NAJBOLJA KNJIŽEVNA OSTVARENJA U 2018./2019.
Znalci biraju za vas: Pripremite se dodati još puno više knjiga u svoju hrpicu “za čitanje”
Iza nas je godina, a ispred vas izbor najboljih hrvatskih dvogodišnjih ostvarenja. Pogledajte koliko ste ih pročitali. Ako ne, pripremite se dodati puno više knjiga u svoju hrpu "za čitanje".
l Marinela je u svojoj novoj pjesničkoj zbirci PTSP, najboljoj hrvatskoj knjizi poezije u proteklih godinu dana, stihovnim minimalizmom na rubu prozne rečenice i ženskom protagonisticom kao paradigmom novomilenijskoga beznađa, odustajanja, društvene i emocionalne napuštenosti, političkoga apsurda, poslovnog, privatnog, intimnog i ekonomskog neuspjeha, jedna od najautentičnijih nastavljačica quorumovskih poetika urbanih prostora i trauma. Poezija u kojoj se i rodna determiniranost osjeća kao trauma te koja se može čitati kao postmodernistički Cesarić ili, pak, kao raspis antologijske pjesme Tatjane Gromače - Cura koja je sjebana.
l Svanuće Darije Žilić bavi se rubovima vremena, tijela, prostora, stanja, emocija, a mjesto subjekta u najprivatnijem prostoru determinira općim, arhetipskim, i to množinskim pojmovima (životi, majke, vlakovi, kćeri, vozači, autobusi, hoteli, bolesnici, pjesnici…). Pluraliziranjem okolnosti u kojima se subjekt zatječe sa svojim privatnim ritualima autorica stihovno bujnim pjesmama motivski široko misli o mogućim opcijama bivanja jednoga u globalnom poretku zadanih modela postojanja, tipiziranih funkcija, odnosa, vrijednosti, interesa. Finom, pozorno distribuiranom figurativnošću Darija Žilić razmješta i iskušava kulturalno utvrđene koordinate civilizacijskih početaka i završetaka te kroz gotovo arhaične slike vizualnog i taktilnog iskustva reaktualizira pitanja lakoće i težine, prije svega neizvjesnosti kao temeljnog načina bivanja u sumraku čovječanstva 21. stoljeća.
l Kompozicijska organizacija pjesničke zbirke Početne koordinate Monike Herceg može se čitati kao mnemotehnički okvir unutar kojeg subjekt reprezentira dijelove obiteljske povijesti pune sela, mraka, smrti, tragedija, praznovjerja, proročanskih snova, egzistencijske težine, u kojoj bližnji pod utjecajem vjerovanja u magijsku logiku postojanja svijeta i sami identitetno kliznu u bića čije djelovanje počiva na magijskome. Kulturni bestijarij (kako bi rekle Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš) kao ciklusni koordinatni sustav ove zbirke unutarciklusno posreduje tematski iznimno sugestivnu, atmosferičnu i jezično uvjerljivu poeziju.
l Kada je riječ o romanu Divlje guske Julijane Adamović, posve smo suglasni s kritičarskom ocjenom Lore Tomaš kako je ta kronika ženskog djetinjstva i multietničkog, ali klaustrofobičnog fizičkog i emotivnog prostora nekog sela u Bačkoj jedna od najboljih knjiga najnovije hrvatske proze. Panonsko selo sa svom svojom aktantskom, svjetonazorskom i pejzažnom dinamikom u čijem je središtu ona obiteljska, rastvara se u svojoj jednostavnosti i kompleksnosti, u okrutnosti, isključivosti, uvjetovanosti predrasudama, i to perspektivom dječjega pogleda čija ograničenost, očekivano, ostavlja tekstu mnoštvo nekodiranih mjesta, dakle sigurnih točaka čitateljskoga užitka. Jedan od najboljih romana poratne hrvatske književnosti. Svih ratova koji nam padnu na pamet.
l Tatjana Gromača u svojoj knjizi Mrtav rukavac rijeke Save već naslovom sugerira strategiju repozicioniranja margine (prostorne, jezične, stilske...) kao jednu od temeljnih u svojim esejima. Autorica pokazuje sav spoznajni i literarni potencijal eseja u punome sjaju, pokazuje kako pjesnički redukcioniozam i figurativnost na najbolji mogući način staviti u službu dokumentarnosti prostora, događaja i vremena, i/ili, pak, obrnuto. Bilo da je riječ o općepoznatoj topografiji, o posve privatnim mikroprostorima, o kultiviranim ili nekultiviranim lokalitetima, o mjestima ili nemjestima, ili čak o akterima/putnicima kao prostornim, kulturalnim, intelektualnim, mentalitetnim identifikatorima, o reprezentativnim ili nereprezentativnim zbivanjima, Gromača ih redovito proširuje deskripcijsko-narativnim asocijacijama koje kombiniraju fikciju i znanost, vidljivo i nevidljivo, poznato i nepoznato, nudeći čitatelju impresivan raspon podataka iz različitih područja (geografija, arhitektura, sociologija, filozofija, književna znanost, mitologija...), i to tako stiliziranim jezikom da je svaka riječ koju posreduju i uvjerljiva informacija i estetski užitak.
l Nova knjiga nagrađivanog pjesnika Davora Ivankovca Doba bršljana s jedne je strane puna eliptičnih prizora i osjeta koji prokazuju subjektovo hipersenzibilno kretanje prostorima intime, krajolika, socijalnog mikro i makrosustava, a s druge strane posve artikuliranim subjektivnim definicijama interpretira fenomene globalne svakodnevice. Tekstovi ove zbirke su bitno panonski intratekstirani AGM-ovim Notturnom, a subjekt igra azrcalne igre između Ja i drugih "svojih" pojavljivanja, dovodeći to svezajedno do tackanja o zid/tipkovnicu apsurda. Dosada unutaropusno Semiotički razigran, Ivankovčev se Subjekt iz prethodnih zbirki, na rubu ulaska u ovu knjigu, preodijeva u biće koje "poruka" s ozbiljnim pitanjima, bira dijalogizirati sa spoznajnim svojim dakle Gnoseologom, mislećim protointertekstualcem uz tipkovnicu kakva Pametnog uređaja.
l Franjo Nagulov i njegovi Obnovljivi izvor energije odlično je mjesto suvremenog hrvatskog pjesništva, mjesto lirike u kojem se i inače, unutar njegova cijelog već razvijenog opusa, razlomno za stanje prijelaza iz stvarnosnog u još stvarnosnije postinternetovsko ili matriksovsko stanje svijeta, pojavljuje uvišestručeno autoironijski ultimativni subjekt, psihogram zauvijek velike neostvarive ljubavi u najmanjim usputnim komunikacijskim bljeskovima koji jednako udaraju i u jednoredčanim kao i skoro naracijskim stihovima. I u jednoredčanim i narativnijim sastavcima lirici se neumoljivo nudi prozno stanje i opet autoironija, ali bez autogolova, nego čista i jaka, logična autoironija.
l Božidar Alajbegović u esejima koji su samo vrlo formalno kritičarski tekstovi, a zajednički naslovljeni Librido, piše svoju opredijeljenu slobodu i samostalnost, jaku esejnu subjekturu punu jasne evaluacijske ugode u čitanju. Prema srednjestrujaškim popularnim novoklasicima je pristojan i opširan, prema novijim i vrlo produktivnim autoricama je hiperbolično gentlemanski raspoložen, a kolege po peru čita intenzivno i najpreciznije moguće, ne skrivajući kako bi im ukrao napravu kojom sjajno i najbolje u Hrvatskoj uopće čitaju književnost (Dario Grgić). Njegova esejistika ima svoj nezavisni svijet, likove autorstva u knjigama, bez sumnje u ikakve cehovske bliskosti ikome. Njegovoj je esejistici razvijen kulturnoknjiževni uvid i stilski mu je jaka skoro neprimjetna rečenica. Osjetljiva i prefina esejistika.
l Nenad Barinić vukovarski stripovac, u svojoj vizualnoj pripovijetci Haš priča moćnu priču prevelike emocije i krhkog nemoćnog bijesa. Mladić i prijatelj koji nestaje, da bi se vratio kroz strip-snimke, simulakrumska je utjeha, energetski tugaljiva, jasno tužna i tragična, no humanistički um nalazi razrješenje za postojanje u tom drugom prostoru, kojemu ne možemo prići, ali ga možemo primati i obnavljati zatim opustošenu humanistiku s ove strane, ove matriksovske, navodno Zbilje, Povijesti, mjesta našeg navodnog Iskustva. Grub crtež, bajkerski nježan također, opcijski traži primateljev subjekt ne bi li tamo obnovio humanitet.
N.Vek.
grad koji je rastao kroz svoje rockere
Vk rock, knjiga Želimira Ivkovića, prvog vinkovačkog rock-glazbenika uopće, pjevača tih prvih Milky Way iz 60-ih godina prošloga stoljeća, neobično široko, gotovo povjesničarski, priča priču o gradu koji je rastao kroz svoje rockere, a zatim osamdesetih dobio i realne roditelje – u punkerima! Riječ je o ekstenzivnom publicističkom eseju, vinkovačko-hrvatskoj knjizi godine o prijelazu subculture u kulturu, štivu koje na skoro četiri stotine stranica obuhvaća kronologiju, obuhvaća i preskoke unutar kronologije, širi se u neočekivane rane svirače na električnoj gitari, koji su joj prišli iz smjera tamburice, a najčešće se kasnije zaokupili svojim vikend-zabavnim i svatovskim sudbinama te rasprodali sjajne talente za opasno urušujuće samo autentično rockerstvo. Velika i odlična kulturološka knjiga, puna faktografije, fotografije i akronologijskih podataka, uz uvjerenja da rock aint gonna die, jer sami Prvaci Milky Way još uvijek sviraju, iako su ih neusporedive Majke i Punčke napustile neumoljivo definitivno.
Četvorka s Katedre
Izbor je ovo dvogodišnje književne domaće produkcije iza kojega odgovorno u ime Katedre za hrvatsku književnost stoje: doc. dr. sc. Sanja Jukić, prof. dr. sc. Ružica Pšihistal, prof. dr. sc. Goran Rem, u trajnom zvanju te izv. prof. dr. sc. Ivan Trojan, zamjenik voditeljice Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku. Uz njih četveto, katedru još čini i izv. prof. dr. sc. Ivana Žužul.
Spomenuti četverac često surađuje s Glasom Slavonije u različitim oblicima, a svojim znanstvenim i književnim radom čine ovaj izbor vrjednijim.
NETKO SE ODVAŽIO ZA ROMAN JEZIKA
* Boris Perić napisao je odličnu romanesknu bilogiju, Povijest paučine i Zagabrijel, koja zacijelo ima i treći nastavak, dva su to trenutačno romana koji, iako puni svakodevnog pripovijedanja, još su puniji jezične svijesti o maglovitom i nužnom stanju u replikama koje nastaju u svakodnevnom pripovijedanju. Nakon niza moćnih “teorijskih” romana Damira Miloša i nedavno mlađeg Darka Šeparovića, dugo se nitko nije odvažio za roman Jezika, romaneskne jezične osjetljivosti i jezične pameti, a da pri tom naraciju vuče svojevrsnim postmučninama, i neočekivanim brbljanjima. I Zorica je Radaković prije dvije godine objavila roman Jezika, koji se činio brbljanjcem, koji je međutim interpunkcijom rasturao strahotu površne svakodnevice. Boris Perić piše lako kao Carver, ostavlja kretanje gradom u utabanim tragovima nevidljivih jezičnih igara u semskim parkovima. Mirna prepismena proza.
* Male stvari Ratka Bjelčića izvrsne su priče za djecu, tematski i jezično bliske osnovnoškolskom uzrastu, a pedagoški nepretenciozne, iako, ili baš zbog toga, potencijalno vrlo djelotvorne. U Bjelčićevim pričama nema agresivnog educiranja i nametanja artikuliranih pouka. Osim ljubavi, prijateljstva, školskih zgoda i obiteljskih odnosa, autor ulazi u osjetljivu i aktualnu temu vršnjačkoga nasilja te, u književnosti za djecu rijetko obrađivano područje dječje percepcije hiperpolitiziranog društva, i to kroz ono najbliže, obiteljsko iskustvo. Dodatna je vrijednost knjige dosjetka o proširivanju fikcionalnog teksta u prostor parateksta.