Magazin
ANSCHLUß NA RUSKI NAČIN

Moskva se sprema progutati trenutno neovisnu Bjelarus
Objavljeno 14. prosinca, 2019.

Europa bi uskoro mogla ostati bez jedne svoje države kojoj je suđeno da nestane sa zemljovida. Ovdje nije riječ o Velikoj Britaniji kojoj nakon Brexita vjerojatno prijeti raspad ili o Kosovu kojem bi čak i bratska Albanija mogla uskratiti diplomatsko priznanje, ako se nastavi sukob Tirane i Prištine oko slobodne trgovine sa Srbijom. Zemlja koje više neće biti gotovo je četiri puta veća od Hrvatske i ima skoro dva i pol puta više stanovnika! Posrijedi je Bjelarus, država koju bi prema najavama iz Moskve i Minska trebala progutati Ruska Federacija.

STRAH OD MAJDANA
Prema pisanju ruskih i bjelaruskih medija sve je više-manje dogovoreno na sastanku dvojice predsjednika Vladimira Vladimirovića Putina i Aljaksandra Rihoraviča Lukašenke prije nekoliko dana u Sočiju. Ne znamo je li baš prošle nedjelje kao kruna petosatnih pregovora trebao pasti i potpis na povijesni dokument o integraciji dviju zemalja, ali ono što je zacijelo pokvarilo intimno ozračje prilikom susreta dvojice bliskih saveznika i prijatelja bili su dvodnevni prosvjedi malobrojne i preplašene bjelaruske oporbe u Minsku, koja je digla svoj glas protiv gubitka nacionalne slobode (demokracije u Bjelarusu nema) i neovisnosti. Nekoliko dana uoči sastanka u Sočiju na ulicama Minska pojavili su se plakati s porukom “Dosta je bilo kolhoške diktature!” i fotografijom predsjednika Lukašenke, nekadašnjeg upravitelja neke nevažne sovjetske državne farme (kolhoza) koji vlada ovom zemljom neprekinuto od 1994., bivajući jednim od najdugovječnijih vladara na kugli zemaljskoj.

Iako je oporbeni prosvjed u Minsku, gradu s dva milijuna stanovnika, okupio tek nekoliko stotina ljudi što je ekvivalent slijetanja vinske mušice (lat. Drosophila melanogaste) ne ćelu grdosije Aljaksandra Lukašenke visokog 1,88 metara, dvojica moćnika ipak su osjetila blagu nervozu zbog opasnosti od ponavljanja prosvjeda koji su se dogodili u Kijivu na Majdanu nezaležnostji u veljači 2014. Srećom za rusku stvar, Bjelarusi nisu rođeni bundžije niti su potomci prkosnih kozaka kao Ukrajinci. Riječ je o narodu s niskim stupnjem nacionalnog ponosa koji je uglavnom zaboravio govoriti materinskim jezikom i nema namjeru pružiti veći otpor samovolji i svevlasti vlastita diktatora Lukašenke odnosno nakani dvojice silnika iz Sočija da po kratkom postupku likvidiraju Bjelarus kao državu i posebnu naciju.

Pregovori će biti nastavljeni za dva tjedna, a ono o čemu se priča jest stvaranje zajedničke vlade i parlamenta, uvođenje zajedničke valute i uklanjanje graničnih kontrola, tobože po uzoru na Schengen. Manje je poznato da se Bjelarus i Rusija već punih dvadeset godina nalaze u međusobnoj “državnoj zajednici”, a prema nekim informacijama njihove vojske su odavno integrirane u jednu cjelinu. To znači da je Minsk svoju neovisnost davno prodao za jeftinu rusku naftu i plin te pokoji kredit Sberbanka ili VTB banke. Još je veliki ukrajinski pjesnik Taras Ševčenko daleke 1848. u ruskom zatočeništvu pisao o onima koji su spremni čak i svoju majku “prodati za komad trule kobase”, misleći na svoj narod. Zato kada čujete da Lukašenka nudi Ukrajini svoje vojnike koji bi kao neutralne plave kacige trebali čuvati mir u Donbasu možete se grohotom nasmijati, a slično vrijedi i za bjelaruske “donacije” zrakoplova MIG-29 i druge vojne opreme Srbiji. Svakome je jasno da je i jedno i drugo rusko maslo.

Ono čega se Bjelarusi boje to nije gubitak kulturne samouprave jer su se oni svoga jezika davno odrekli (uostalom kao i polovica Ukrajinaca, uključujući i stanovnike glavnog grada Kijiva), nego utapanje svoje zemlje i nacije u ruskom oceanu. Nema nikakve tajne da iza ovog paklenog plana stoji čvrsta namjera ruskog vođe kako bi osigurao dva nova uzastopna predsjednička mandata u novostvorenoj državnoj zajednici. To znači da bi Putin uz pomoć naivnih Bjelarusa praktički mogao vladati doživotno! Usput, nije to nikakva podla smicalica karakteristična samo za postsovjetski politički mentalitet. Sličan manevar dogodio se i na jednoj od sastavnica osječkog sveučilišta zbog čega nitko nije prosvjedovao i bunio se.

Hrvatski mediji ovu zemlju uporno nazivaju Bjelorusijom kao da se Sovjetski Savez nije nikada raspao. Naime, kada se tajanstvenim susretom čelnika triju najvećih sovjetskih republika Borisa Nikolajevića Jeljcina, Leonida Kravčuka i Stanislaua Šuškjeviča u Bjelovješkoj pušči 8. prosinca 1991. boljševička tvorevina mirno i civilizirano razdružila, u Minsku je po drugi puta proglašena neovisnost države koja je promijenila ime u Republika Bjelarus. Njezina istinska preteča je Bjelaruska Narodna Republika (1918. - 1919.) proglašena nakon Prvog svjetskog rata, a njezini simboli bijelo-crveno-bijela trobojnica i grb nekadašnje Velike Kneževine Litve tzv. Pahonja s likom viteza na bijelom konju mogu se vidjeti na rijetkim prosvjedima bjelaruske oporbe.

LITVA KAO ZDRAVLJE
Možda će danas to biti teško razumjeti, ali upravo je Velika Kneževina Litva, golema država koja se u 15. stoljeću protezala od Baltika do Crnog mora, bila prva bjelaruska država u povijesti. Naime, većinsko stanovništvo bili su Ruteni, budući Bjelarusi i Ukrajinci, jezik plemstva i pismenih ljudi bio je poljski, a država se nazivala Litva. I danas se može naći bjelaruskih domoljuba u zemlji i iseljeništvu koji sebe nazivaju Litvinima (ne Litvancima!) smatrajući da je to jedini pravi naziv njihove nacije. Poznat je primjer velikog poljskog pjesnika Adama Mickiewicza (1798.-1855.) čiji se veliki spomenik nalazi u središtu ukrajinskog grada Lavova. Iako rođen kao Bjelarus nedaleko Bresta koji je u tome trenutku već bio u sastavu Ruskog Carstva, Mickiewicz u svom najpoznatijem djelu “Pan Tadeusz” s nostalgijom piše: “Litvo ti si ko zdravlje, o moj rodni kraju!/ Koliko te cijenit treba, to oni tek znaju/ Što izgubiše tebe. Sad čari sve tvoje/ Vidim, o njima pišem snagom čežnje svoje”.

Uspije li Ruska Federacija progutati Bjelarus, njezina vojska će izbiti na granicu Poljske, Litve, Latvije i sjeverozapadne Ukrajine. Strateškim pomicanjem na zapad porast će i ruski strateški i teritorijalni apetiti. Iz te pozicije Moskva će bolje moći ugroziti Ukrajinu protiv koje i dalje vodi tihi rat u Donbasu. Nažalost, ujedinjenjem Moskve i Minska ojačat će imperijalna ideja teritorijalne obnove bivšeg Sovjetskog Saveza odnosno Ruskog Carstva kome još nedostaju tri neovisne baltičke zemlje, Finska, a možda čak i Poljska. Jer tamo gdje su Rusija i Bjelorusija na okupu nedostaje treći član “ruskog svijeta”, a to je Malorusija, što je pogrdni naziv za porobljenu Ukrajinu iz vremena Ruskog Carstva. Posrijedi je opasni scenarij iz noćne more.

Piše: Draško CELING
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana