Objavljeno 13. siječnja, 2020.
Svima znani Buco svoj posao, kaže, ne bi mijenjao ni za jedan drugi
VINKOVCI
Iako je Alojz Marković (54) iz Novih Jankovaca prije pet godina zbog zdravstvenih razloga sa 138 kilograma pao na sadašnjih 74, prijatelji i svi koji ga dugo poznaju i dalje ga zovu Buco, pa kada ga netko upozna, prvo pitanje je: "A zašto vas zovu Buco?" Takvi su nadimci u Slavoniji i vinkovačkom kraju uobičajeni, pa su jednog mog, danas pokojnog, prijatelja zvali Sitni iako nikada nije imao manje od 110 kilograma.
Alojzu Markoviću-Buci nije potreban savršen vid za posao koji obavlja, osim ako je na ploči sitnim slovima ispisan naziv neke ustanove, ali mora imati kondicije i voljeti duge šetnje. Kod Alojza je duga šetnja uistinu duga – 10 ili 15 kilometara, a nekada i 20 kilometara na dan. On je već 28 godina dostavljač i počeo je kao dostavljač nekadašnje Općine Vinkovci, a poslije Županije vukovarsko-srijemske, što je i danas iako su se nazivi institucija čiju poštu nosi mijenjali.
- Prije rata radio sam u Spačvi, u pilani, na željeznici kao pružni radnik, nešto kratko i u ciglani Slavonka, a nakon dvije godine provedene u Domovinskom ratu kao dragovoljac zaposlio sam se u Općini Vinkovci, današnja zgrada Županije u Glagoljaškoj, kao ložač u kotlovnici. Kada sam čuo da trebaju dostavljača, prijavio sam se i do danas svakodnevno raznosim dopise, pozive, rješenja, odluke, prije Grada, a sada Županije, na adrese širom Vinkovaca. Iako sam zadužio bicikl za raznošenje, rijetko sam ga koristio i radije pješačim, dnevno prosječno 10 do 15 kilometara, a nekada i više. Zadatak mi je svako jutro otići u Poštu i preuzeti svu poštu koja glasi na županijske urede i službe, razdijeliti je po uredima na svim katovima zgrade, i već to je pristojna kilometraža. Kada u urede donesem njjihovu poštu, odmah preuzmem sve omotnice koje oni šalju tvrtkama, ustanovama, školama ili građanima. Nekada nas je bilo pet dostavljača jer je bilo puno više dopisa, ali unazad deset godina sam jedini jer i manje je pošte koju treba raznositi. Internet i elektronička pošta mi je preuzela dio posla - kroz smjeh priča Alojz Marković-Buco dodajući kako mu dostavljački posao nije jedini jer radi i druge poslove poput preseljenja uredskog namještaja.
- U opisu mog posla piše "i sve drugo što što je potrebno". Dostavljački posao mi se sviđa i ne bih ga mijenjao za ni jedan drugi. Odgovara mi što sam stalno u pokretu, na zraku, i bilo bi mi jako teško kada bih morao raditi u nekom uredu. Ne smeta mi ni zima, ni vrućine, ni kiša, ni snijeg. I kada sam kod kuće u Novim Jankovcima, stalno nešto radim vani. No volim čitati romane, a volim i rješavati križaljke - kaže dostavljač Alojz Marković i dodaje kako nije imao ružnih događaja vezanih uz posao. Sjeća se da je nakon rata u jedan neboder nosio nekakve dopise Katastra, a na vratima nije bilo pločica s imenom stanara pa je išao od vrata do vrata tražeći koga treba, a bilo je i sučajeva da građani namjerno daju netočnu ili izmišljenu adresu pa kada tamo dođe, nema ni kuće ni tog imena.
Miroslav Flego
U torbi znalo biti 40 i više kilograma
- Unazad 15-ak godina ne nosim puno pošte u rukama, ali prije je u torbi znalo biti 40 i više kilograma, plus paketi knjiga. Prije nego krenem, rasporedim poštu po adresama i napravim plan tako da u nizu isporučim poštu. Ako je više pošte, brže hodam, ako je manje, sporije. Prije smo imali uniforme, ali dobro je da ih više nema. Radim u svojoj odjeći, pod svojim kišobranom, jedino nam kupe obuću i to tako da daju određeni iznos, a ja odaberem koje su mi cipele najudobnije. Prije dvije godine sam zadnji put dobio cipele. Puno hodam na poslu pa ne moram još i zbog preporuke liječnika, zbog zdravlja. Jednom mi je liječnik htio preporučiti više šetnje, ali kada je čuo što radim, odustao je. Nikada mi ne pada na pamet ići u šetnju zbog rekreacije niti se bavim nekim sportom. Ovo čime se bavim svakog dana najbolji je sport i jamči zdrav život - zaključuje svoju priču Alojz Marković-Buco i dodaje da bi uz 54 godine života i 34 godine staža i vrijeme provedeno u ratu mogao u mirovinu, ali mu se ne žuri i kaže da će raditi dok god može i dok ga u mirovinu ne otjeraju.