Kultura
ARETA ĆURKOVIĆ, PRVIH 25 GODINA U TEATRU

Kad predstava krene, nema povratka, ne možeš imati želučane smetnje, ili glavobolju
Objavljeno 13. siječnja, 2020.
Prije svakog novog procesa i uloge još uvijek se bojim da se ne ponavljam

Njezino "malo" kazalište uvijek joj je na prvom mjestu, iako je glumila i na filmskim platnima, brojnim serijama te surađivala s vrhunskim redateljima i kolegama glumcima. Ona je uistinu proslavljena filmska i kazališna glumica, vrsna lutkarica i nagrađivana umjetnica, a 4. listopada obilježila je svojih prvih 25 godina umjetničkog rada. Areta Ćurković u Dječjem je kazalištu Branka Mihaljevića, kako to kaže, dobila svoj drugi dom. Bez velikih očekivanja ‘ukrcala‘ je svoje snove, maštu, tugu, mladost, radost, sreću, strah, upornost, hrabrost, želju, volju (i nešto malo talenta), predanost, posvećenost, vjernost, odanost i, ono najvažnije, mnogo ljubavi.



"Lijepa je to brojka i slatka jubilarka, vrijedna da se osjećam ponosno, zahvalno i svečano. Idemo dalje, nova publika čeka", sama si komentirala. 25 godina je mnogo ili malo?


- Prebrzo živimo i takav nas tempo melje da nemam osjećaj da je toliko prošlo, no taj sam se dan doista osjećala ponosno i svečano, ali i zahvalno što sam imala priliku sve to proći. Sjećam se riječi jedne producentice da mi, današnji glumci, nećemo uspjeti snimiti toliko filmova, jer nas je mnogo, a i ne snima se više toliko. Nekoć su glumci bili prave zvijezde, a danas je gluma komercijalizirana, zvijezde su populističke. Danas se igra mnogo naslova, pauze su ponekad i po nekoliko mjeseci, posebice u predstavama u kojima gostujemo, što je za glumca stresno. Prije su se igrali tzv. blokovi, imali smo utakmicu u nogama. Generacijama koje dolaze bit će još teže, nemaju pravo na pogrješku, a mi smo iz svojih učili i sazrijevali. Kada se svjetla upale i ta mala lica me gledaju, imam odgovornost prema njima i ne čudi da i nakon 100 puta odigranu prestavu Pale sam na svijetu, nakon pauze imam tremu.

Lijepo od tebe da i nakon 25 godina imaš tremu zbog odgovornosti, nisi se opustila neodgovorno ni prema njima ni prema sebi.


- Najviše prema publici. Ja od sebe dajem maksimum, no tijelo nekad hoće, nekad ne će. Profesionalci smo, pa to prikrijemo, kao u svakom poslu. Svatko zaslužuje ono najbolje od nas, a uvijek je u publici i netko tko predstavu gleda 5. put, pa će ‘loviti‘ pogrješku (SMIJEH). Šalu na stranu, ljudi vole improvizaciju, no to glumca troši. Gluma jest zanat, no prije svakog novog procesa i uloge, bojim se da se ne ponavljam. Mali udjel je neizbježan, jer radim iz sebe i iskreno, ali uvijek tražim zrnce novoga. Nije lako nakon toliko godina, ali svakako su nam dobro došle mlade snage, pa smo odmorniji. Kada smo stalno u pogonu, pregorimo.

Tvoj mladi kolega Gordan jednom mi je prigodom rekao da radite najljepši posao na svijetu: igrate se i još vam plate za to.


- Nekima se čini da mi samo na sceni lajemo i mijaučemo, neki su opčinjeni količinom teksta koju zapamtimo. Mislim da su neki lončići pobrkani. Ne tražim povlastice kao glumica, u kazalištu su svi važni, no na koncu je glumac taj koji se izlaže. Dugo to sebi nisam posvijestila, da je upravo to stresno. Svi drugi svoj rad mogu prikriti, no kada predstava krene, za glumca nema povratka. Sljedećih 45 minuta, ili 3 sata, ne možeš imati želučane smetnje ili glavobolju.

Vojnički režim.


- Ili sportski, jer je stvar u disciplini. Ne smiješ se udebljati, imati kostobolju, moraš biti u stalnoj formi, tjelesno i mentalno.

Važno je imati neupitnu podršku i razumijevanje partnera i kolega na sceni, no glumci dolaze i odlaze.


- Da, taj je dio težak, jer se zbližiš i poslovno i privatno, a onda to sve preko noći nestane. Svi se trudimo biti profesionalni, no bliskost se s nekim jednostavno dogodi. S druge strane, netko u te uloge treba uskakati, a to je najteže.

Toliko godina ne može biti pravocrtno, uzlazno. Sigurno je bilo uspona, padova.


- Ne mogu se požaliti, mislim da sam bila blagoslovljena i da mi se mnogo toga lijepo složilo. Imala sam ljude koji su mi bili vjetar u leđa. Iskoristila sam prilike koje su mi se pružale. Korak po korak. Mislim da još jako mnogo mogu dati i da će intenzivno razdoblje opet doći, ali dobro je s vremena na vrijeme predahnuti, da se ne slomim. Prokletstvo je ovog posla da ga ili imaš (previše), ili nemaš (uopće). Kada sam bila mlađa, lakše sam se nosila s tim. Danas se malo snima i ne bih htjela propustiti prilike, jer je to dobar trening pa kombiniram. Dječje mi je kazalište uvijek na prvom mjestu, a ako se nešto može kombinirati, uvijek je to na moju štetu, vozaju me kao kofer.

Doista si nemaš što prigovoriti, sve si isprobala, a i danas nosiš repertoar.


- Zato i mogu reći da sam sretna.

Jesi li izbrojala sve svoje uloge?


- Samo otprilike.

Za koju ti misliš da te obilježila?


- Čak i ljudi koji ne prate moj rad, pamte Sancha Panzu u Bistrom vitezu Don Quijoteu od Manche, kojega je 1988. za Ljeto u Tvrđi režirao Zlatko Sviben, kojega ja zovem svojim glumačkim ocem. Bila je to moja prva velika uloga. Zahvalna sam za tu priliku i što sam radila s Krešimirom Mikićem. Radila sam s jako mnogo različitih glumaca i redatelja, i to je veliko bogatstvo. Sve je manje redatelja s kojima uopće nisam radila, ali glumac se ne smije uljuljkati, nikad ne znaš kako će kolege reagirati. To je izraženije na snimanju, koje je daleko stresnije, jer je ekipa uvijek nova, od šminke, kostima, redatelja. Zadnje što sam snimala bilo je Lud, zbunjen, normalan u Sarajevu. Ja jesam profesionalka, no svaki put moram se brzo, u jednome danu, svemu i svima novima prilagoditi, a to je stresno. Uz ulogu. Imam ja mehanizam koji sam razvila, no tek kada sve prođe shvatim koliko je to naporno. Ipak, sve to čini me bogatijom, glumicom sa sve većim registrom, rasponom, a to mi pomaže da se ne uljuljkam i tipiziram, nego uvijek tražim i nađem nešto novo.

Ostavi li svaka uloga, suradnik, traga u tebi?


- Ono što se izravno tiče tebe, ako si empatičan i ako to želiš, promijeni te, privatno i profesionalno. Ja se želim mijenjati, mislim da imam još mnogo prostora za rad na sebi, preispitujem sebe i svoje postupke i jesam li koga povrijedila. Trudim se da to ne činim, ne namjerno, trudim se uvijek biti bolja. Bolja sam i prema sebi, jer znam da smijem reći NE, smijem se ne složiti s nekim, nečim. Više ne razbijam glavu danima nakon što mi je netko uputio dvosmislenu rečenicu ili pogled. Samopouzdanje dolazi sa zrelošću i iskustvom. Prije svake prve probe, glumac je ogoljen, strašan je to osjećaj, kao kad beba uči prve korake. Iako imaš neko iskustvo, osjećaš kao da se ne znaš ni kretati po sceni. Znam ja to prikriti, no istodobno ne bih taj osjećaj ni htjela izgubiti, postati preopuštena, jer se to vidi.

Kako gledaš na produkciju novih glumaca, bi li rekla da je hiper i da je to na štetu i mladih i starijih?


- Legitimno je, ali mislim da je previše, mislim da ovo tržište ne podržava tu masu mladih glumaca i za neke sigurno ne će biti posla.

Druga je strana te medalje tržišna utakmica, iz koje bi trebali isplivati najuspješniji, najžilaviji, najdarovitiji.


- Mislim da stvari još uvijek tako ne funkcioniraju. Već sam rekla da mislim da glumac treba imati pravo na pogrješku, no ako godišnje s akademija iziđe 50 novih glumaca, bit će ih teško i zapamtiti, čak i onima koji nastoje pratiti njihov rad. Upitna je i darovitost, jer čini 10 %, sve ostalo je rad. A što ako nemaš priliku za rad? Pogledajmo mladu Mateu Marušić čiji je glumački put pravilan. Sada od nje očekujemo sve veće i ozbiljnije izazove. U karijeri glumac dosegne vrhunac, pa ponekad stane. Neki glumci zaziru od dječjih kazališta, no tu se teše zanat. Sve su uloge iste, na filmu, televiziji, "malom" kazalištu u kojem predstava ne traje duže od sat vremena, ali ih igramo i po 50 mjesečno, ili "velikom", gdje si na sceni po tri sata. Mi imamo veću odgovornost jer stvaramo publiku za veliko kazalište i ozbiljne komade. Stoga bi bilo bolje i da je naše Dječje prilagođeno i mladima, jer nerijetko nisu spremni za sve komade i nisu svi komadi primjereni njihovoj dobi, a veliko kazalište mora intrigirati, biti ogoljeno.

Da krećeš ispočetka, sve bi opet isto odabrala?


- Da, zato što sam ja to nekako intimno odabrala. Zapravo, gluma je odabrala mene. Od djetinjstva sam išla na dramske skupine. Sve je lijepo, svaku suzu koju sam u procesu prolila volim.

Je li bilo više suza ili smijeha?


- Nije slabić tko plače. Zato nam se i događa s djecom i mladima sve to, jer "nije frajer tko plače", svi se skrivamo.

Je li gluma human posao?



- Za publiku da, najčešće, ali prema glumi baš nisam sigurna. Mogu shvatiti zašto su nekoć veliki glumci brzo izgarali, odavali se alkoholu i drogi. Pritisak je bio golem, mi si to danas ne smijemo i ne možemo priuštiti.


Narcisa Vekić
Možda ste propustili...

HANIF KUREISHI: BUDDHA IZ PREDGRAĐA

Kultni roman suvremene britanske književnosti

IZLOŽBA "IGRA SPORTA I UMJETNOSTI"

Brojni se predmeti izlažu po prvi put

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

PREDSTAVLJEN ROMAN "TAJKUNOVA KĆI"

Tafra: Novinari su male bebe za književnike

2

FILMSKI NATJEČAJ ZA DJECU I MLADE

Naš online život o kojem roditelji ništa ne znaju

3

NOVI RAD DAMIRA BARTOLA INDOŠA:

Kuća ekstremnog muzičkog kazališta