Magazin
INTERVJU: JURE VUJIĆ

Srednja klasa najveći je gubitnik globalizacije današnjeg svijeta!
Objavljeno 4. siječnja, 2020.
O DVA DESETLJEĆA SVIJETA I HRVATSKE U 21. STOLJEĆU

Vezani članci

TEMA TJEDNA: NOVA GODINA, NOVA NADANJA - SUTRAŠNJICA POČINJE DANAS (I)

Svijet i Hrvatska nepovratno se mijenjaju!

INTERVJU: VELIMIR SRIĆA

Svijet gazi u promjene u čizmama, a mi i dalje trčkaramo u japankama

Hrvatska je na globalnoj mapi samo sitni detalj tektonskih promjena koje su na djelu, a, na žalost, ne kao subjekt, nego kao objekt istih dubinskih transformacija uronjena je u vremensko-prostorni vakuum, koji ponekad sliči beskrajnoj slijepoj ulici - kazuje mr. sc. Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditelj Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba, te dodaje:


- Govoreći o krajnjim posljedicama velikih ideoloških sustava 20. stoljeća - komunizma, nacionalsocijalizma i kapitalizma - filozof Augusto del Noce ističe kako je svaka od tih ideologija, bez obzira na prvotne idealističke namjere, iznjedrila potpuno suprotne, negativne i tragične posljedice. Tako i na ovim prostorima, nakon raspada Jugoslavije i stjecanja državne neovisnosti, Hrvatska možda grabi istim putem, jer je s bolnim porođajem demokracije i slobode iznjedrila najgore oblike moralne i društvene korupcije, i turbokapitalističke grabežljivosti. Patološke pojave u društvu tek su vidljivi fenomen koncepcijske metastaze koja se odvija u dugim vremenskim lukovima. Tako su, primjerice, korupcija, kriminal, moralna kriza nasljeđe dugoročnoga procesa kulturološkog rastvaranja poimanja svijeta i bitka. Nije ni čudo što se svijet i Hrvatska vrte u krug kao miševi u kotlovnici, jer se samo reaktivno dotiču simptoma političkih bolesti, a ne njihovih korijena.


Hrvatski narod i nakon više od 19 godina ostaje talac obmane nove ideologije statusa quo - TINE (There is no alternative!), prema kojem nema moguće i druge alternative osim one bipolarne sistemske podjele na liberalnolijeve i na liberalnodesne stranke establišmenta. Ključno pitanje svih izbora u Hrvatskoj blisko je vezano uz mogućnost izranjanja i sazrijevanja političkih državotvornih elita, a zatim su sasvim nebitna pitanja izborne statistike, anketa i tragikomični folklor izbornih kampanja te nesuvislih programa s desne ili lijeve strane. I stoga bez korjenite strukturne društvene, kadrovske i političke promjene u smjeru resuverenizacije političke i gospodarsko-društvene sfere karusel izbora služi za ponovnu normalizaciju i reprodukciju političkog klijentelističkog monopola zamjenskih stranačkih oligarhija.
DOBA KOLAPSOLOGIJE


Od prvog dana siječnja 2020. ulazimo u završnu godinu drugog desetljeća 21. stoljeća. Po čemu ćemo pamtiti proteklih 19 godina, koje biste događaje u svijetu izdvojili kao najvažnije?


- Moglo bi se ironično ustvrditi da ni jedan ozbiljan think tank, futurološka studija nisu mogli predvidjeti ključne političke događaje proteklih godina: pobjedu Trumpa na predsjedničkim izborima, britanski Brexit, masovne migracije, uspon populizma u Zapadnoj Europi i pojavu "žutih prsluka", što zapravo dobro ilustrira raskorak između interpretativnih obrazaca dominantnog establišmenta i realnih zbivanja te društvene zbilje na terenu. Pojavu populizma i suverenističkih pokreta, koji su danas demonizirani od liberalnolijevog oligarhijskog poretka, treba naprotiv sagledavati u pozitivnom kontekstu kao mogućnost i dobru priliku za preispitivanje i vraćanje demokracije na njezina temeljna suverenistička, referendumska i narodna izvorišta.

Gledajući iz pozicije nekakvog predviđanja, futurologije, jesmo li spremni za novi golemi iskorak prema budućnosti? I na kojem sve planu...?


- Kada ističete futurologiju, treba spomenuti studije i predviđanja kolapsologije. Današnji prizori prirodnih katastrofa, masovnog zagađenja, raznih ratova i sukoba postali su sastavni dio našeg kolektivnog društvenog imaginarija, koji nas zapravo na neki način priprema i uvjetuje kako bismo živjeli s idejom o neizbježnom kraju svijeta. Taj katastrofični dominantni diskurs o neizvjesnosti globalnog urušavanja i apokalipse, popraćen cjelokupnom kinematografskom hollywoodskom mašinerijom, star je kao i svijet. Nova znanost kolapsologija, koja proučava uzroke i posljedice urušavanja civilizacija, staro je pitanje i tematika koja opsjeda Zapad već puna dva stoljeća. Naime, tijekom povijest brojni su primjeri u književnosti, filozofiji, ali i u političkim teorijama, koji navješćuju mogućnost pada civilizacija, poput Špenglerove teze o propasti Zapada, i rađanja nove civilizacije. A popularnost takvih katastrofičnih teza graniči s njihovom trivijalnošću, jer sama ideja o brutalnom urušavanju civilizacija često ne uzima u obzir složenost raznih okolišnih, prirodnih, gospodarskih, društvenih i geopolitičkih dinamika koje prethode takvom scenariju, a koje su izravno povezane s pitanjem velike pripovijesti o nastanku i genezi svijeta i civilizacija. Kolapsologija (latinski: collapsus - "koji se urušava u bloku"), kao relativno nova znanost koja proučava uzroke i mehanizme urušavanja svijeta, pokazuje s pravom ranjivost tehnoznanstvene suvremene zapadne civilizacije. U tom smislu, ubrzavanje ritma nestanka raznih prirodnih vrsta, naftni pik, proliferacija novih rizika mogu biti simptomi, indikatori, ali i mogući okidači lančanog urušavanja. Riječ je o uvjerenju da ne postoji neprestani i neograničeni tehnološki i gospodarski rast te da će naša "termoindustrijska civilizacija" neizbježno doživjeti urušavanje.

BOGATI I SIROMAŠNI


Može li globalizacija postati još izraženijom, masovnijom opcijom, i kakve su u takvom okviru mogućnosti tržišta, gospodarstva i biznisa?


- Sve veći broj naroda više se ne prepoznaje u paradigmi "globalizacije" ili "neprestanog rasta", koja je 80-ih trebala donijeti opći prosperitet svima. Naprotiv, zapadnoeuropska društva, pa i američko, suočena su s fenomenima periferizacije i deklasiranja srednjih klasa, gubitnika globalizacije, i sve većom koncentracijom bogatstava u rukama povlaštenih slojeva, koji su dobitnici globalizacije. Taj globalistički model, koji je putem tržišne globalne unifikacije trebao ukinuti povijest, o čemu govori Fukuyama, zapravo je trebao razvlastiti narode u tri područja: u političkom smislu narod je razvlašten izbornim inženjeringom i nepoštovanjem rezultata referenduma; u ekonomskom smislu najosjetljiviji segmenti naroda i srednji sloj lišeni su sigurnosti rada, elementarne plaće i kupovne moći; u identitetsko-kulturnom smislu razvlašteni su jer se narodnoj zajednici nameće dominantni narativ socijetalnih i kulturnih manjina. Povlaštena oligarhija supstituirala se narodu, a liberalizam i manjinski narativ supstituirali su se izravnoj demokraciji i republikanskom načelu jednakosti i sudjelovanja u političkom životu. Model nacionalne države ostaje još uvijek najprikladniji okvir za realno i neposredno sudjelovanje naroda u političkom životu, a nacija još uvijek čini nenadmašivi horizont demokracije.


Postavlja se pitanje doživljava li danas suvremena globalizacija kao višeslojni tehnokomunikacijski, gospodarski, društveno-kulturni proces fazu istrošenosti, i možda postupnog rastvaranja. Jedno od gorućih pitanje globalizacije ostaje siromaštvo i rastuća nezaposlenost. Globalizacija stvara jaz između bogatih i siromašnih tako što se velike i moćne korporacije spajaju i šire. Poneki analitičari, poput Manfreda B. Stegera, smatraju kako je globalizacija dominantna ideologija s neoliberalnom agendom, a manje paradigma. Ako uzmemo "cirkularne ili kružne posljedice globalizacije", možemo ustvrditi kako se negativni aspekti globalizacije pojavljuju u obliku "zloćudnog kruga" koji donosi siromaštvo, zagađenje okoliša, generira organizirani kriminal, širi etničke sukobe te pojačava fundamentalizam i globalni terorizam. Stoga poneki ekonomisti, poput Francoisa Lengleta, najavljuju "kraj globalizacije" i povratak na relokalizaciju realne ekonomije i pravedniju preraspodjelu dobara i profita. Koliko se svijet tehnološki, kulturološki, politički i gospodarski integrira, toliko se i dezintegrira, tako da svijet doživljava ono što je J. Rosenau nazvao "fragmergacija", odnosno dvostruki proces integracije i fragmentacije, proces koji on naziva "postinternacionalizmom".
Kad se sve uzme u obzir, kako bi, prema vama, glasila završna ocjena 19 proteklih godina 21. stoljeća, uz moguća očekivanja u idućih 30 godina, do 2050., koju mnogi uzimaju za ključnu točku u završnici započetih megapromjena u svijetu?


- Tih 19 godina relativno je malo, a povijest čovječanstva bila je puna katastrofa, kriza, epidemija i drugih velikih poremećaja. Ono što je danas različito jest da naše doba ponekad kombinira elemente kraja i urušavanja s obzirom na ubrzanu konvergenciju serije globalnih velikih poremećaja, koje još uvijek ne možemo u cijelosti dešifrirati i objasniti, ali koji imaju sva svojstva revolucionarnih nihilističkih procesa. Današnji je svijet suočen s demografskom revolucijom, svjetsko se pučanstvo povećalo s 2,5 na 7,7 milijardi ljudi, s perspektivom od 10 milijardi za 30 godina. Svijet je suočen s geopolitičkim fenomenom multipolarizacije, u kojem je Zapad izgubio vodeću ulogu, s pojavom novih sila - Rusije, Kine, BRICS-a. Svijet je također suočen s ekonomskom revolucijom, s urušavanjem industrijske civilizacije, s krizom demokratskih sustava, s usponom političkog islama i prijetnjom islamističkog globalnog terorizma, s nestankom "holističkog" modela društva jačanjem individualističkog društva u kojemu nestaju solidarnost i povijesne identitetske čvrste sveznice.

MEKA APOKALIPSA


Gledajući na planu tehničkog i tehnološkog razvoja, dojam je da su promjene bile nikad brže u povijesti civilizacije. Kako objasniti tako munjeviti napredak?


- Fenomeni ubrzavanja povijesti, o kojima govore Paul Virilo i Edgard Morin, zapravo su simptomi nove numeričke "disrupcijske ekonomije", koja svojom brzinom inovacija i tržišne dinamike poremećuje kapacitete adaptiranja i stvara socijetalne i psihološke posljedice istih transformacija na individualnoj i kolektivnoj razini. Carstvo sveprisutne ekonomije dovelo je do ekonomizacije, a i postupne automatizacije svih segmenata društva, koje su zamijenile ideološke, religiozne povijesne referentne matrice prve i kasne moderne. Nove IT tehnologije i četvrta industrijska revolucija transformirale su mentalnu mapu ljudskog društva na globalnoj razini, otvorivši neizvjesne perspektive robotizacije i nove numeričke mrežne kapitalističke ekonomije, koja je u biti revolucionarna jer generira još nejasnu sliku nove civilizacije. Nitko ne može precizno definirati kakve će imati posljedice nove IT tehnologije i numerička revolucija. Jesu li samo instrumenti u službi čovjeka kao sredstvo emancipacije ili su sredstva mentalne alijenacije? Ono što je sigurno jest da su takve tehnologije promijenile kolektivnu i individualnu percepciju svijeta, načine života i poglede na svijet. Ključno pitanje futurologije i ozbiljne prospketive budućnost je nove posthumane antropologije, koja se stvara pred našin očima s procesima robotizacije, autonomizacije umjetne inteligencije, što već navješćuje novo transhumanističko doba. Uvijek treba imati na umu i na temelju iskustava iz povijesti znati da su civilizacije prolazne i krhke, mogli bismo citirati povjesničara Arnold Toynbeea: "Kraj jednog svijeta nije kraj svijeta!" Neki književnici i esejisti poput Houellebecqa i Philippe Muray ističu da je na djelu neka vrsta "meke", "neprimjetne" apokalipse, proces tihe eutanazije modernog svijeta, koji je apsurdan, trivijalan i rezigniran do te mjere da njegov progresivni nestanak ne izaziva nikakvu reakciju. I zaista ne treba zažaliti za takvim svijetom, koji od prosvjetiteljstva pa sve do danas nosi u sebi sjeme besmislenosti liberalne antropologije. Svijet koji nestaje pred načim očima svijet je industrijskog i postindustrijskog moderniteta, doba masa i ideologija moderne, nestanak tvrde "hardverske" modernosti, koja prepušta mjesto, kao što to iznosi Zygmunt Bauman, dobu tekuće, meke, fluidne "softverske" modernosti. Ono što nazivamo postmodernim nije ništa drugo nego posljedna faza akutne krize moderniteta, u kojoj se rastaču stabilna i trajna referentna uvjerenja, kao preludij, uvod u novu fragmentiranu društvenu i životnu zbilju nesigurnosti i anomije.

PUT U PROPAST


Kad usporedimo situacije iz prošlosti s današnjima, do kakvog zaključka dolazimo?


- Što se tiče zapadne Europe, pojava populizama i kriza zastupničke demokracije podsjeća na kraj Weimarske Republike u Njemačkoj. Svjedoci smo zatvaranja jednog ciklusa moderniteta, jednog svijeta obilježenog nestankom Lyotardovih "velikih pripovijesti" i ideoloških uvjerenja. Konture novog svijeta su neizvjesne, ali već živimo u svijetu u kojemu je nova dominantna ideologija, zapravo neideologija, tržišta kolonizirala kolektivnu svijest i pojedinačni imaginarij, svijet u kojemu prevladava tehnomorfizam, narcisoidni individualizam, socijalno razvezivanje, fetišizacija robe i rentabilnosti. Moglo bi se reći kako svijet ustraje u svojim zabludama, u "strahotama zablude" i slijepoj prometejanskoj vjeri u neprestani napredak ne znajući iščitavati transhistorističke poruke ekstremnih događaja. Svijet nije toliko različit od onog iz VI. st. prije Krista, ili renesanse i Francuske revolucije, pa ni kraja XX. stoljeća. René Guénon govori o krizi modernog svijeta, a Julius Evola o nužnosti "pobune protiv modernog svijeta" u kojem prevladava carstvo materije (materijalizam i hedonizam), ekonomizam i antropocentrizam. Međutim, može li se govoriti o kraju svijeta? Zanimljiv je odgovor književnika Edouarda Drumonta (koji je znatno utjecao na Barrésa, Maurrasa i Daudeta), koji u svom djelu "Kraj jednog svijeta" govori o kraju svijeta tijekom kojeg su nakon Francuske revolucije i Svete alijanse u Europi prevladale financijske oligarhije koje su prisvojile vlast u parlamentima. Zanimljivo je da Drumont već tada ističe "pojavu špekulativnog kapitalizma koji je uništio realnu ekonomiju". S primjerom velikih prirodnih katastrofa svjedoci smo koliko je visoko tehnološki napredna i bogata zapadna civilizacija ujedno krhka i ranjiva. Zapadni svijet se neizbježno urušava i nestaje iznutra, jer mu unatoč njegovim visoko materijalnim sastavnicama nedostaje duhovna sastavnica kao pokretač obnove, i zato bi kraj tog svijeta sličio "teatralnoj apoteozi, u kojoj narodi nestaju u bezbolnoj agoniji pjevajući himne vječnosti"! Možda je jedan od najvećih nedostatka kolapsologije što uz ekonomske, materijalne, prehrambene, bioprirodne čimbenike, koji čine indikatore za moguće urušavanje društava, ne uzima dovoljno u obzir duhovni čimbenik narodnih zajednica i njihov kapacitet pružanja otpora. Naime, ako polazimo od stajališta da je svaka civilizacija (pa i ljudska društva) utemeljena na duhovnoj i materijalnoj sastavnici, onda se može ustvrditi kako to društvo ili civilizacija mogu napredovati u svom materijalnom razvoju dok je istodobno duhovna sastavnica u regresiji. Duhovni napredak i materijalno blagostanje društva mogu simultano koegzistirati u jednom društvu. No treba napomenuti kako regresija duhovne sastavnice nužno dovodi do raspada društva i ako je njegova materijalna i tehnološka sastavnica u usponu.

Povjesničar Arnold Toynbee ističe kako "civilizacije izumiru samoubojstvom, a ne zločinom izvana". Civilizacije, kao i narodi, opstaju i jačaju kada imaju sposobnost i dovoljno snage suočiti se s novim izazovima i ponuditi rješenja kako bi usmjerile društvo. Presudna je tu uloga elita kao "kreativnih manjina" za pokretanje takvih rješenja. Kada nisu sposobne nositi se s izazovima i krizama, one padaju i izumiru.


Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

TOMISLAV PLETENAC

TEŠKO JE BITI OPTIMIST

 

Ono što je definitivno obilježilo ulazak u novi milenij jest rušenje "blizanaca‘‘ u New Yorku i ekonomska kriza iz 2008. godine. Njih izdvajam jer posljedice tih događaja i dalje u dobroj mjeri određuju svijet u kojemu živimo - kaže dr. sc. Tomislav Pletenac, te dodaje:

- S jedne strane svjedočimo potpuno novim međunarodnim odnosima i novim oblicima geopolitike, a s druge masovnom osiromašenju građana u zapadnim zemljama. Naravno, ne treba pri tome zanemariti i određen porast blagostanja u zemljama istočne i jugoistočne Azije. Oba događaja dodatno su pojačala osjećaj bespomoćnosti koji je rezultirao novim društvenim pokretom koji nazivamo novim konzervativizmom ili "alt-right" pokretom. Taj će pokret neminovno obilježiti desetljeće u koje ulazimo. Pred nama je Brexit i novi izbori za predsjednika SAD-a, koji će dodatno produbiti nastale podjele.

Jesu li promjene u tehničkom i tehnološkom smislu bile prebrze unatrag posljednja dva desetljeća? Koliko taj razvoj danas ide bržim ili sporijim tempom?

- Nisam siguran o brzini promjena. Dapače, čini mi se da usporavamo. To se ne odnosi na znanost, ona manje-više ide svojim tijekom u uvjetima određenog financiranja. Međutim, čini mi se da ovog časa posjedujemo bitno moćniju tehnologiju koja nam se daje na kapaljku i po visokim cijenama. Mislim da je brzina kojom je tehnologija mijenjala svijet nakon otkrića u području elektrike i elektromagnetizma na kraju 19. stoljeća bila snažnija no što je to danas. Jedino sumjerljivo tom vremenu naravno je internet, ali on vrlo polako zapravo mijenja ekonomske i društvene odnose bitno sporije no što smo se nadali poučeni iskustvom električne revolucije.

U svakoj inventuri proteklog razdoblja, napose onoga posljednjih desetak godina, uvijek se ističe ulazak RH u Europsku uniju kao najveće postignuće. No ne smiju se izostaviti ni brojni problemi?

- U Hrvatskoj je svakako najveći događaj bio ulazak u Europsku uniju. No posljedice tog ulaska nisu isključivo bile pozitivne. Sav materijal potiskivan od Domovinskog rata pa nadalje najednom se vratio u politički život.

Postalo je sasvim normalno javno slaviti nacizam i fašizam, pozivati na jedinstvo i zajedništvo, što je antidemokratski poziv, nastaviti rat novim sredstvima i slično. Čini se da je prije ulaska stvorena prihvatljiva fasada koja zapravo nikada nije bila prava slika društva, ali za birokratske odnose sasvim dovoljna.

Uz to otvaranje, prema tržištima EU-a pokazalo je i nemoć domaće ekonomije da se uključi u takvo tržište pa slijedi proces polagane transformacije ekonomije. Utješno je međutim kako procesi EU-a ipak polako i za sada možda još u statistički nevidljivoj mjeri mijenjaju načine na koji promatramo svijet. Posebno to vrijedi za generaciju koja je rođena nakon rata.

Nezahvalno je upuštati se u predviđanje budućnosti, no, ipak, jesmo li spremni za novi golemi iskorak?

- Danas postoji samo jedan iskorak. Ako se on ne dogodi, ionako neće biti budućnosti. Drugim riječima, ako se ne počinje u cijelosti mijenjati način na koji razumijemo distribuciju bogatstva na globalnom planu, onda ćemo završiti u polaganoj smrti izazvanoj ekološkom katastrofom.

Da bismo promijenili neminovni tijek prirodnog odgovora na ljudsku intervenciju, moramo u cijelosti i globalno promijeniti ekonomsku logiku. Nažalost, ne vidim na horizontu nikakve pokušaje ozbiljnog promišljanja nove održive ekonomije i politike. Prema mome mišljenju, katastrofa je neizbježna, pa tko (ako itko) preživi, taj će pričati. (D.J.)

KRISTIAN BENIĆ

VELIKA TEMA BIT ĆE TEMA STAROSTI

 

Osim e-knjige "Kako čitati grad kroz bajtove i piksele", Kristian Benić je autor i niza drugih vrijednih izdanja koja na efektan način korespondiraju, da se tako izrazimo, s vremenom u kojem živimo.

Što nam imate o tome reći, između ostaloga, "Kako čitati grad kroz bajtove i piksele"?

- Knjiga "Kako čitati grad kroz bajtove i piksele" je prvi i originalni pokušaj pripovijedanja priče o računalnoj i digitalnoj revoluciji u našim krajevima, a sve na primjeru zbivanja i procesa u Rijeci, jednom neobičnom gradu koji je prošao tu radikalnu transformaciju iz industrijsko-lučkog emporija u postindustrijsko stanje bazirano na poslovima znanja, usluga i kreativnosti.

Doduše, tranzicija prema potonjem još traje, ali svakako je digitalna kultura pri tome ključna. Zanimalo me je što se to odvijalo na potpunim marginama Silicijske doline, iza jedne "mekane željezne zavjese", iza koje je bila Rijeka, u jednoj običnoj zajednici i gotovo na razini običnih ljudi. Površno, to je povijest, ali zapravo je to sociološka studija o transformaciji jedne zajednice uz tehnološku revoluciju.

GEEK KULTURA
U Vašem CV-u stoji da ste geek za igru s novim tehnologijama (ne nužno čipovima) u kulturi. Zvuči zanimljivo, a konkretno o čemu je riječ?

- Volim tzv. geek kulturu u nekom najširem smislu. Pri tome ne mislim na likove i fenomene ala Sheldon iz "Teorije velikog praska", nego na sve one koji strastveno pristupaju određenim područjima, posebno onima koji se tiču budućnosti, tehnologije i njihove manifestaciju na kvalitetu života. Meni je konkretno pasija urbanizam - oblikovanje načina života, zajednice i prostora, međuinterakcija prostora, čovjeka i tehnologije. Pri tome nastojim biti manje teoretičar, a više praktičar - potičem i radim produkcije u kulturi, razne mikro i makroprojekte na razini riječke svakodnevice. Trenutačno središnji mi je posao uređivanje magazina Brickzine https://brickzine.hr/ i sudjelovanje u oblikovanju buduće Dječje kuće u Rijeci, jedinstvene po mnogočemu, pa i po tome što će integrirati rad suvremene dječje knjižnice, lutkarskog kazališta, i kina za djecu.

Može li se i u kojoj mjeri zaključiti da smo kao društvo općenito proteklih 19 godina 21. stoljeća rasli i odrastali sukladno novom digitalnom dobu sa svim njegovim prednostima i manama?

- Karikirat ću - mi smo se na internet navukli uz Severinin video i besplatne sažetke lektire, a na društvene mreže jer nas je zanimalo gdje je danas cura u koju smo bili zaljubljeni u sedmom osnovne škole.

Teško je govoriti o skladnom rastu kada se sve odvijalo slučajno i naglo, posebno u našem kontekstu, jer smo uglavnom samo konzumeri tog svijeta kojeg su najveći umovi današnjice stvarali negdje drugdje. Internet nas je sigurno zatekao, uglavnom ne iskorištavamo potencijal koji je enorman, a jedan prosvjetiteljski projekt, kao što je zapravo internet, pretvaramo u nešto pomalo trash. No tako je to sa svakim alatom - ovisi u čijim je rukama.

Mnogo se teških pitanja otvara, recimo pogledaj kako smo stihijski prepustili djeci mobitele u ruke zajedno sa svim nesagledivim posljedicama života uz tako neselektivno primanje informacija, kaos. Govorimo o STEM edukaciji, a ona se ponekad najbolje radi s papirom. Finska kojoj se divimo puna je takvih primjera.

Dolaze novi futorološki izazovi, jesmo li spremni za novi iskorak u razvoju?

- Budućnost nikada nije pitala za spremnost. Stvari se odvijaju u vrhunskim laboratorijima diljem svijeta, testnim pogonima tvornica, na najprestižnijim sveučilištima. Sve to će se samo nastaviti prelijevati u razna područja primjene i komercijalnog života.

Tehnološki sve se čini dosta jasnim - ide 5G, veći i brži protok podataka što će dodatno osnažiti paradigmu rada kroz "oblak" i ohrabriti razne VR projekte od zabave do poslovanja, u industrijskom svijetu aditivne tehnologije (3D printanje) nudit će nove mogućnosti, u tranzitnim tehnologijama sve s predznakom "električni" i "smart" tek dolazi do izražaja i hvata zalet.

Mislim da ne trebamo neke nove velike masovne koncepte i istine. Događa se već sada svašta, ali sve je pitanje dostupnosti. Velika tema bit će tema starosti i pitanje kako ju pretvoriti u kvalitetnije razdoblje života s obzirom na to da smo ipak trećinu života zapravo - stari.

BRUTALNO I NESPOJIVO
Po čemu ćemo najviše pamtiti protekla sad već skoro dva desetljeća, i kakva nas budućnost očekuje?

- Bile su brze, brutalne, spajale nespojivo. Godine 2000. cijeli niz informacijskih tehnologija koje su danas svakodnevica bile su futurologija, skupi i daleki koncepti, primjerice i razni medicinski zahvati skriveni iza vela skupoće i nemogućnosti. Recimo tako da je uklanjanje česte srčane aritmije WPW postupkom laserske ablacije na početku milenija bilo gotovo eksperimentalno i jedva dostupno za više desetaka tisuća eura, a danas je gotovo ambulantni postupak i u nekoliko hrvatskih bolnica s fenomenalnom uspješnošću.

No, u svakom slučaju, ključne promjene koje čekaju naše društvo neizbježne su radikalne demografske promjene doseljavanjem novih stanovnika iz raznih dijelova svijeta. Bilo bi čudno da ovako dobar komad zemlje postane nekakva prazna zemlja za sedamdesetogodišnjake iz Rijeke i Splita. (D.J.)
Možda ste propustili...

POVIJESNA ISTINA: TV SERIJAL O ULLYSSESU S. GRANTU

General koji je spasio Ameriku

INTERVJU: ROSANDA MULIĆ, SPECIJALISTICA EPIDEMIOLOGIJE IZ SPLITA?

Vjerojatno ćemo svi kad-tad doći u kontakt s virusom

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NOVI SVJETSKI POREDAK (I)

Globalizacija na popravnom, promjene su neizbježne

2

SVJETSKI DAN TURIZMA: OD RUDOLFA STEINERA DO NOVOG NORMALNOG

Povratak ravnoteže
u ruralnom razvoju

3

POVIJESNA ISTINA: TV SERIJAL O ULLYSSESU S. GRANTU

General koji je spasio Ameriku