Sport
NAŠA IGRA, NAŠI SNOVI

O predsjednicima, banani, Olimpijskoj povelji i crncima
Objavljeno 10. siječnja, 2020.

Vezani članci

EUROPSKO RUKOMETNO PRVENSTVO

Hrvatska preokretom u drugom dijelu susreta do lake pobjede

S Austrijom u novu godinu. Svake godine naših života bez iznimke. Novogodišnji koncert iz Beča obvezno je na repertoaru 1. siječnja. Nakon prvoga dana nove kalendarske godine turneja Četiri skakaonice iz njemačkog Garmsicha seli se u Austriju. Obvezno tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana na nekom od TV kanala emitira se film "Moje pjesme, moji snovi", čija se radnja događa u Austriji neposredno prije i prvih dana njemačkog Anschlussa Austrije.



Austrija je sad domaćin prvog velikog sportskog natjecanja u 2020. Naša igra, naši snovi. Na tom je tragu i službeni moto Europskog prvenstva, koje se, osim u Austriji, igra i u Norveškoj i Švedskoj. Play, dream, win, remember. Igraj, sanjaj, pobijedi, zapamti. I nije prvi put da smo u rukometnu novu godinu zakoraknuli iz Austrije. Prije deset godina, baš kao i danas, Hrvatska je nastup na EP-u započela u Grazu, a okončala je u Beču sa srebrom oko vrata. Podosta se toga promijenilo u tih deset godina. Prije deset godina Manuel Štrlek debitirao je za reprezentaciju na velikom natjecanju. Danas ga se gotovo potjeralo kao isluženog igrača. Inače, zanimljivo, Štrlek je godinu ranije zadobio puknuće ligamenata upravo u Stadthalle dvorani u Grazu, zbog čega je propustio SP u rukometu u Hrvatskoj. Graz mu je očito obilježio reprezentativnu karijeru. U tih deset godina Hrvatska je promijenila čak četiri predsjednika. Jer upravo nakon Europskog prvenstva 2010. Stjepan Mesić je predavao „ključeve Pantovčaka“ Ivi Josipoviću, slično kao danas Kolinda Grabar-Kitarović Zoranu Milanoviću. Prije deset godina Hrvatska je imala premijerku. Jadranka Kosor je nakon poraza u finalu od Francuza grlila i tješila Ivana Balića, kao što je prije dvije godine Kolinda u Rusiji, također nakon poraza od Francuza, tješila naše nogomataše. Pitamo se tko će sada tješiti naše Kauboje i Vatrene... Prije deset godina EP u rukometu nam se događao kao na nekoj filmskoj vrpci. U press centru izmjenjivali su se akteri. Jedan dan Červar najavljuje odlazak, pa se pojavljuju svevremenski Zoran Gobac (nije da samo ja imam dojam da se taj čovjek s godinama uopće ne mijenja, nap.a) i tadašnji predsjednik Saveza Sandi Šola kako bi objasnili da nije to baš tako. Pa Danci traže objašnjenje zašto im je Lino rekao da im "je.. mamu“. Onda ona legendarna presica s brojnim kasnijim pregledima na youtubeu kada Lino Červar s oguljenom bananom u ruci objašnjava novinarima što piše u Olimpijskoj povelji. Njezine dijelove citirao je i prošle godine nakon susreta s Njemačkom i nepravde koju su učinili danski suci. Inače, originalni dokument koji je potpisao sam de Coubertine nedavno je prodan za čak 8,8 milijuna dolara. Koliko ga citira, pomislili smo da je kod Červara. Deset godina poslije dojma smo da Lino nije više tako energičan kao prije. Bar ne prođe tolike kilometre od jedne do druge strane klupe, ne skače u "hipu“ pokraj aut-linije. No i dalje je brz na jeziku. Nekada i prebrz. Lani je opalio po kolegi iz Jutarnjeg koji ga je nazvao "najslabijom karikom“. Nedavno, na time-outu protiv Katara, suparnike je prozvao crncima. A vremena se mijenjaju. Nešto što je nekada bilo uobičajeno sada je politički nekorektno. "Mućke" su generacijama bile najbolja britanska serija, danas ih milenijalci nazivaju rasistima. Big Brother sve gleda. Ulazi i u svlačionice, mikrofon i kamere guraju se pod nos trenerima za vrijeme utakmice. Sve zbog interesa gledatelja. Pa treneri u toj jednoj minuti moraju paziti što pričaju. Zbog političke korektnosti Lino bi vjerojatno morao nabrajati i sve nacije koje čine katarsku reprezentaciju, a dok to napravi, prođe time-out. Danas zbog uvrede prema igraču Veselin Vujović doživi smjenu na klupi Slovenije. Danas u tih minutu čujemo i psovke, uvrede, pa jadni doživljavamo isprike i zgražanje. Kao da to nije bio konačni cilj. Pokazati emocije, ljudskost. A treneri i igrači, zamislite, psuju. U 2020. kamere su posvuda oko nas, veliki brat nas stalno promatra. Teško je naći mjesto gdje kamere još nisu zašle, ljudski integritet se još čuva samo u kupaonici, na WC-u ili u krevetu. Nadamo se.


Piše: Krešimir Lacković
Prije deset godina Hrvatska je EP započela u Grazu, a okončala u Beču sa srebrom oko vrata
Možda ste propustili...