Magazin
INTERVJU: KREŠIMIR PETKOVIĆ

Politički nekorektan diskurs postao je ulog kampanje
Objavljeno 14. prosinca, 2019.
DR. SC. KREŠIMIR PETKOVIĆ, IZVANREDNI PROFESOR JAVNIH POLITIKA I POLITIČKE ETIKE NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU

Kampanja za Pantovčak svakim je danom sve oštrija, teške riječi padaju sa svih strana, kandidati nastoje pridobiti što više glasača na svoju stranu, pa i medijska komunikacija postaje sve izraženija i sve spektakularnija. O kampanji koja je u tijeku i predstojećim predsjedničkim izborima razgovarali smo s Krešimirom Petkovićem (1982.), izvanrednim profesorom javnih politika i političke etike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

S obzirom na to da je kampanja za predsjedničke izbore aktualno političko pitanje, može li se sve što se zbiva promatrati i s etičkog polazišta?

- Etika je, u jednom od pregnantnih određenja, teorija morala ili ćudoređa. Njezino je područje primjene široko, a doseg upitan. Kako je primijetila jedna pronicljiva poetesa, čitajući markiza de Sadea, on pojam etičkoga pretvara u prah veličajući prirodu kao destruktivnu božicu čija su zadovoljstva također gorka. To su krajnosti, ali kada etiku primijenite na područje politike, također ćete i u teoriji i praksi naći ekstreme - s jedne strane one koji emitiraju snažne svjetonazorske signale i teže ideologizaciji i moralizaciji politike nasuprot onima koji shvaćaju korupciju veoma usko i smatraju politiku sferom prljavih ruku u kojoj valja zadovoljiti što više interesa.

Pokojni američki ekonomist i politolog Charles Lindblom u jednom je ranom tekstu, kada je još zastupao pluralističku poziciju, pisao da je političar to bolji što je beskrupulozniji u pogodbama i cjenkanju. Po analogiji s Adamom Smithom, skrivenoj ruci tržišta pridružuje se skrivena ruka politike. Ono opće ionako je samo kompromisni zbroj posebnih pozicija, javni interes je provizorna politička fikcija, a zagrebački gradonačelnik postaje idealni političar.

FOLKLORNI UKRASI
Što nam to govori o predsjedničkim izborima?

- Nudi nam okvire za procjenu diskursa kandidata, ali predsjednički izbori skrivaju zanimljivo prethodno pitanje o oblikovanju institucija. Aktualni izbori reflektiraju dileme tradicije novije hrvatske političke povijesti o tome treba li vratiti klatno prema polupredsjedničkom sustavu ili pak postojeći "četvrt-predsjednički" sustav, koji je oblikovan po smjeni vlasti 2000., posve razmontirati. S jedne strane imate one koji se nazivaju suverenistima i kojima je važna funkcija predsjednika s legitimitetom izravnih izbora, koji upravlja vojskom u izvanrednom stanju i ima egzekutivne ovlasti bar u nekim područjima, a drugi smatraju da je najbolje predsjednika pretvoriti u protokolarnu funkciju s posrednim izborom u parlamentu. Suverenost shvaćaju kao atavizam, folklorni ukras politike čije je vrijeme prošlo. To je pitanje temeljnog smisla predsjedničkih izbora koje je našlo mjesto i u diskursima kandidata i njihovim programskim prepucavanjima.

Posljednjih dana zaoštrava se komunikacijska retorike. Što to govori i o kampanji i o kandidatima?

- U kampanji se politički diskurs zaoštrava, vrijeđa se suparnike, tražeći im slabe točke. Tko to ne može izdržati, možda nije za politiku kao specifičan poziv. Neka kandidati govore o drugima, pa time i o sebi, a količina rasudne snage i političke vrline, jednako građana i kandidata, odredit će ishod. Možda je i dobro da je to neka vrsta prigodnog političkog karnevala bez cenzure. Uz pojavu sablasti populizma, koju neki prozivaju, dok su je drugi prigrlili, znakovito je što je politički nekorektan diskurs postao ulog kampanje. Ispod površine kulturnog rata u kojemu se sve ono što je donedavno držano pretpolitičkim običajem propituje, ilegalni prelasci granice ljudi iz dalekih krajeva koji idu za boljim životom na zapad i sjever postaju politička stvarnost, dok dugoročni loši demografski trendovi bivaju artikulirani kao demografska implozija. To je priroda, baš kao erupcija vulkana. Spomenuti bi markiz de Sade bio oduševljen Hrvatskom, čini mi se, pomalo kao u onome Brešanovu romanu. Možda politička etika može nekoga spasiti u svemu tome. Nadam se, ali pravo govoreći, ne znam. Možda je bolje da se vratimo na mali politički spektakl izbora iduće nedjelje.

POLITIČKO VRIJEME
U središtu izbornih kampanja obično nisu činjenice, nego dojam o pojedincu ili stranci, privlačenje birača, makar na efemernim detaljima i lažnim obećanjima. Koliko je sve to karakteristika i ovih naših izbora, odnosno kampanja koje su u tijeku?

- Kampanja, uostalom ratni pojam, mjesto je signaliziranja ideologija i borbenog aktiviranja identiteta. Lažna obećanja su jeftina taktika, stoga sveprisutna, ali efemerni detalji mogu biti identitetski važni. U kampanji i male stvari dobivaju svoj smisao. S druge strane stoje snage onoga što Foucault naziva poretkom diskursa, snage prorjeđivanja dozvoljenog govora i ovlaštenici njegova tumačenja. Tu valja ubrojiti nas prigodne komentatore koji dajemo okvire, ograde, objašnjavamo i racionaliziramo ono što se govori. Predizborne kampanje, pa tako i ova, imaju ta opća obilježja.

Analitičari kažu kako se u svakoj uspješnoj političkoj kampanji mora poštovati niz procesa utvrđenih teorijom i praksom, ako se teži pozitivnom rezultatu. Može li se to uopće "primijeniti" na domaći teren, na kandidate koji se sada bore za predsjedničku funkciju?

- To je pitanje taktike, koja ima tehnički aspekt, koje vrijedi kod nas kao i drugdje. Ljudi koji se bave kampanjama to razumiju. Kako prebivam u profesorskoj ulozi katedarskih razlaganja, nisam neki talent za političku taktiku. To je pitanje pažnje, fokusa, upravljanja vremenom. Tu me se može lako nasamariti, kao i sve druge. Pa ipak, valja ponoviti onu mudrost da je najbolje obilježje dobrog stila da se ima što reći, a to vrijedi i za politički stil. Ako on želi otići dalje od taktiziranja političkog marketinga, mora uvažiti ono što Grci nazivaju kairos, u ovom slučaju osjećaj za političko vrijeme. Pretendenti na pozicije moraju dobro iščitati političko vrijeme, njegova ograničenja i mogućnosti da bi ostvarili pozitivan rezultat koji spominjete.

PUČKI ZABAVLJAČI
Kako ocjenjujete do sada viđeno i čuto od glavnih kandidata za Pantovčak?

- Premda ima i drugih koji bi nekom mogli uzeti važan dio kolača, pomalo u stilu Ralpha Nadera za kojeg mnogi drže da je kao third party spoiler pridonio Bushevoj pobjedi nad Goreom na predsjedničkim izborima u SAD-u 2000., ograničit ću se na troje kojih se, prema zloglasnim anketnim istraživanjima, smatra najizglednijima za drugi krug.

Predsjednica, koja je nazvana tvornicom gafova, nalazi se u za nju tipičnom procijepu između karijere međunarodnog zapadnjačkog establišmenta i narodnog legitimiteta u Hrvatskoj. Ne možete zadovoljiti sve publike u svim arenama. To je neka vrsta temeljne pogreške koja vrijedi jednako za privatnu sferu i za politiku.

Bivši premijer je pasivni kandidat ljevice. Njegove retoričke improvizacije i prgavi politički stil opće su mjesto. Djeluje mi anakrono, pa i pomalo umorno. Jezikom suvremenih identitetsko-političkih prozivki, on je "bijeli heteroseksualni muškarac", fajter kako mu je hofirao Branimir Glavaš. Dakle, nije idealni kandidat suvremene ljevice u smislu u kojemu je to Alexandria Ocasio-Cortez, što ne znači da ga treba otpisati.

Škoro se također nalazi u procijepu. Vidimo ga u snimci kako pjeva “Sude mi” i pušta autentične suze pod navalom domoljubnih emocija. Pridruži mu se na kraju Thompson, a u komentarima se može pročitati: “Ja sam Srbin, ali naježim se kad Thompson drekne…!” Međutim, Thompson koji je, osim što je narodni bard, i neka vrsta estetskog i moralnog autoriteta na desnici, koliko pratim, nije podržao Škoru. Pa se anonimni komentatori kolokvijalno pitaju “Tko bi tebi sudio, Škoro, utekao si kada je grmjelo”, naziva ga se dezerterom lakih nota, a s pozicije etnonacionalnog legitimiranja kandidata ispituje se identitet potencijalne buduće prve dame itd. Od podrške drugih pučkih zabavljača i lokalnotelevizijskih kingmakera, da zakrpa neugodne pukotine u narodnom legitimitetu, Škori bi moglo pomoći što mu ih protukandidatkinja ima znatno više. No umjesto “sad il’ nikada”, mi akademski kunktatori moramo reći da je nezahvalno prognozirati. (D.J.)

Darko Jerković
Lažna obećanja su jeftina taktika, stoga sveprisutna, ali efemerni detalji mogu biti identitetski važni. U kampanji i male stvari dobivaju svoj smisao.
Valja ponoviti onu mudrost da je najbolje obilježje dobrog stila da se ima što reći, a to vrijedi i za politički stil...
Najčitanije iz rubrike