava Muzičku akademiju, a ubrzo nakon diplome dobiva prvi angažman u HNK-u u Osijeku. Bilo je to 1999. Danas 45-godišnjak, Berislav Puškarić već je 20 godina vjeran gradu na Dravi i najistočnijem nacionalnom teatru, čiji je prvak. Jubilej je svečano i radno proslavio Novogodišnjim koncertom.



Kada si došao u Osijek jesi li imao dugoročni plan ostati?


- Ne! Bio sam mlad, ambiciozan i nadobudan, za što sam imao i osnove, jer sam već imao i nagrade, budući da sam kao student 3. godine nastupao kao solist u Lisinskom na ozbiljnim koncertima sa Zagrebačkom filharmonijom, velikim dirigentima poput pok. maestra Milana Horvata, Kazushija Onoa, Alexandera Rahbarija, a i prve operne angažmane u HNK Zagreb (u operama Nabucco i Aida). Na krilima toga, mišljenja struke, prof. Dunje Vejzović, koja mi je pomagala u pripremi diplomskog koncerta (inače sam bio u klasi prof. Bujanović, kasnije prešao kod prof. Zdenke Žabčić Hesky kod koje sam i diplomirao), i predviđala mi svjetsku karijeru, nagrada na međunarodnim natjecanjima, došao sam u Osijek na poziv maestra Mladena Tutavca, tadašnjeg ravnatelja Opere. Već tada sam imao status slobodnog umjetnika. Osijek mi je nudio ulogu Gazda Marka u Gotovčevom Eri s onoga svijeta, svega dvije-tri izvedbe. Pristao sam. Kada me maestro Tutavac pitao znam li ulogu, slagao sam da znam, samo na temelju nekoliko scena koje smo na akademiji radili s pok. Petrom Šarčevićem. Imao sam točno 13 dana da naučim ulogu. Radio sam s korepetitoricom u HNK-u u Zagrebu Silvanom Čuljak. Nakon osam-devet dana shvatio sam da je to nemoguće, mislio sam da ništa ne znam. Nisam htio odustati. Uspio sam i bilo je dobro. Intendant Željko Čagalj ponudio mi je angažman na dvije godine.

Jesi li u tom trenutku imao neke druge planove, bolje ponude, želje, snove?


- Imao sam želje i planove, a osječku sam ponudu uzeo u obzir, ‘prespavao‘ i - prihvatio. Nakon dvije godine odlučio sam ostati još dvije, ispeći zanat, učiti. Bilo mi je ovdje dobro, paralelno sam odlazio u Zagreb na natjecanja i nastupe i bio uvjeren da ću se i vratiti, ili otići nekamo. Jedno od tih natjecanja bio je i Eurovision, nakon kojega mi je prof. Vejzović ponudila da odem na stručno usavršavanje uz rad u operu u Zürichu, gdje je radio i Francisco Araiza, počasni predsjednik žirija na natjecanju. Osvojio sam natjecanje, novčanu nagradu, imao ponudu za Švicarsku u ruci, no nećkao sam se. Nisam se u tom trenutku vidio kao netko tko ganja karijeru, živi u koferu i avionu. Zbog nečeg me to uopće nije privlačilo, nisam to prepoznao kao ispunjenje svojih snova. Očito ne spadam u karijeriste

Jesi li ikada u proteklih 20 godina požalio zbog te odluke i prilika?


- Nije to bila jedina prilika. Za nekoliko sam godina dobio ponudu za Berlin. I to sam odbio. Možda bi to na prvu zazvučalo nerezonski, ali nešto se u meni bunilo protiv toga. Ne žalim. Sve u životu ima svoje razloge kojih u datom trenutku nismo svjesni, ali shvatimo ih kasnije. Ništa nije slučajno. U međuvremenu sam se i zaljubio. Stajao sam cijelo vrijeme iza svoje odluke.

Slavonce si osvojio na prvu. Svi su hvalospjevno govorili o tebi godinama, a onda je nastupilo neko čudno zatišje. Neki su govorili da stagniraš, da si sjena onog Berislava koji je briljirao nekoliko sezona. Možda si ipak trebao iskoristi sve te šanse?!


- Kompenzirao sam to odlaskom na sate pjevanja, radom na sebi, no ta ‘rupa‘ o kojoj govoriš vjerojatno je vezana uz neke moje krize, pa i zdravstvene. Životne amplitude se izmjenjuju, mislim da mi je tu i tamo i sam. Djelomice sam se i ja u Osijek razočarao, misleći da će me podržati, prilagoditi repertoar meni. Osjetljive sam prirode, mnogo me toga pogađalo i svaki put kada ne bi bilo onako kako sam ja naviknuo, odrazilo bi se na mene. Mlad čovjek nosi sa sobom puno nezrelosti svakakvih vrsta.

Možda bi bilo bolje da ti početak nije bio tako briljantan, da ti sve nije bilo naklonjeno, da si imao manje talenta, sreće. Možda bi tvom egu kasnije bilo lakše, imao bi realnija očekivanja od sebe i za sebe. Vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, okolnosti.


- Da nema “ega” kod pjevača, umjetnika općenito, ne bismo se ni bavili ovim pozivom. Da, stremio sam jako visoko, ali mi se iskristaliziralo da su to zapravo očekivanja drugih koje, kao moram, ispuniti. Više sam počeo slušati sebe, što JA želim od svog života? Svjetsku karijeru, slavu?! Divno, ali sve ima svoje lice i naličje. I cijenu. Puno takvih “uspješnih” vode vrlo osamljene i tužne živote.

Koliko si sam kriv za to? Bio si inertan, nisi htio napustiti svoju zonu ugode?


- Moguće je i takvo tumačenje, ali u srcu čvrsto osjećam, bila je dobra odluka napraviti “inventuru” i preispitivanje. Dakle, bila je to kombinacija svega pomalo. U jednom trenutku su tu bili i ozbiljniji zdravstveni problemi koji su me, uz ostalo, naveli na ovakva razmišljanja.

Jesi li se izvukao?


- Da, sada je sve to iza mene. No, znao sam da moram naći balans između svojih ambicija i osobnog mira i privatnog života, prihvaćanja onoga što mi se događa. Nadam se da ipak uspijevam vratiti povjerenje publike, koju iznimno poštujem i prema kojoj osjećam golemu odgovornost.

Nisi ga niti izgubio, mogao si to vidjeti na tvom slavljeničkom Novogodišnjem koncertu. Dočekali su te s oduševljenjem.


- Da, istina, osjetio sam to. Sve te krize kroz koje sam prošao i koje su sada iza mene, bile su mi škola. Osjećam veliku odgovornost prema poslu, osječkom HNK-u i trudim se opravdati visoka očekivanja. Mi u Osijeku ne možemo raditi Borisa Godunova ili Don Carlosa, jer to nisu opere za našu scenu. Tu je diskrepancija između želja i mogućnosti kuće. Srećom me zovu redovito u Zagreb. Ni sa kim nisam ‘dobar‘ niti sam ikoga potkupio, nego me prepoznaju kao glazbenika i to mi je jedino važno kao potvrda kvalitete. Ipak bih volio da se naš repertoar malo više radi za domaće ljude, jer ovdje ima doista sjajnih kolega glazbenika. Trebamo svi skupiti snage i zajedno održavati ljubav, kolegijalnost, zajedništvo i dobru energiju o kojoj stalno govorim, a koja u ovom teatru doista postoji.

Je li te to i zadržalo sve te godine u Osijeku, svemu usprkos?


- Da, upravo to. I nije to floskula. U većim se teatrima radi kvalitetnije, ali je tamo konkurencija opakija, svatko svakomu ‘skače u grlo‘.

Nezdrave, nelojalne konkurencije, koja isključuje korektnu i poželjnu umjetničku, a uključuje nefer igru?


- Ima i toga. Ima mnogo više podmetanja, načela "ja tebi, ti meni".

I ulozi su veći!


- Da, više je tu i novca u igri, no kada radiš u većim teatrima dobro je ako si gost, jer te tada ne dotiču unutarnji problemi konkretne kuće, raznorazne prljavštine, nego se samo baviš svojom ulogom i umjetnošću. Mnogi, na žalost, napuštaju Osijek i Hrvatsku. Ne obazirem se. S druge strane, tu bira ipak ostati ogroman broj vrhunskih profesionalaca. Mnoge moje fantastične kolegice i kolege u našem kazalištu biraju ostati, te naravno i ogroman broj vrlo kvalitetnih profesionalaca i ljudi općenito koji žive i rade ovdje. Ovaj grad ima savršen balans između tempa i mogućnosti, a dobro mi dođu i povremeni odlasci u Zagreb ili drugdje.

U Zagrebu si proveo najmanji dio svog života, a - premda veće - Sarajevo je mentalitetom bliže Osijeku, oba grada imaju ratne rane. Možda se i zato ovdje osjećaš kao riba u vodi?!


- Ljudi su ovdje u svesi tih tema suosjećajniji, razumiju.

Je li bilo pokušaja otmice?


- Osijek volim, Osijek je moj izbor.

U Zagrebu ti je obitelj.


- Da, sa sedam godina mlađom sestrom iznimno sam vezan, nekako nestvarno. Sjećam se jedne neobične situacije. Naime, kao student i po dolasku u Osijek, mnogo sam surađivao s pok. Sašom Britvićem. Onda je jedno vrijeme bilo zatišje, jer se Hrvatski barokni ansambl okrenuo instrumentalnim izvedbama, manje s pjevačima. Jednom sam prilikom rekao sestri da mi nedostaju suradnje s maestrom Britvićem i da bih baš volio ponovno raditi s njim. Nekoliko godina kasnije sestra mi je rekla da je sanjala da me Saša Britvić zvao na suradnju. I zvao me sutradan. Sestra mi je nakon Novogodišnjeg koncerta poklonila onog velikog plišanog lava, jer je to moj horoskopski znak.

Kada su najbolje godine za basa?


- Mislim da su to upravo ove moje godine.

Jesi li na vrhuncu?


- Ne bih rekao, ja svoj vrhunac tek čekam. Osjećam da još jako mnogo mogu dati. No i to sve ovisi o repertoaru i koliko ću imati prilike pokazati. U nizu od pet novogodišnjih koncerata bio je naknadno ubačen jedan Trubadur u Sl. Brodu. Bilo me strah hoće li glas to izdržati. Bio sam iscrpljen, ali mislim da sam dobro otpjevao te koncerte. Mi pjevači uvijek mislimo da smo mogli bolje, iako je mnogo skrivenih okolnosti koje publika i ne zna. Kod nas je ili pusto ili gusto, probe ujutro i navečer. Klavir uvijek može svirati, ali glas nije instrument. I pjevač ne bi smio na dan koncerta imati probu koja traje tri sata. U velikim se opernim kućama o tom vodi računa, postoji karantena.

Koje si uloge priželjkuješ, realno i nerealno?



- Za Osijek je možda realna uloga Sparafucilea u Verdijevu Rigolettu, koju sam pjevao u Zagrebu, a došavši u Osijek, pjevao sam i manju ulogu Monteronea, nekoliko izvedbi. Otada ova opera nije bila na osječkom repertoaru. Želja mi je pjevati i ulogu Filipa II. u Verdijevu Don Carlosu. Želja mi je i pjevati u Borisu Godunovu, Bellinijevoj Mjesečarki, pa i Luciji di Lammermoor. Mislim da u sljedećoj sezoni ide Donizettijev Ljubavni napitak. Zadnji ga je puta režirao Ivica Krajač, pjevala je i Valentina Fijačko Kobić. Glazba je preslatka i od te predstave očekujem mnogo.


Narcisa Vekić
Ljubavni napitak
PREDSTAVA OD KOJE MNOGO OČEKUJEM
Osijek prioritet
S obzirom na to da si rekao da si često u Zagrebu u projektima, znači da tvoja matična kuća ima sluha i da ti izlaze ususret? - Da, itekako. Koncem siječnja u Zagrebu pjevam Čarobnu frulu, potom La boheme u travnju, imam i koncerte kroz godinu s Camerata Garestin ansamblom. Takav je to posao, uvijek nešto “ulijeće”. Čim sam dobio raspored iz Zagreba, pokušao sam sa svojima uskladiti termine. Uvijek uspijemo, iznimno su svi fer, od Uprave do ravnatelja Pavišića. No, ima i situacija kad se ne možemo uskladiti, kada nemam alternaciju za svoju ulogu. Meni je moja matična kuća prioritet i tu svaka rasprava prestaje.
Možda ste propustili...

U MUZEJU ĐAKOVŠTINE IZLOŽBA ŽELJKA SUBIĆA

Geometrija zlatnoga lica ravnice

IVONA MATOUŠEK, "MORSKE MIJENE" U GISKO-U

Treba mnogo "plesa" oko platna, ne puko izlijevanje boje

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

PREDSTAVLJEN ROMAN "TAJKUNOVA KĆI"

Tafra: Novinari su male bebe za književnike

2

FILMSKI NATJEČAJ ZA DJECU I MLADE

Naš online život o kojem roditelji ništa ne znaju

3

NOVI RAD DAMIRA BARTOLA INDOŠA:

Kuća ekstremnog muzičkog kazališta