Za početak, podsjetimo na neke važne činjenice kad se radi o Ujedinjenom Kraljevstvu, još uvijek u članstvu Europske unije. Dakle, na posljednjim izvanrednim izborima u Velikoj Britaniji Konzervativna stranka osvojila je 365 od 650 parlamentarnih mjesta. Ova treća najveća pobjeda torijevaca u povijesti britanskih izbora premijeru Borisu Johnsonu zajamčila je lako sastavljanje vlade, efikasno rješavanje unutar stranačkih oponenata i, što je najvažnije - kredibilitet za konačnu provedbu Brexita.

Podsjetimo i na još jednu britansku posebnost. Istovremeno, dok su konzervativci slavili pobjedu, laburisti su, bez obzira na sva podmetanja i klevetanja Johnsona i konzervativaca, doživjeli najveći izborni potop još od 1935. godine. Iz široke lepeze laburističkih predizbornih trikova i opsjena najinteresantniji i s najdaljim dosegom bio je, gotovo pa holivudski, film Brexit: Uncivil War. U njemu se, kao i u cijeloj kampanji, pobjedničku ekipu konzervativaca prikazivalo kao zbunjene bedake, osobe bez političkih znanja, intuicije, kao ljude opasnih namjera. Koji bi, prema laburističkim političarima, propali zajedno sa svim svojim biračima da iza njih ne stoji "mračni" majstor političkog marketinga i strategije - opaki Dominic Cummings. Prema očajnim laburistima na čelu s Jeremyjem Corbynom, upravo je Cummings glavni krivac za sadašnji neuspjeh nekad jake i moćne Laburističke partije (Tony Blair mora da je u teškom šoku!), napose zato što je idejni tvorac i izvođač Brexita. Ta je činjenica istina, jer Dominic Cummings je zaista vodio sve uspješne kampanje i izborne pobjede dokazavši pri tome da se u politiku razumije bolje od svih sadašnjih britanskih političkih luzera iz oporbe zajedno. Cummingsova prva važna pobjeda na putu prema konačnom raskidu s europskim birokratskim megastrukturama bila je kampanja "Business for Sterling", koja je Velikoj Britaniji osigurala budućnost izvan eurozone. Zatim je uslijedila kampanja "Velika modernizacija konzervativaca". A svjetski ugled i slavu Cummings je zaslužio kao tvorac razornog slogana "preuzmi kontrolu" i vodeći kampanju "Leave", odnosno referendum za izlazak Velike Britanije iz Europske unije.

No, da ne bi previše iritirao glasače, Dominic Cummings je zbog svih tih uspjeha, dosljednosti, drukčijeg pristupa politici, osobnosti i nekonvencionalnog ponašanja ipak za posljednje izbore malo primiren, tj. sklonjen ispod radara protivnika. No i dalje je povlačio sve konce kampanje, naročito što se tiče Brexita. Iz sjene je, naime, kao savjetnik za strategiju premijera Borisa Johnsona kontrolirao zapovjedni lanac izbornog stožera torijevaca. S tim da je izravnu dirigentsku palicu nad stožerom prepustio Isaacu Levidu, australskom političkom strategu i štićeniku "majstora mračnih umjetnosti" i "čarobnjaka iz Oza" Lyntona Crosbyja, nekadašnjeg voditelja kampanje Davida Camerona i Therese May, također Australca. Levido je za taj desetljećima uhodavani posao izabran kao miran, povučen i uviđavan čovjek, koji ne privlači pozornost na sebe, a time ni na kampanju. Zapravo je bio svojevrsna protuteža osebujnom Cummingsu kojega su politički protivnici od Londona do Bruxellesa željeli ubiti u pojam i razvlačiti po cestama ispred Buckinghamske palače. Ukupno uzevši, Dominic Cummnigs, Isaac Levido i Lynton Crosby postali su "trojka iz pakla" koji su kao sjajan tim taktičara i medijskih manipulatora osigurali preduvjete za maksimalnu fokusiranost i podijeljenost glasača na one koji su za Borisa Johnsona i protiv Jeremyaja Corbyna. Odnosno, na one Britance koji su za konačni Brexit ili su protiv njega, za novi referendum i time ostanak u Europskoj uniji. U tako nametnutom tempu spomenute trojice vrsnih stručnjaka, laburisti su bili gotovo nevidljivi, a njihov lider Corbyn je u toj igri potpuno politički sagorio, što zapravo i ne čudi s obzirom na to da mu je već 70 godina na plećima, a i njegov "crveni socijalni pedigre" nije se pokazao nekom šire prihvaćenom opcijom među do izbora neodlučnim Britancima. Jer osim općih mjesta i fluidnih priča o nacionalizaciji pošte ili željeznice, Corbyn nije uspio nametnuti program koji bi bio lako shvatljiv i Britancima podatan za budućnost.

S druge strane, torijevska obećanja, napose Borisa Johnsona, bila su uglavnom pragmatična, jasna i nedvosmislena. Prvo i najvažnije obećanje bilo je završetak Brexita. Drugo je bilo zapošljavanje novih 50 tisuća policajaca i 20 tisuća medicinskih sestara. I treće se odnosilo na buduće državno ulaganje od dvije milijarde funti u sanaciju rupa na prometnica. Doslovno, iako zvuči pomalo bizarno! Taj jezgrovito jasan program bio je prije svih upućen tzv. workingtonovcima (Workington man - stariji bijeli muškarci i/ili žene srednjoškolskog ili višeg obrazovanja, koji su glasali za "Leave" na referendumu o izlasku iz EU-a). Oni se nisu oglušili na poruke i njih je više od 300 tisuća u odnosu prema izborima 2017. dalo svoj glas Konzervativnoj stranci Borisa Johnsona. I to nisu bili samo tradicionalni glasači iz sjevernih dijelova zemlje, nego i mnogobrojne izborne jedinice iz tzv. Crvenog zida (Labour Red Wall). Odnosno područja od Walesa do sjevernog mora s kojeg stanovnicii već sto godina glasaju isključivo za Laburističku stranku! Ne samo da je taj psihološki zid bio probijen, već je gotovo srušen, jer su konzervativci uspjeli prodrijeti i na taj teren te odnijeti pobjedu u 33 od 66 izbornih jedinice na tome području.

No koliko god se ova pobjeda konzervativaca činila glatka, put do nje bio je mukotrpan i trajao je zapravo pune 22 godine. Osim cijelog niza nametnutih politika i pobjedničkih kampanja, sadašnjem preuzimanju vlasti prethodile su konzervativne vlade s tankom većinom ili bez nje. U tim je nekonsolidiranim uvjetima pao David Camerom, zatim Theresa May, a u srpnju, nakon što je gospođa May otišla s premijerskog mjesta, Johnson je premoćno dobio stranački mandat za vođenje stranke i Ujedinjenog Kraljevstva. Tada za vladanje nije imao izborni legitimitet, a svi su iz oporbe (laburisti najviše) činili sve da ga ne dobije. Tako je odmah po ulasku u Downing Street br. 10 (službena adresa britanskog premijera) bio suočen s nizom unutarnjih i vanjskih poniženja. Prvo mu je podršku otkazao 21 parlamentarni zastupnik iz redova vlastite stranke. Zatim ga je s odugovlačenjem i odbijanjem nacrta o Brexitu rastezao prevrtljivi Britanski parlament. Na to su se nakalemili politički protivnici koji su Johnsonov pokušaj ponovnog pregovaranja o sporazumu o Brexitu s Europskom unijom ismijavali i omalovažavali na sve četiri strane svijeta. Paralelno s tim, oponenti su po britanskom medijskom prostoru lijepili lažne i frizirane ankete koje su predviđale Johnsonovu kataklizmu na izborima. Unatoč tome što je protiv Johnsonove politike bila polovina torijevaca, laburisti, liberalni demokrati, socijalni demokrati, Škotska nacionalna stranka, više od pola Europe, Europska komisija... uz njega je stala britanska kraljica, što je i te kako važna potpora, te srednja klasa juga Engleske, radnička klasa sjeverne Engleske i umirovljenici, kojima je stabilnost mirovina na prvome mjestu. Svi su oni sabili redove protiv laburista i porazili južnjačke elitiste i sveučilišno obrazovane glasače, oživotvorujući time britansku političku tezu koja se pripisuje Dominicu Cummingsu: "Obrazovani ljudi su najgluplji!"

A sad, kad se napokon, nakon svih burnih godina, riješio većine tzv. lijevih smetnji, Dominic Cummings planira reformirati mnoga ministarstava i javne službe. Ideja mu je stvoriti dva megaministarstva. Odnosno, Ministarstvo za međunarodni razvoj planira vratiti u Ministarstvo vanjskih poslova. A spajanjem Ministarstva za digitalni razvoj, kulturu, medije i sport, Ministarstva za međunarodnu trgovinu i Ministarstva za industrijski razvoj i energiju u jedno omogućilo bi preraspodjelu viška uhljeba i harmoničniji industrijski razvoj zemlje u odnosu prema međunarodnim trgovačkim partnerima, uključujući i buduće odnose s Europskom unijom. A sve bi to, provede li Cummings svoj ambiciozan plan, trebalo rezultirati kvalitetnijim regionalnim razvojem Britanije u odnosu na međunarodnu trgovinu od koje je do sada najviše koristi imao London. Sve navedeno je uz dobru organizaciju, podršku od vrha do baze i efikasan izvršni kadar relativno lako izvedivo.

Kad se sve uzme u obzir, ipak će ključna biti brza provedba Brexita, dogovorno s EU-om ili bez dogovora, jednostrano s britanske strane. Drugim riječima, glasači koji su povjerenje dali konzervativcima, očekuju od vlade Borisa Johnsona što brži i što bezbolniji završetak Brexita. U rješavanju toga pitanja svih pitanja, prvo na red dolazi ratifikacija sporazuma o Brexitu u Parlamentu Ujedinjenog kraljevstva do 31. siječnja 2020. Zatim slijedi prijelazno razdoblje u kojemu je potrebno ratificirati trgovački sporazum s Europskom unijom i ostalim svijetom, kao i stotine drugih različitih sporazuma, kao što su suradnja oko kriminala i dijeljenja informacija o sigurnosnim pitanjima, standardima u zrakoplovstvu, ribarenju, energiji, lijekovima, uslužnim djelatnostima, migraciji itd. Kako god bilo, Velika Britanija imat će jako puno posla i kratak rok za uspostavu ponovne pune neovisnosti i vraćanja britanskih zakona u britanski parlament. Za taj posao sada imaju izborni legitimitet, ali i odgovornost prema onima koji su im dali vlast. Upozorenja na budnost i politički smjer već stižu s druge strane Atlantika, iz SAD-a, od još jednog političkog čarobnjaka Stevea Bannona, koji pomalo dvosmisleno i podrugljivo kaže:

"Pretvorili smo republikance u stranku radničke klase. Zanimljivo je da nemamo ni jednog kongresnika koji u to vjeruje, ali to je nasljedni problem i riješit ćemo ga. Moramo naći svoje AOC-ove. Mislim da je ideologija Alexandrie Ocasio-Cortez sjajna. Želim regrutirati konobare i konobarice, ne želim regrutirati odvjetnike!" S većim dijelom te izjave vjerojatno bi se složio i Dominic Commings, osim što nikada ne bi uslužne radnike pretpostavio umirovljenicima i iščezlim plavim ovratnicima.