Kultura
ZBOGOM, ALEKSANDRE: ISPOD OKLOPA JAKOSTI SKRIVAO SE PLAHI DJEČAK DOBROGA SRCA

Neka mu naše sjećanje bude pozornica
Objavljeno 3. siječnja, 2020.
Slikovito si znao reći da nema prave predstave bez krvi, znoja, suza i smijeha. Da, takve su bile sve tvoje uloge, i one životne i kazališne
DAVOR PANIĆ

Majstore moj, slikovito si znao reći da nema prave predstave bez krvi, znoja, suza i smijeha. Da, takve su bile sve tvoje uloge, i one životne i kazališne. Išao si do kraja i bez kalkulacija, maestralno i frajerski. Bio je privilegij dijeliti te trenutke s tobom. Fališ neizmjerno, kao i ono tvoje na kraju naših razgovora: Čuvaj se, matori!


NELA KOCSIS

Bogda je došao u naš ansambl, neki bi rekli bez ičega, a došao je s bogatstvom: sa svojim golemim srcem i ćelavom glavom punom znanja i dubokih misli. Srca su prepoznala srce, a misli su prepoznale misli, nastala je umjetnost, ljubav i prijateljstvo.
Fotografija iz Lede - Bogda i Čabi - govori o suštini života... taj topli zagrljaj i sreća, te spojene glave i priljubljeni obrazi ta dva blesana dokazuje da ljubav pobjeđuje sve. Te dvije zagrljene duše na toj fotografiji imaju opravdani razlog i pokriće da život žive vođeni mržnjom i osvetom, no ta varijanta ni jednomu ni drugomu nikada nije bila opcija, bili su vođeni isključivo dobrotom i odnosom čovjeka prema čovjeku. Moj duboki naklon. Taj zagrljaj 'kumova', kako su jedan drugoga nazivali, nakon samo šest mjeseci poznanstva to 'pobratimstvo lica u svemiru' nije bio izolirani trenutak. Kao sudionica u predstavi bila sam svjedokinja te lude i divne scene - za publiku između Viteza Olivera Urbana i slikara Aurela, a za nas kolege koji smo gledali iza scene - antologijski momenti urnebesno smiješne i briljantno odigrane glumačke igre između dva frenda, Saleta i Čabraje. Uživali su na sceni kao dva praščića i cirkusirali, a mi ostali grcali smo od smijeha gledajući tu predivnu suigru, nikada to ne ću zaboraviti.
Vitez Oliver Urban bila mu je prva glavna uloga, a tek druga predstava koju je odigrao u HNK-u u Osijeku. Naravno, odmah je dobio ponudu Uprave, uz veliku želju nas glumaca da uđe u naš dramski ansambl. Prihvatio je. Puk'o je šampanjac! Uvijek je govorio da mu je to bila najpametnija i najbolja odluka u životu. Odigrati Krležina Olivera Urbana san je svakog glumca, a Bogda ga je odigrao briljantno, fascinantno. Pala sam u trans. Kao manijak sam pratila svaku njegovu scenu i uživala u njegovoj izvedbi, bio je profesionalan i izbrušen u svakom smislu: savršeno kontrolirana impostacija moćnog dubokog glasa (moćna testosteronska glaščina); savršena dikcija, kristalno čisto i jasno izgovoreno svako slovo i svaka riječ; savršena govorna radnja i logički akcent. Njegova impozantna pojava u toj crnoj bundi, njegovo 'bezobrazno' samouvjereno kretanje po sceni dokazivalo je samo jedno: za ovo sam stvoren, scena je moj dom i moj život. Ja sam GLUMAC! Iza te lakoće glume, uvjerljivosti i neosporno velikog talenta stajao je dugogodišnji ozbiljan i studiozan rad na sebi. Bio je i teatrolog, fascinantnog znanja o teoriji glume, metodama, povijest dramskog teatra imao je u malom prstu. Bio je "profesor književnosti", čitao je kao lud. Pune četiri godine od 2011. do 2015. bila sam svjedokinja njegova privatnog i glumačkog života. Svjedokinja sam koliko je volio svoje kćeri Miju i Unu i koliko se trudio da ne osjete razdvojenost zbog njegova angažmana i života u Osijeku. Čula sam svojim ušima koliko je vikao od sreće kada su mu javili da je za ulogu Olivera Urbana na Marulićevim danima dobio Marula za najboljeg glumca festivala. Obećala sam da ću se sljedećih mjesec dana svaki dan duboko klanjati Marulu, što sam morala i ispoštovati, a on je urlao od smijeha i brižno vodio evidenciju da se slučajno ne preskoči koji dan. Obilazio je mog bolesnog tatu Pištu, koji nije mogao dan izdržati bez bar pet minuta njegova društva. Strpljivo je - po tko zna koji put - slušao tatinu priču o vremenu dok je radio u Belju. Često se šalio da ide prvo malo slušati o Belju pa onda na probu. Zajedno smo i ispratili Pištu. Obožavao je kuhinju moje mame Agneze, a ona njegove komplimente i uloge, društvo moje sestre Andreje. Davao je sigurnost mojoj nećakinji. Obožavao je poeziju, a i sam je bio pjesnik. Svjedočila sam spontanom pjesničkom nadmetanju između Zlatka Viteza, Adama Končića i Bogde. Pobijedio je! Te je večeri izgovorio napamet najviše pjesama i govorio ih je najbolje na svijetu. Bio je najbrižniji i najpouzdaniji partner na sceni, glumac s kojim sam odigrala najveći broj predstava: Paralelni svjetovi (u svojoj prvoj predstavi u HNK-u, u sceni tuširanja, s ponosom je pokazao svu raskoš svoga tijela), Leda, Hrvatska Antigona, Gospodsko dijete, (Aca što u nesvest baca), Virginia Woolf - gdje smo oboje zajedno i ponaosob (vođeni Freyom) glumački probili plafon, znali smo da smo bili najbolji! Zbog nedostatka senzibiliteta za prepoznavanje vrhunskih glumačkih izvedbi ili nekih drugih razloga, selektori dvaju velikih glumačkih festivala uskratili su nam sudjelovanje, a time i mogućnost da predstavu izvedemo pred festivalskom publikom u Zagrebu i Vinkovcima. Grč na našim licima odavao je tugu i razočaranje koji je nestao viješću da je prema mišljenju stručnog peteročlanog žirija, teatrologa i glumaca Virgnija nominirana u pet glavnih kategorija: Bogdanović, najbolja glavna muška uloga, Kocsis, najbolja glavna ženska uloga... Zamišljali smo i željeli da nagrade i dođu u naše ruke, ali to se nije dogodilo. Sljedeće godine za drugu ulogu dobila sam NHG. Bog je tako posložio kockice da mi tu nagradu uručiš baš ti.
Za mene je bio i ostao najveći i najbolji glumac i čovjek na svijetu.


IVANA GUDELJ TEŠIJA

Dragi Aco naš, preveliku bol i tugu si ostavio u našim srcima svojim preranim i naglim odlaskom s ovog zemaljskog svijeta.
Ne mogu i ne želim prihvatiti da više nisi tu. Sjećam se ovog ljeta. Došao si na ljetovanje u Stobreč s obitelji, bio u stanu odmah ispod mog. Dočekala sam vas, ugostila i odmah si krenuo bacati splitske fore i unio toliko svog veselja u taj sparni dan. Bio si sretan. Ispunjen. Na moru sa svojima. Konačno. Govorio si da moramo spojiti moju kći Noemi s tvojim Lavom. Tu smo se smijali.
Muž mi je govorio kako te stalno viđa sa sinom u parkiću, kako se igrate, trčite i uživate u zajedničkom druženju. Kada ste se trebali vratiti u Osijek, donio si mi ključ od stana, zagrlio me, pozdravio se. Ja sam trebala svaki čas roditi. Smiješkom i izrazom lica dao si mi do znanja kako sam ipak dobila dosta kilograma. Shvatila sam to i oboje smo se nasmijali. Rekao si mi da ti je bilo divno tih 10 dana na moru i da dolazite obvezno sljedeće ljeto. Ja sam ti rekla kako će te ključ čekati. I čekat će te. Ključ će spremno čekati tebe. Tvoju Senu. Iana Lava. Unu. Miju. Neka ti je laka zemlja VELIKI NAŠ DRAGI ALEKSANDRE.


VJEKOSLAV JANKOVIĆ

Dijelili smo garderobu i kazališne svjetove godinama. Otišao si nenadano, a tvoja buntovnost i hrabrost još će dugo odzvanjati pozornicom i hodnicima osječkog HNK-a.


DUŠKO MODRINIĆ

Velik čovjek, velik prijatelj i veliki otac. Nesebično je dijelio sve što je imao, a vrhunac nesebičnosti pokazao je darivanjem svojih organa i spašavanjem života. Budimo sretni što smo imali priliku biti dijelom njegova života. Bili smo cimeri u stanovima i garderobi, koja bez njega ne će biti ista, kao ni naše kazalište i Osijek, koje je beskrajno volio.


IVANA I MIROSLAV ČABRAJA

Brat, prijatelj, kolega, 'kum', glumčina, uzor. Čovjek - u svakom smislu te riječi, sve si to bio i ostao, ne samo meni. Zauvijek ću voljeti i pamtiti naša druženja, našu igru. Druženje kroz igru. Kazalište. 'Naše kazalište' Stranku. Nebrojeno si nam puta organizirao živote, doslovno. Volio si to, a mi smo ti puštali. Smijali smo se često tomu Aljoša, Dule, Edo, Vlado i ja. Držao si nas na okupu. Njegovu 'Stranku'. Da, imali smo internu 'Stranku' koja je veličala život u svakom smislu te riječi. 'Stranku' koja ničim nije nametala nekomu moralne vrijednosti nemoralnog svijeta, nego unutar te surovosti mi smo imali svoj mir. Naš mir, koji nitko nije mogao poremetiti. Nikada. 'Stranka' ide dalje. I dalje ćemo se okupljati u Acinoj kafani, kako je znao nazivati tek sazidanu sjenicu u osječkoj Tvrđavici namijenjenoj druženjima glumaca i prijatelja. I dalje ćemo nakon predstava ostajati i popiti piće svi zajedno kao da nas on zove, a on nije volio da se s predstave ode, a da 'ne popismo sa čoveci'. I dalje ćemo čekati poruke u grupi: Kume, kad će plata, nemam za sirće - što naravno nije bila istina, ali volio je to, a kada bi netko od nas napisao 'prošla', munjevito bi odgovorio: 'O'šla', što također nije bila istina, ali te njegove sitne neistine zabavljale su nas do suza, a on je to znao i zato je to i radio. Zbog nas. Zbog ekipe, Volim te neizmjerno. Naš odnos bio je svemir. I zato se nikada od tebe oprostiti ne ću! Ostat će samo žal na tragediju koja te oduze nama sudbinom Rostandova Cyrana, koji je nakon tolikih dobivenih bitaka, a ti si ih dobio bezbroj, stradao od pada cigle na glavu, a u tom stilu ode i ti Aco naš. Aco moj. Baš poput tragičnog junaka. Ali ipak junaka. Junački. Zauvijek te vole kum i kuma. Ivana i Miroslav. Tvoji Ivana i Miroslav.


ANTONIO JAKUPČEVIĆ

Ono što sam naučio od Ace kao čovjeka, glumca i mentora ostat će mi za cijeli život i na tom sam mu neizmjerno zahvalan. Ne postoji osoba kojoj se nekako nije urezao u pamćenje, i to samo po dobrom. Tek ćemo u sljedećem razdoblju vidjeti koliko nam zaista nedostaje takav čovjek u društvu.


ANITA SCHMIDT

Sale je bio neizmjerna ljudina i glumčina. Divan partner. Ono što me osobito veže za njega jest da mi je doista bio kazališna obitelj. Gotovo poput one životne. Od prve naše zajedničke predstave Paralelni svjetovi nekoliko mi je puta igrao supruga na sceni, prenoseći na mene istinsku snagu, sigurnost i ljubav naše scenske obitelji. Uz njega sam doista osjećala energiju naših paralelnih umjetničkih svjetova.


JELENA PERČIN

Ne pišem da se oprostimo, ovo nije zbogom. Pišem da ti kažem da moje sjećanje na tebe nema rok trajanja, da ti kažem hvala, moj kazališni partneru, hvala prijatelju i da ti poželim sretan put. Čitam opet i opet stihove koje si mi toliko puta govorio na našim proputovanjima iz Osijeka u Zagreb i obrnuto. O, kako li si sjajno govorio poeziju! I čujem te sada, čujem tvog omiljenog Miku Antića, čujem kako mi govoriš: Noću kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. To neka bude tajna. Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvijek šašav letim i živim. Sretan put Levine, sretan put Šima, sretan put Filipe. Sretan put Acika...


MIRA PERIĆ

Posljednji niz godina naša su druženja bila brza i sadržajna, baš onako "oko u oko". U kratkim smo si razgovorima znali mnogo toga reći. Brzo bismo dotaknuli sve teške životne teme. Ohrabrili bismo jedno drugo i svatko bi krenuo u svoje obveze. Cijenili smo jedno drugo, Sale me smatrao čvrstom i borbenom ženom. I zato sam samo malo plakala jer ne želim remetiti njegov mir. Uvjerena sam da je njemu dobro i lijepo u tom miru. Kako se mi osjećamo, manje je važno. Ne postavljam više pitanja: Zašto baš on? Zašto tako preko reda i iznenada? Mi koji hodamo po zemlji možda i ne trebamo znati te odgovore. Uvjerena sam da on zna odgovor. I sviđa mi se konstatacija: život mora i ide dalje. Eto, tako se pokušavam utješiti i mislim da bi se takav stav Saletu sviđao. Mora se dalje hrabro i mirno, zbog Saleta, zbog glumačke umjetnosti, zbog njegove divne djece, zbog Svemira.


LJILJANA KRIČKA-MITROVIĆ

Vinuo si se u nebeske visine, naš dragi Aco, u carstvo istine i pravde te tamo na rajskom tronu skupljaš ekipu koju ćeš učiti plemenitom, bijelom sportu. A mi Zemljani: prah i prašina, gušimo se u lažima, apsurdistanskim zakonima, paradoksu, dvoličnosti, licemjerju, o čemu govori i Beckett, u kojemu si odigrao svoju posljednju ulogu. Nadmašio si i velikoga Becketta u "priči o krojaču", u kojoj je ovozemaljski svijet pun nesposobnjakovića. Pokazao si nobelovcu srednji prst - darovao si život nekolicini Zemljana. U njih si utkao sebe. To čine genijalci, face, frajeri. Naš Aco, sjajan glumac, čovjek goleme psihičke i fizičke snage, iznimnog i iznadprosječnog intelekta tako je postao kralj Neba i Zemlje. I kao takav, ti ćeš vječno živjeti u mom srcu.


ALJOŠA ČEPL

Donirao je svoje organe, što znači da njegovo srce i dalje kuca!


IVAN I MATEA

Tvoja zaigranost i ljubav prema životu, ljudima i kazalištu mogla se vidjeti u svakoj tvojoj ulozi, prvače naš. Te dvije velike ruke sve su postigle same, i to je ono što si cijenio i tražio od drugih, uvijek do kraja svoj, pravičan i srčan. Kažu da duše služe jedna drugoj kako bi rasle - sada razumijemo mnogo toga između naših. Zahvalni smo što smo jedan veliki dio puta išli zajedno. Fališ nam ČUVENI, Aco, Acika bracika. Tvoji Grabići, ovaj Ćaćići.


ANTONIJA PINTARIĆ

Mnogo sam se veselila našim budućim zajedničkim trenutcima na sceni. Od tebe sam mnogo naučila, Aco, i te ću lekcije zauvijek držati utkanima u svoj rad i život. Nadam se da ću ti jednom ponovno zapjevati džez, a ti ćeš svirati na svom Fenderu. Zbogom, Aco!


ARMIN ĆATIĆ

Bio je glumac najiskrenijeg glumačkog izraza. Velik, naoko grub, ali u suštini blag i nježan. Njegov scenski izraz bio je najneposredniji koji sam vidio. Glumac koji je nosio duh starih kazališta, bio je istinski bard. Mlad i star, nježan i grub, a nadasve dobar čovjek. Nema dobrog umjetnika bez suštine koja mora biti dobra. Aco je bio ljudina. Strašno je kako shvatimo koliko vam je netko bitan tek kada nestane, preseli na drugi svijet. Aco, s tobom sam bio dvije godine na sceni, a bile su ispunjene kao da je prošlo 20. Ne će ništa više biti isto bez tebe. Bio si nešto što je povezivalo teatarski iskon i sadašnjost. Teatar je tako posebna umjetnost jer smo na sceni duhovno povezani u jedno biće. Kada jedan nestane, disanje na sceni je teško. Ništa ljepše od naše scene u Emetu i naše pripreme. Tvoga pružanja pesnice kao pozdrava za dobro odrađen posao i naravno tvoga pitanja: Je li sada ona duža pauza kada mogu zapaliti? Znaj da si u mom srcu zauvijek, ti dobri čovječe blagih očiju i Rambovske građe. Tvoj jaran Armin.


PETRA BLASKOVIĆ

Zaljubila sam se u Bogdanovića kada nisam ni znala tko je. Gledali smo kao studenti predstavu zrenjaninskog pozorišta Kron. Znam da sam u plejadi divnih glumaca zamijetila tog velikog impozantnog čovjeka posebne glumačke darovitosti. Nije to bila velika uloga, ali na mene je ostavila neizbrisiv trag. Nisam tada ni mogla slutiti da ću se ubrzo naći u ansamblu s istim tim golijatom glumišta ovih prostora, koji je svojom jedinstvenošću obilježio svaki kutak koji je kao čovjek i glumac dotaknuo. Gledala sam ga i uživala u monologu koji je tako maestralno odigrao u predstavi Paralelni svjetovi. Pamtim te trenutke jer znam da mi je zastao dah. Poslije, kada smo zaigrali i zajedno u predstavama, nije uvijek bilo lako i znam da sam se beskrajno trudila kako bih od njega dobila odobrenje, mig, znak da sam nešto dobro napravila. Nije uvijek bilo jednostavno probrati što stvarno misli jer je često znao zafrkavati i podbadati, ali kada bismo sjeli i kada bismo bili jednostavno mi, bez ikakvih opterećenja, jasno je govorio o glumi i kazalištu. Kao ravnateljicu me u svom šarmantnom stilu, uz zezanciju, upućivao i savjetovao što i kako osmisliti i u kojemu smjeru ići. Razgovori o planovima s dramskim ansamblom bili su dragocjeni jer je vrlo objektivno gledao na kazališni svijet. Pokazao mi je put i bodrio me. Znao je prepoznati što me muči i uvijek je našao vremena ne ostaviti me bez podrške, upute, ruke na ramenu. Bio je pravi prvak drame, pokretač, stup ansambla. I kada sam tražila glumca za ulogu kralja Epulona u Istri, on je bio prirodan izbor. Tako veličanstven i moćan. Utjelovio je na Nezakciju u Istri, vođu Histarskog naroda koji se do smrti borio protiv Rimljana. Voljeli su ga svi, od glumaca do boraca, gladijatora, statista. Nikada ga ne ću zaboraviti u toj ulozi uz zalazak sunca kako na ostatcima zidina bodri narod u borbi za dostojanstvo i slobodu. Nije bio kralj samo na sceni nego i u životu. Divili smo se svi koliko je pozornosti darivao svojoj djeci i nikada mu nije bilo teško pomoći. Od cijepanja drva do prenošenja namještaja. Bio je stvarno nesebičan u svakom trenutku.


SANDRA LONČARIĆ

Postoje ljudi koji u svom životu uspiju nevjerojatnom lakoćom dotaknuti srca velikoga broja ljudi koji su ih bar i na kratko upoznali. Naš je Sale jedan od tih ljudi. Svojom zaigranošću, talentom, šarmom i humorom obogatio je naše živote i ostat će uvijek uz nas kroz priče i sjećanja na smijeh i naša druženja.


SELMA MEHIĆ

Ovo nam je tek druga zajednička predstava. U prvoj smo se u moru otvaranja i zatvaranja vrata mimoilazili i radovala sam se scenskom susretu u ovoj i mnogim drugima. Dragi Aco, sjećat ću se susreta na probama s radošću.


VLADIMIR TINTOR

Izgubili smo velikog prijatelja i kolegu. Bez njega više ništa ne će biti isto. I nitko ne će biti isti. Bio je našemu kazalištu i oslonac i most. Dobri duh koji nas je sve nasmijavao i u svemu tražio razlog za veselje. Veseli dječak i nježni nebrušeni dijamant. Naučio me što je to prijatelj i mislim da sam blagoslovljen što sam ga poznavao. Draga publiko, čuvajte i Vi našeg dragog glumca u sjećanju. Neka mu naše sjećanje bude pozornica.


LINO BROZIĆ

Svaki put kada pomislim na Acu, sjetim se uzajamnog povjerenja, kao prijatelji, kolege te kao mentor i učenik. Bio mi je istodobno kolega u početcima na daskama koje život znače te je režirao moj diplomski ispit i tako mi pomogao da završim studij. Pamtim ga kako hoda po kvartu i sina Lava nosi na ramenima, a dječak je uvijek bio najsretniji s golemim osmijehom koji nije mogao sakriti. Pamtim ga po mnogo toga, ali uvijek će mi u sjećanju ostati kao zaista velik čovjek, sa snagom volje koju rijetko tko ima, s duhom koji je zračio uvijek najjačim sjajem i sve nas učio koliko treba voljeti život i biti pozitivan.


TATJANA BERTOK-ZUPKOVIĆ

Teško je govoriti o nekom koga više nema. Kroz glavu mi prolaze slike iz prošlosti, predstave koje su bile, predstave kakve su mogle biti. Kakav je bio Sale? Posvećen, tvrdoglav, glasan, zabavan, duhovit, drag...


MARIO RADE

Pristupajući svakoj ulozi s velikom strašću i energijom, u malo je vremena ostavio dubok i osebujan trag na osječkoj sceni. Govorio sam mu da mi je bio najbolji u ulozi Pantelije u Krležinu Vučjaku - elementaran, nepretenciozan i snažan. Možda je bilo i boljih i većih uloga, ali tom Panteliji nisi imao što niti dodati niti oduzeti, u tom smislu bio je gotovo savršen. Bio je i majstor zafrkancije i zadjevica, humorom, a ponekad i ironijom znao bi olakšavati neke suviše ozbiljne i stresne situacije u ovom ozbiljnom poslu. Ispod oklopa jakosti i samouvjerenosti skrivao se plahi dječak dobroga srca.

N. Vek.

Možda ste propustili...

SVAKI TRAČ MOŽE BITI SMRTONOSAN

Lesley Kara: Glasine

U 84. GODINI UMRO HRVATSKI DIRIGENT VLADIMIR KRANJČEVIĆ

Dirigent i glazbeni pedagog s karijerom dužom od šest desetljeća

GOSTOVANJE U VINKOVCIMA U SUBOTU, 15. VELJAČE

Kako?... i zašto ubiti muža?

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

PREDSTAVLJEN ROMAN "TAJKUNOVA KĆI"

Tafra: Novinari su male bebe za književnike

2

FILMSKI NATJEČAJ ZA DJECU I MLADE

Naš online život o kojem roditelji ništa ne znaju

3

NOVI RAD DAMIRA BARTOLA INDOŠA:

Kuća ekstremnog muzičkog kazališta