Život je kabaret, pjevala je Liza Minnelli u Cabaretu, a slovenski kazališni redatelj Martin Kušej ima drukčije mišljenje. Taj nekadašnji rukometaš, danas direktor jednoga kazališta u Austriji, tvrdi kako je rukomet kao teatar. Potkrjepljuje to u eseju koji je napisao za Kleine Zeitung navodeći niz sličnosti.

Kada gledam ovih dana hrvatske rukometaše u dvorani Stadthalle i naše navijače, onda me doista sve podsjeti na kazalište. Dugotrajan pljesak, poziv na bis. I to nekoliko puta. A pljesak kao da se svakog trenutka pojačava.

Hrvatski rukometaši tek sada stižu na još veću pozornicu. Idu u Beč. Graz je okončan na sjajan način. Ostvareno je ono po što smo došli u Austriju - prvo mjesto i prenijeti dva boda u drugi krug. I 2010. u Beč smo iz Graza otišli s pobjedničkim gardom. U kakvom će nam sjećanju ostati inače siječanj u Grazu. Ugodnom. Ne puno više od toga. Štajerci sebe smatraju najvrjednijim ljudima u Austriji, a stanovnici Graza kažu kako se u zemlji upravo oni znaju najbolje zabavljati. Bez obzira na to što im je dio središnjeg trga preuređen u veliki “plesni podij”, unatoč tome što čak i u sklopu svojeg štajerskog parlamenta imaju četiri restorana, dva puba i noćni klub, što je svakako odličan primjer našem Saboru, da postane konačno od koristi (sic!), nikako ne bismo Graz mogli nazvati “Ibizom zimi”. Naravno, subotom navečer ožive kafići, posebno s druge strane vrlo brze Mure, na kojoj se u proljeće održavaju međunarodna natjecanja u kajaku i kanuu na brzim vodama. No drugim radnim danima, čim padne mrak, sve zamre. Neki bi “dobronamjernici”, da tako prazne ulice vide u Osijeku, vjerojatno zaključili kako je grad umro, da su se svi iselili. Što se tiče organizacije EP-a, kako je sve prošlo u ovom prvom krugu, samo se upotpunjuje moje razmišljanje da su Austrija i Njemačka najbliže besprijekornosti organiziranja sportskih natjecanja. Bilo je propusta, novinari su se, primjerice, iznenadili što se naplaćuje ručak u press-centru. Suprotno, primjerice, prošlom europskom prvenstvu, u Hrvatskoj, gdje je bilo “svima svega”. No i to je sve još primjereno u usporedbi s onim što se događa u skandinavskom dijelu ždrijeba. Među novinarima su se tako na Viberu i Whatsappu dijelile slike cateringa u Trondheimu. Na sredini desetak mikrovalki, a pokraj u hladnjacima u vrećicama već gotova jela, pa ako, primjerice, poželite jesti, sami si priredite. Čista kemija i apoteka. No hrvatski rukometaši bar ove zime moraju težiti završiti u toj Skandinaviji. Austrija im je samo usputna postaja. U Beču također moraju ostati besprijekorni žele li se tamo negdje za manje od dva tjedna okititi medaljom u Stockholmu. No daleko je Stockholm. Za mene ovo putovanje završava u Grazu. Možda, s obzirom na obećanje glavnog urednika, ako se plasiramo u Stockholm, mogu tamo voditi cijelu obitelj! Naravno, uvjet bez kojeg ne može jest da “kauboji” odrade svoj dio posla. Čekaju me dežurstva u redakciji, osuđen na RTL i ono što mi “ponudi” PR služba HRS-a od četiri osobe, koliko ih je stiglo u Austriju, i dakako kontakti stjecani svih ovih godina. A da mi se bliži povratak, valjda mi je kazivala i reklama koju sam primijetio jučer na jednom od austrijskih TV programa. Jedan od trgovačkih lanaca, naime, reklamira Senad Grošić, austrijski BMX vozač rođen u Sisku, inače član Red Bull Teama. Senad je, inače, otpočetka sudionik osječkog Pannonian Challengea, pa je tako za sve te godine postao jedan od zaštitnih znakova osječkog natjecanja u ekstremnim sportovima, tako da ni početak lipnja u Osijeku sigurno neće proći bez te u Austriji, očito, sportske zvijezde.