U petak, 13. prosinca, obilježena je najtužnija obljetnica u Voćinu i cijelom slatinskom kraju, 28. godina sjećanja na jednu od najvećih tragedija hrvatskoga naroda tijekom Domovinskog rata, kad je od zločinačke ruke stradalo 47 nedužnih mještana Voćina i Huma, kad su spaljene brojne obiteljske kuće i kad je do temelja razorena svetišna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije. U Voćinu je toga dana održano 11. hodočašće hrvatskih branitelja, vojske i policije Gospi Voćinskoj, tradicionalna pokorničko-molitvena procesija od prostrijeljenoga križa na voćinskoj Prebendi do ponovno sagrađene crkve, u kojoj je središnje misno slavlje predvodio požeški biskup, msgr. Antun Škvorčević, i komemoracija za poginule, kojoj se ove godine pridružila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

O voćinskoj tragediji istoga se dana govorilo i u Zavičajnom muzeju Slatina, gdje se među svojim fotografijama snimljenim 1991. godine u Voćinu, ali i diljem Hrvatske, svoga ulaska u to potpapučko mjesto nakon oslobođenja i strahota tamo zatečenih prisjećao Zoran Filipović, ugledni hrvatski i svjetski fotograf, novinar i pisac.

Koliko je u Slatini Filipovićeva izložba fotografija „1991.“ i predstavljanje istoimene monografije s dijelom autorova ratnog dnevnika koja prati tu izložbu važno događanje govori nam podatak da su njegovi organizatori Ministarstvo hrvatskih branitelja, Zavičajni muzej Slatina, Grad Slatina i Općina Voćin, da je o monografiji govorila voditeljica Službe za očuvanje i promicanje vrijednosti Domovinskog rata u Ministarstvu hrvatskih branitelja Ivanka Bušić, a izložbu je otvorio gradonačelnik Slatine Denis Ostrošić.

Predstavljajući uvodno autora izloženih fotografija, ravnatelj ZMS-a Srđan Đuričić promotrio je odnos slatinskoga kraja i prosinca kroz dvije sfere. „Prvu čini radosna komponenta i predstavljena je činom oslobođenja okupiranog prostora papučke i potpapučke zone, a druga, ona tužnija komponenta su ljudske tragedije Voćina. Izložba „1991“ Zorana Filipovića svjedočanstvo je stradanja, žrtve, ali i nade“, rekao je Đuričić.

Autor Zoran Filipović kaže da izložba fotografija „1991.“ nisu samo fotografije, ona je slikopisna memorija prve i najstrašnije godine Domovinskog rata. To je 120 fotografija nastalih na svim hrvatskim ratištima, od Vukovara do Dubrovnika.

Fotografija je vaše životno, rekli bismo cjeloživotno opredjeljenje. Svoju profesionalnu fotografsku karijeru započeli ste kao novinski fotograf, reporter, i prije Domovinskog rata.

Da, bio sam reporter tadašnjeg magazina Start i tjednika Danas, a ‘91. godina zatekla me na zadatku. Kad je 1989. izbila albanska pobuna na Kosovu, sjećamo se dojmljivih prizora rudara rudnika Stari trg nedaleko od Kosovske Mitrovice, koji su na nekoliko tisuća metara ispod zemlje odlučili ostati tamo u znak prosvjeda zbog srpske represije koja se provodila nad Albancima. Mene su se te slike jako dojmile, pred Božić 1989. sjeo sam u svoj auto i otišao sam na Kosovo, jer sam shvatio da se tamo piše povijest i da je to početak jedne strašne priče, da je taj veliki povijesni kotač počeo mljeti prostor od Kosova, i znao sam da će završiti na nama. Gotovo dvije godine proveo sam na Kosovu i izvještavao za hrvatske medije i tako me ‘91. zatekla na Kosovu.

Vi ste montirani propagandni film o generalu Špegelju vidjeli upravo na Kosovu, prije hrvatskih vlasti i hrvatske javnosti. Time ste pomogli da se izbjegne opći napad JNA na Hrvatsku pod optužbom da Hrvatska naoružava tzv. paravojne postrojbe HDZ-a, zar ne?

Taj je film prvi put prikazan za područje TV Beograda, pa ga u Hrvatskoj nitko nije vidio, a u Prištini se emitirao i beogradski program, pa sam ja vidio taj film. Budući da sam bio povezan s novim hrvatskim rukovodstvom, zvao sam Zagreb i rekao da sam vidio taj film, i da je jedini način da se obranimo da Televizija Zagreb odmah prikaže taj film uz komentar dokle ide srpska propaganda. Na moju sreću, poslušali su me i drugi dan taj film je emitiran u programu TV Zagreb. Pretpostavljao sam da se moji telefonski razgovori prisluškuju i snimaju, i brzo je došla i potvrda: tijekom noći moj auto je razbijen, stakla su polupana, gume izbušene.

I što se poslije toga dogodilo?

Shvatio sam da je za mene bilo opasno ostati tu, nekako sam istoga dana osposobio auto i krenuo najbližim putem prema Hrvatskoj, a bilo je to preko Crne Gore prema Dubrovniku. U Kotoru sam uspio doći do prijatelja don Branka Sbutege i tamo sam ostao nekoliko dana da malo „dođem k sebi“. Kad sam odlazio iz Kotora, u Herceg-Novom su bile postavljene policijske barikade i tamo sam uhićen pod optužbom za špijunažu u korist Republike Hrvatske. Uspio sam iz Crne Gore izvući živu glavu i otići u Hrvatsku. Kad je u Hrvatskoj formiran Sabor 30. svibnja 1990. godine, objavio sam knjigu s tim datumom u naslovu kao Dan hrvatske smjene, i ta knjiga prodana je u 20.000 primjeraka. To je bio razlog zašto sam bio pod paskom srpske milicije i obavještajnih službi.

Za vrijeme boravka na Kosovu, budući da je taj boravak trajao gotovo dvije godine, uspostavili ste određene odnose s predstavnicima društvenog i političkog života na Kosovu. Koga biste izdvojili?

Boraveći na Kosovu, zbližio sam se s takozvanom kosovskom alternativom, koju su predstavljali, uz ostale, Ibrahim Rugova i Shkelzen Maliqi (Škeljzen Malići). Poznat je i gotovo nevjerojatan slučaj da osoba služi 30 godina zatvora zbog verbalnog delikta, kao što je služio Adem Demaçi (Adem Demaći). Te, 1990. on je oslobođen, znali smo jedan za drugoga, i kad smo se uspjeli sastati, bio je to srdačan susret, kao da su se dva brata srela nakon mnogo godina. Tada je nastala i druga moja knjiga o Ademu Demaçiju, koja je prodana u 16.000 primjeraka. Uz knjigu o smjeni u Hrvatskoj, ova je još više iritirala srpske političare i njihove tajne službe. Spasio sam se odlaskom u Hrvatsku, ali boravak na Kosovu pripremio me za strašno vrijeme koje je dolazilo i k nama. Naučio sam se živjeti sa smrću u svojoj blizini i respektirati je, i zasigurno sam zbog toga i preživio ovaj rat. Kad je rat došao u Hrvatsku, bio sam „priučen“ na smrt.

Vukovar je najveće stratište Hrvata u Domovinskom ratu. Kako ste ga Vi doživjeli i po čemu Vam je osobito ostao u sjećanju?

U Vukovar sam ušao kroz kukuruzni put 28. rujna 1991. godine, kad nitko nije očekivao da će itko više doći u Vukovar, svi su pokušavali izići. Došao sam u vukovarsku bolnicu i mome dolasku najviše se razveselio bolničar Marko Mandić. Rekao mi je: „Tebe je sam Bog poslao, ti ćeš spasiti moju djecu.“ Uzalud sam mu govorio da sam ja došao ostati u Vukovaru, bio je uporan i ja sam napokon pristao i izvukao sam njegovu djecu od osam i deset godina. Spašavajući tu Markovu djecu, ja sam nesvjesno spasio i svoj život. Ili, bolje rečeno, Marko je spasio i moj život. On se nije spasio, ubijen je na Ovčari, a da sam ostao u Vukovaru, završio bih s njim. Markova supruga također je bila medicinska sestra u bolnici, ona je preživjela. Poslije sam doznao da su za mnom raspisivane tjeralice, čak i u Oluji su nađeni dokumenti iz kojih se vidjelo da je moja glava bila ucijenjena na 100.000 njemačkih maraka za živog i 50.000 maraka za mrtvog.

Kako su Vaše fotografije dospjele na stranice svjetski poznatih časopisa?

U Parizu sam pristupio glasovitoj agenciji Magnum, koja okuplja dvadesetak najboljih svjetskih fotografa, i preko Magnuma sam pod pseudonimom Zoro zbog sigurnosnih razloga, da bih sakrio stvarni identitet, praktično kreirao svjetsko javno mnijenje o događanjima u Hrvatskoj. Moji radovi su objavljivani u najutjecajnijim svjetskim tiskovinama (Times, Newsweek, Life, Paris Match), a tema svjetskih medija često je bio i tajanstveni osvetnik Zoro koji ratuje kamerom. U međunarodnom press-centru u Zagrebu, ne znajući da je Zoro kraj njega, jedan je zavidni novinar povikao: „Who‘s the hell that fucking Zoro guy, why he didn‘t call himself Batman?“

I na kraju, čega se sjećate iz Voćina?

U Voćin sam ušao s Hrvatskom vojskom, zatekli smo veliki broj razbacanih tijela po cijelom selu, ubijenih, zaklanih u krevetima, u kuhinjama, ispred kuća, bačenih u gnojnice, skupljali smo ta tijela…