Pišite o djeci, ne o meni. Ona su važna, ja samo činim onoliko koliko mogu, no taj moj angažman nije zaslužio novinski prostor. Tim je riječima skromna Mirna Grgić pokušala odbiti predstavljanje široj javnosti, no mi smo, novinari, uporni, a ona pristojna. Ipak smo otišle na čaj kako bismo se upoznale i već nakon prvih nekoliko rečenica bilo je jasno zašto o njoj govore s neskrivenim divljenjem.

Kao sutkinja Općinskog suda u Osijeku poznata je, između ostalog, zbog prve presude u Slavoniji u korist nekog korisnika kredita u švicarskim francima. No povod za ovaj članak o toj samozatajnoj Osječanki, diplomiranoj pravnici kojoj zbog krhkosti i mladenačkog izgleda nitko ne bi dao njezine 43 godine, Državna je nagrada za volontiranje u 2019., koja joj je u prosincu uručena na prijedlog Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva, u kategoriji volontera. "Mirna Grgić je u Centru za pružanje usluga u zajednici Klasje Osijek ostvarila 388 volonterskih sati. Sudjeluje u organizaciji slobodnog vremena korisnika, a to su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. To uključuje druženje s djecom jasličkog, predškolskog i školskog uzrasta, provođenje slobodnog vremena korisnika izvan Centra u šetnjama, odlascima na klizanje, bazene i sl., sudjelovanje s korisnicima u organiziranim slobodnim aktivnostima", navodi se u objašnjenju nagrade.

"Riječ je o evidentiranih 388 volonterskih sati u 2019. godini, no zapravo sam djeci iz Klasja posvetila puno više svog vremena. Znaju me nazvati ili poslati poruku tražeći neki savjet, a ja im se uvijek javim, kako ne bih, odem s nekim na kavu, kolač ili sladoled... Dostupna sam im gotovo uvijek, zapravo s njima provodim gotovo sve svoje slobodno vrijeme", otkriva. I tako već duže od sedam godina, od kada je počela redovito volontirati u Klasju. Kaže, možda je neobično što je jedna sutkinja odlučila volontirati u Klasju, no, s druge strane, sigurna je da čovjeka ne određuje toliko ono što radi, nego ono što jest i kakav jest. "Zapravo, i sudački je posao neka vrsta služenja, radimo za opće dobro, pa bih, dakle, mogla reći kako moja profesija ipak ima poveznicu s mojim volontiranjem. Inače, ja bih svoje volontiranje u Klasju radije nazvala druženjem, jer ja odvajam svoje vrijeme za djecu, no i ona odvajaju svoje vrijeme za mene. Zbog tog razloga smatram da je to uzajamno", odlučna je Mirna Grgić, koja je za volontiranje već nagrađena Poveljom humanosti Osječko-baranjske županije.

U Klasju se druži s djecom svih dobi - od predškolaca do onih najstarijih. "Počela sam se družiti s njima tako da smo zajedno krenuli na nedjeljnu misu, a onda je to naše druženje samo raslo i raslo, poprimajući druge dimenzije. Djeca mi svakodnevno daju puno, zbog toga mi je bitno da i u ovoj novinskoj priči ja ne budem u prvom planu. Kad smo bili na dodjeli Volonterske nagrade, nakon mog govora prišla mi je jedna žena i rekla nešto predivno - kako sam pomogla upaliti lampicu u njoj da joj osvijetli put i da snagu za dalje. To me je doista dotaknulo jer se osjećam dobro ako mogu poslužiti kao nečija inspiracija za dobra djela", ističe Grgić.

Ljudi koji volontiraju s djecom, objašnjava nam, prolaze strogu provjeru i proceduru razgovora sa psihologom, nakon čega se potpisuje volonterski ugovor. Razumljivo, iznimno se pazi na to koji će ljudi dolaziti u kontakt s djecom. "Želim višestruko podcrtati da je Centar za pružanje usluga u zajednici Klasje uistinu institucija vrijedna divljenja. Da me netko probudi usred noći i kaže tko je zaslužio divljenje i pohvale, odmah bih rekla da je to Klasje. Svi u toj instituciji funkcioniraju toliko skladno, na čemu treba zahvaliti ponajprije neumornoj ravnateljici Mirandi Glavaš Kul, ali i svim drugim ljudima koji ondje rade i svakom djetetu, jer oni doista svi zajedno čine skladnu obitelj, odnosno pravi obiteljski topli dom u kojem je sve moguće. Oni su dokaz da skladna obitelj ne mora biti samo biološka, nego nam obitelj može biti svaka osoba koju nam Bog stavi na put ako ju prihvatimo sa srcem. Zato ja ovu svoju nagradu za volontiranje posvećujem djeci i mladima - štićenicima koji su sada u Klasju i onima koji su izišli, ali i svoj ostaloj djeci koja odrasta bez odgovarajuće roditeljske skrbi", naglašava Mirna Grgić, koja je, iako sama nije majka, svakodnevno okružena dječjom ljubavi i poštovanjem.

"Svoje volontiranje gledam nekako šire. Nismo svi pozvani na isto, svatko ima neki svoj put, no bitno je da ondje gdje jest daje svoj maksimum. U svakom čovjeku čuči dobro, samo je pitanje što će ga inspirirati. Znam da ja ne mogu promijeniti nekome cijeli život, ali mogu promijeniti djeliće. Recimo, ja sam dosad 18 puta bila kuma, što krštena, što krizmana, nekoj djeci i dvostruka. To mi je velika čast i nikad ju nisam odbila. I kad djeca odu iz doma, ostajem s njima u kontaktu", kaže Mirna ne skrivajući ponos.

Djeca ponekad, u dogovoru s odgojiteljima, dolaze i k njoj kući. Ugostila ih je, recimo, za Božić, što je, kaže, bilo jako lijepo.

"Ljudi misle da su uvijek potrebne neke velike geste, da se ne računa ako ne učine nešto veliko, no ponekad je dovoljno samo nasmijati se. Nekome će to možda zvučati kao floskula, no iz iskustva znam da jedan osmijeh može nekome promijeniti dan. Važno je pokrenuti se, izići iz svoje ugode, iz svoje zone komfora", promišlja nagrađena volonterka.

Smatra da su djeca iz domova, koja nisu u svojim biološkim obiteljima, iznimno draga i dobra, vrijedna i posebna u najljepšem smislu te riječi. "Djeca iz domova, iako mnogi na to tako gledaju, nisu predodređena za lošije životne izbore i lošiji život u odrasloj dobi. Možda je tomu tako bilo nekada, no danas u centrima poput Klasja imaju pravu podršku i izvrsne uvjete odrastanja. U Klasju, primjerice, djeca imaju svu logistiku kako bi bila zdrava i sretna, kako bi učila i uspjela. Između njih i druge djece nema nikakve razlike, ma zapravo, smatram ih hrabrijim", govori s ljubavlju teta Mirna, kako je u Klasju od milja i s neskrivenim poštovanjem nazivaju sva djeca.

Ponekad se s djecom druži individualno, ponekad u skupini. "Nekad dijete voli da odvojiš vrijeme samo za njega. Volonteri su bitni, no želim da svi znaju kako onaj najvažniji posao u Klasju rade odgojitelji, njihova je uloga najveća. No i volonteri poput mene, primjerice odlaskom u kino ili na klizanje s djecom, također u toj svojoj prisutnosti i kontaktu pomažu djeci izgraditi neke vrijednosti", vjeruje Grgić.

Smatra da nagrada koju je primila pripada svoj djeci iz Klasja koja su je pustila u svoj život i njezin učinila ispunjenijim. "Kad ti djeca upale lampicu u srcu, nalaziš put do dobrote, ne lutaš", ističe. Kaže, vjernica je i djeci prenosi vrijednosti u koje vjeruje. No vjeru smatra osobnim izborom. "Dobar se čovjek ne prepoznaje prema tome ide li u crkvu ili ne. Ja osobno pak cijeli život kroz vjeru učim kako da budem bolja. Bitan je čovjek, važno je davanje, što skromnije, samozatajnije, to ljepše", iznosi svoja promišljanja. Zbog te nepatvorene potrebe da ostane skromna u svom volonterskom djelovanju, Mirna Grgić i ovaj svoj javni nastup želi iskoristiti kako bi poručila djeci iz Klasja da su dragocjena, vrijedna i zaslužuju iskreno poštovanje. Ona su je, kaže kroz osmijeh, potaknula, primjerice, da ponovno počne svirati gitaru, što joj je hobi, kao i vožnja tatinim čiklom. Drago joj je kada čuje da je netko od bivših štićenika Klasja stekao fakultetsku diplomu ili da se zaposlio. "Svu djecu u Klasju doživljavam kao svoju obitelj i zahvalna sam im što su me prihvatila takvu kakva jesam, sa svim mojim manama i vrlinama. Ako nekom želiš nešto dati, onda to ne čini iz sebičnih razloga i ne očekuj pohvalu. Empatiju treba očistiti od sebičnosti, davanje je onda najdragocjenije i za onoga koji daje i za onoga koji prima. Brišu se sve granice i ostaje čista dobrota", ističe Mirna Grgić. Kad pročitate stotine poruka i čestitki "klasića" koje njihova teta Mirna čuva poput blaga u kutijama (i srcu), sigurni ste da to što zagovara (i svakodnevno provodi u djelo!) nije utopija.