Puna revitalizacija NK Osijeka kroz projekt stvaranja stabilnog, vrhunski organiziranog kluba s visokim ambicijama snažan je iskorak i na unaprjeđivanju hrvatsko-mađarskog prijateljstva i suradnje. Razgovarali smo s predsjednikom kluba Ivanom Meštrovićem o tom velikom poslu, reakcijama na nastup mađarskog premijera Viktora Orbana u Osijeku, općoj političkoj i gospodarskoj klimi te nogometu i predsjedničkim izborima.
Često ste, dolaskom na čelo NK-a Osijek, isticali kako je ostvarena odlična suradnja ne samo s mađarskim investitorima i sponzorima, koji su postali i partneri kluba, nego i na puno višoj razini. Tomu svjedoči nedavni posjet mađarskog premijera Viktora Orbana. Kako to tumačite?
- Sport i glazba dokazano povezuju. Najčešća veza između Hrvatske i svih okolnih zemalja susjeda na djelu je baš u Osijeku. Budimo iskreni, mi sa svim našim susjedima imamo neidilične odnose, a s mnogima otvorena pitanja koja se tiču granice, imovine opterećene jugoslavenskim sukcesivnim pitanjem, devizne štednje ili pravosudnih slučajeva korištenih u političke svrhe. Najočitija ruka prekogranične suradnje događa se kod nas u Osijeku. No to i nije čudno. S našim sjevernim susjedom Mađarskom veže nas osamsto godina zajedničke države, bez obzira na to kako mi danas tumačili naš položaj u njoj. Budimo realni, hrvatski narod ne može se pohvaliti kvalitetom svoga položaja ni u jednoj državotvorini koja je slijedila našu državnu zajednicu s Mađarskom, bila to država SHS, Kraljevina SHS, FNRJ ili SFRJ. Mi i danas koristimo baštinu Austro-Ugarske Monarhije kao jedne od najreprezentativnijih arhitektonskih, urbanističkih i infrastrukturnih država toga vremena. Mislim da je dandanas samo na našoj obali više od 90 posto kamenih riva, samostojećih svjetionika koji su dio razglednice našeg Jadrana i zapravo jedini neprirodni lijepi element na tim razglednicama baš iz tog vremena. Centri gotovo svih naših kontinentalnih gradova determinirani su arhitekturom tog prosperitetnog vremena u kojemu je hrvatski narod, iako na trenutke potlačen (ali ništa manje nego u zajednicama koje su uslijedile), uspio biti dijelom jedne od nekoliko najnaprednijih država toga doba. Male su šanse, nažalost, da se opet nađemo u toj poziciji. Nemojte me slučajno tumačiti kao monarhista, budući da ni po odgoju ni po svjetonazorima nisam ni blizu tome, ali ne bih imao ništa protiv kada bi Hrvatska u svom kulturno-sportskom, političkom, geostrateškom položaju bila apriori svrstavana u zajednicu centralno-europskih, ako hoćete i terminom kršćanskih zemalja, nego u bilo kakve druge istočne ili jugoistočne "regione".
Veze iz 1991.
Objasnite nam na koji način se i zašto ulaže kapital u NK Osijek. Posebice nas zanima onaj dio koji osigurava Vlada Mađarske, to se još nerijetko ističe kao nedostano pojašnjeno...
- Most između naroda, kapitala i prijateljstva koji je ostvaren u Osijeku primjer je za koji ne vidim zašto se ne bi mogao ponoviti i u ostalim hrvatskim regijama. Ne bih, naime, smatrao nimalo iredentističkim kada bi, primjerice, talijanska vlada Istarskoj županiji ili gradu Puli donirala značajna sredstva za sportske ili kulturne sadržaje, čak i u mjestima gdje izraziti poriv za to nije samo veći postotak talijanske nacionalne manjine. Ne znam tko bi racionalan u Hrvatskoj imao išta protiv da talijanska vlada ili gradovi poput Rima ili Verone, koji su blagoslovljeni sličnom arhitektonskom antičkom baštinom, financijski pomognu sveobuhvatnu obnovu pulske Arene, na primjer.
U tom ste kontekstu više puta isticali da ste zagovornik regionalizma. Zašto?
- Iz fokusa desnog centra u kojemu je značajno mjesto imao moj djed Adam Meštrović, nekadašnji saborski zastupnik i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru, još dok sam živio u Hrvatskoj, sredinom dvijetisućitih, priklonio sam se ideji regionalizma koji i danas više djelima, a manje riječima zagovaram. Sva moja pažnja usmjerena je na Osijek, Osječko-baranjsku županiju te Slavoniju i Baranju iako posljednjih deset godina većinu svog boravka u Hrvatskoj provodim na području druge, konkretno Zadarske županije, točnije na otoku Ugljanu gdje se moja obitelj tijekom ljeta preselila još od davne 1969. godine.
Od kada datiraju i na koji način funkcioniraju vaše osobne veze s Mađarskom i Mađarima?
- Moja veza s mađarskom državom seže od 1991. godine. Tada sam kao ratni izbjeglica, 1. srpnja, iz Osijeka otišao u Osječanima poznati Harkany na sedam dana "dok se situacija ne smiri." Tih sedam dana pretvorilo se se gotovo u cijelu godinu tijekom koje nisam vidio svog pokojnog oca koji je, uz djeda, ostao u Osijeku braniti naš dom. Mnogi se sjećaju da se na području panonskog dijela Jugoslavije, a to se ponajviše odnosilo na Hrvatsku, primjenjivao embargo na uvoz oružja. Jedna od prvih država, ako ne i prva, koja je "zažmirila" na to bila je tadašnja Republika Mađarska. Prvi kontingenti automatskog oružja namijenjenog hrvatskim braniteljima na području istočne Slavonije "pohranjeni" su od svog ulaska u Republiku Hrvatsku, dakako u strogoj tajnosti, baš na našoj obiteljskoj farmi u selu Petrijevci nedaleko od Osijeka. Od tamo je, za što postoje pisani tragovi, a bilo je spominjano i na Haškom tribunalu pri suđenju Slobodanu Miloševiću, obavljena prva disperzija tog prijeko potrebnog oružja u ruke naših branitelja uoči ljeta ‘91.
Možda je nedovoljno spominjana činjenica da je uz Republiku Njemačku i Vatikan, kao naše neosporne prijatelje u zagovaranju i provođenju hrvatske državotvornosti, kroz što tihu, a što javnu diplomaciju upravo Republika Mađarska bila jedna od rijetkih i prvih koja nam je pomogla osigurati i što veću teritorijalnu opstojnost, otvarajući svoje granice za prijeko potrebnu, rekao bih, najpotrebniju pomoć u to vrijeme.
Kakav je vaš stav prema Orbanovoj antiimigrantskoj politici s obzirom na činjenicu da ste i sami prošli iskustvo izbjeglice u Mađarskoj devedesetih?
- To su dvije apsolutno oprečne perspektive. Prva i osnovna razlika je u tomu što sam ja morao otići iz dobrog života u izbjeglištvo dok velika većina imigranata kroz izbjeglištvo traži bolji život. Drugo, s ekonomskog aspekta ja nisam bio tipični izbjeglica, dolazeći iz tada za jugoslavenske odnosno hrvatske prilike imućne obitelji. Mi smo iznajmili stan po tržišnim cijenama i tako na neki način pridonosili mađarskom gospodarstvu. Trošili smo ušteđevinu u mađarskim trgovinama, kupovali njihove proizvode, plaćali mađarski benzin i nismo bili teret Republici Mađarskoj. Pritom smo se, koliko god je bilo moguće, prvenstveno zbog jezične barijere, "asimilirali" u mađarsku svakodnevicu. Toliko smo poštovali državu koja nas je primila da smo išli i na mise u katoličku crkvu na mađarskom jeziku. Pohađao sam hrvatsku školu u Pečuhu u kojemu je već tada nastava bila pola na hrvatskom, a pola na mađarskom jeziku. Kada bi mene i moju obitelj netko vidio na panoramskoj fotografiji Harkanya među ostalim ljudima, ne bismo se mnogo izdvajali jer smo tada kao i Hrvati prije nas stoljećima bili i ostali dio istog kulturnog kruga. Nismo nametali svoj način života, svoju arhitekturu, kao ni svoju vjeru jer za to nije bilo potrebe. Ne znam znate li postotke imigrantske djece upisane u prve razrede osnovnih škola u Parizu ili u nama bližem Beču!? Ne znam koliko ste svjesni da ti postotci rastu iz godine u godinu. Posljednjih deset godina živim na Bliskom istoku, stoga sam itekako pozvan dati svoje mišljenje o strateškom lutanju dijela zapadnoeuropskih čelnika na temu imigrantskog liberalizma. Vjerujte mi da će zemlje poput Hrvatske ili Mađarske, neopterećene tim problemom, kroz desetljeće ili dva zbog toga biti na cijeni. I u Europi bez granica kao posljedici toga, a na primjeru imigranata i onog što, nažalost, postoji u svakom društvu, pa tako i među imigrantima, dakle "kukolja", mi smo danas svjesni činjenice da, na primjer, u Njemačkoj država koja bi trebala biti osigurač sigurnosti svojih građana u pravilu nema podataka gdje je velika većina tih ljudi koji su ušli na njezin teritorij. Meni osobno ne bi bilo ugodno živjeti u prosperitetnoj zapadnoeuropskoj državi koja uspijeva tako zakazati na sigurnosnom problemu. Dat ću vam samo jedan primjer. Postoji razlog zašto Kuvajt, Saudijska Arabija, Bahrein, Katar ili moj "dom" posljednje desetljeće Ujedinjeni Arapski Emirati nisu prihvatili ni jednog ratnog ili ekonomskog migranta, svog vjerskog brata na vlastiti teritorij. Razlog sigurno nije ekonomsko opterećenje navedenih zemalja, od kojih je velika većina u top 10 po BDP-u na svijetu. Razlog je samo jedan. Sigurnost ili da se izrazim drugačije - nesigurnost u jamstvu sigurnosti prema svojim građanima u scenariju prihvaćanja imigranata jer činjenice govore da je terorizam na europskom tlu kroz posljednje desetljeće izražen isključivo u zemljama s liberalnom imigrantskom politikom. To sve ne umanjuje moju suosjećajnost s tim ljudima jer i sam imam iskustvo što znači napustiti svakodnevni dom i ne vidjeti muške članove svoje obitelji po godinu dana, i to u najdelikatnijem razdoblju svoga odrastanja.
Naš novi dom
Gradnja novog stadiona i nogometnog kampa napreduje, tako velikog gradilišta dugo nije bilo u Osijeku. Mnogi se naši sugrađani još i danas pitaju zbog čega je odabran baš taj dio grada?
- Moram reći da i mene čudi fascinacija gradskih "očeva" četrdesetak godina unatrag da dijelove grada nazivaju južnoameričkim nazivima: Pampas ili na primjer Copacabana. U biti ne znam je li to odluka tadašnjih urbanističkih planera ili pak kolokvijalno uvriježeno ime kao derivat nečijeg "štosa" među Osječanima toga vremena. Razlog razvoja stadiona na Pampasu je moja želja da to bude u zoni tramvajskog prijevoza u Osijeku. Time namjeravamo logistički olakšati život roditeljima djece polaznika Škole nogometa kojih je trenutno u našem klubu gotovo 500, a sa završetkom stadiona i kampa moja intencija je da ta brojka možda bude i 1000. Drugi razlog je moja, tada se činilo utopijska, a danas izgleda sve više realna želja da stadion živi svaki dan. Rijetki su takvi u Europi, ali ta rijetkost je prvenstveno određena njihovim položajem daleko od gradskih jezgri i činjenicom da nisu na pješački frekventnim mjestima. Mi s Pampasom dobivamo novu gradsku četvrt koja će itekako biti živa na dnevnoj, a moguće i na večernjoj bazi. Puno toga je do sada rečeno o Pampasu, ali ono što želim potencirati je to da se ne zaboravi činjenica kako je ovo jedinstven pothvat u hrvatskoj sportskoj infrastrukturi od državnog osamostaljenja. Nadalje, to je jedinstven pothvat u kojemu grad Osijek dobiva prvi potpuno natkriveni nogometni stadion u Hrvatskoj, prvi takav u zemlji svjetskih viceprvaka, a neopterećen kreditima ili bilo kakvom vrstom državne potpore. Štoviše, mi jesmo i još ćemo hrvatskoj državi platiti oko 10 milijuna eura na ime poreza samo zato da izgradimo stadion i ostavimo ga u našom gradu da bi ovdje ostao zauvijek.
Navijače, koji srcem stoje uz NK Osijek, zanima što mogu od bijelo-plavih očekivati u 2020. godini?
- Možemo očekivati nešto čime se samo rijetki europski nogometni velikani mogu pohvaliti u posljednje vrijeme (Tottenham, Atletico Madrid, Juventus...), a to je preseljenje u naš novi dom - naš stadion. Mislim da nismo ni svjesni što to znači za naš klub, građane i sam grad. Utakmice će se gledati ponosnije jer svaki navijač na tribini slobodno može smatrati stadion i svojim domom, navijanje će se čuti jače jer svaki Kohortin glas na novom stadionu, slijedom napora koje smo uložili u akustiku, odjekivat će tri-četiri puta jače. Svaki se otac više neće morati brinuti hoće li mu dijete pokisnuti, hoće li imati gdje oprati ruke i nešto pojesti ili popiti tijekom utakmice, svaka majka toga djeteta imat će priliku, možda i prvi put, doći na nogometnu utakmicu i nadam se biti ugodno iznenađena atmosferom, uvjetima i cjelokupnim doživljajem nogometa koji je do tada bio rezerviran u pravilu za bogata društva zapadnih zemalja s dužom tradicijom i većom ekonomskom moći. Otvorenjem stadiona na Pampasu doživljaj nogometa u Osijeku postaje Version 2.0.
Dario Majetić
PROMICATELJICA HRVATSKIH INTERESA
Za NK Osijek u privatnim su posjetima vrijeme odvojili mađarski premijer Viktor Orban i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Zašto klub privlači političare visokog ranga?
- Oba posjeta bila su neslužbena. Posjet premijera Orbana, prema vlastitom priznanju, velikog navijača našeg kluba, bio je krajnje inspirativan. Da si ne lažemo: bez njegove pomoći mi o NK-u Osijek u današnjem kontekstu ne bismo pričali. Kolinda Grabar-Kitarović mi je bliska po sličnom temelju kao i Davor Šuker. Ne zaboravite da živim vani i da je moja percepcija i Davora i Kolinde lišena njihove hrvatske svakodnevice; a ta je - ako ih moram staviti pod isti nazivnik - brand ambassadors. Hrvatska je brand. Boljeg ambasadora i promicatelja hrvatskih interesa izvan granica Lijepe Naše, u državničkom kontekstu, mi niti imamo - a niti trebamo. Kolinda Grabar-Kitarović je magnet za privlačenje pažnje na jednu malu i globalno - budimo iskreni - ne pretjerano značajnu čimbenicu u globalnoj politici. Svakako da će interese naše zemlje lakše zastupati osoba koja iskače iz mainstreama i stereotipa tipičnog političara visokog kalibra na svjetskoj političkoj sceni. A ta ista osoba pri tome ima više no adekvatno obrazovanje, profesionalno iskustvo u međunarodnim asocijacijama plus, ne zaboravimo, edukacijski i jezični element njezine prisutnosti u vodećoj velesili svijeta. Naš je križ, kao društva, što to ne možemo prepoznati, prepoznati činjenicu da u startu naša predsjednica ima komparativne prednosti u odnosu prema ostalim predsjednicima, ili bar prema njihovoj većini, tijekom bilo kakvog okupljanja na vrhu. No ne bi bilo prvi put da je netko ostao neshvaćen samo zato što mu je djelovanje izvan lokala i žiže javnosti u istom.