Nakon što se 2011. godine oprostio od Hrvatske radiotelevizije i formalno otišao u mirovinu te nakon toga još neko vrijeme radio u televizijskoj kući Al Jazeera Balkans, jedan od najpopularnijih televizijskih novinara s ovih prostora, 73-godišnji Goran Milić, ove se godine u velikom stilu vratio na male ekrane s dokumentarno-putopisnim serijalom "Cuba si, Cuba no".

Neumorni doajen televizijskog novinarstva u Hrvatskoj, koji se, osim vođenjem središnjeg dnevnika, proslavio i svojim putopisnim emisijama poput "Idemo u Ameriku", "A sad u Europu!" i "Idemo na sjever", u intervjuu za naš list otkrio je što ga motivira za rad u mirovini, koje su njegove neostvarene želje, kojemu su narodu prema mentalitetu i načinu života najbliži Slavonci te kako gleda na trenutačno stanje novinarstva u Hrvatskoj.

Što vas "tjera" da još uvijek radite i koje su prednosti rada u mirovini?

- Dok radite, živi ste. Što bih ja mogao sada? Povući se u stan i stati ispred televizora. Ne kažem da me to ne privlači. Recimo, uhvati me serija "Columbo" pa zapnem, gledam i reprize. Tako da znam izgubiti ili dobiti, kako se uzme, i dva-tri sata uz televiziju, a da to uopće nisam planirao, ali kad si uzmem neku obvezu, onda je dan ispunjeniji. Nekako se čovjek pomladi kad ima taj stres i deadline. Najveća prednost svakako je profesionalna sloboda jer više nemam šefa. Apsolutno je najbolje kad nema šefa (smijeh).

Nedavno smo vas imali priliku gledati u "Cuba si, Cuba no". Vidite li u nekome od vaših mlađih kolega svojevrsnog nasljednika, odnosno nekoga tko ima talent raditi kvalitetne putopisne emisije?

- Naravno, ima ih jako mnogo. Jedan od njih je Zoran Šprajc, koji zasigurno ima talent za takve stvari i da ne radi informativne emisije, mogao bi biti jako dobar u tome. Dok smo radili "Brisani prostor", u jednom je danu napravio snimku od 15-ak minuta Siska, koja je bila briljantna. Od mladih bi dobar bio, i sigurno će jednoga dana kada se malo isteše, biti Ivan Dorian Molnar. Posljednjih sam godina primijetio da ima još mladih ljudi koji imaju stil sličan mojemu i koji zapažaju sitnice kojima pridaju važnost. Treba birati države i narode koji su veoma slični našima ili potpuno različiti. To je smisao jer ljudi se vezuju i bez potrebe da im se kaže "vidite kako je ovo različito od nas" ili "ovo je isto kao kod nas". Pokaži, ispričaj im što je to, pa će ljudi sami zaključiti.

Smatrate li da bi televizijske postaje trebale imati svoje novinarske "zvijezde"?

- Apsolutno. Recimo, problem je što je HRT jedan veliki organizam koji jednostavno nije želio proizvoditi zvijezde. Televizija bi ih morala imati i one bi morale biti malo privilegirane, tako da se to osjeti i da to gledateljstvo prepozna. Dogodilo se da su s HRT-a ljudi otišli na komercijalne televizije i tamo postali zvijezde, a da komercijalne televizije nisu stvorile ni jednu svoju. Jer kad pogledate, glavne su zvijezde Mislav Bago, Ivana Petrović, Andrija Jarak... Dakle, ono što HRT nije znao prepoznati i cijeniti.

Kažete da ste obišli jednu trećinu zemaljske kugle. Imate li glede toga neostvarenih želja?

- Nisam bio u Kini. Imam želju obići nekoliko obitelji i, uz prevoditelja, stanovati po nekoliko dana s određenim obiteljima i ući u mentalitet Kineza srednje klase, siromašnijih i onih bogatijih, da vidim njihov sustav vrijednosti, malo proučim što jedu, što slave, što im je važno, kako odgajaju djecu, imaju li oni bogatiji pravo na više djece i sve ostale stvari koje zanimaju i većinu ljudi. Ta polemika da su prema kvaliteti života ispred nas Bugarska, Rumunjska, Slovačka i baltičke zemlje, mislim da nije točna. Estonija je definitivno ispred nas, ali ostalih pet bih volio obići i jednostavno ih pokazati, pa nek ljudi sami prosude gdje je bolje.

Iz vašeg iskustva, u kojoj su zemlji približno idealni uvjeti života?

- Francuska je svakako najbolja. Ja sam, recimo, uvijek volio Argentinu. Jedna od njih bi mogla biti Italija, ali mi muškarci iz Hrvatske tradicionalno smo ljubomorni na Talijane. Oni su onako zgodni momci koji su nam uvijek otimali cure jer su imali mogućnosti da budu džentlmeni, a mi smo bili ‘švorc‘. Tako da Italiju više vole naše žene, a muškarci nešto manje (smijeh).

Možete li "povući paralelu" i reći kojemu su narodu prema mentalitetu najsličniji Slavonci?

- Hm... Možda Urugvjacima? Oni su obrazovani i sto posto pismeni, kao što su i Slavonci. Jedu beskrajno mnogo mesa kao i vi, prave goleme ručkove po rančevima i njihova su druženja slična vašima. U principu, oni nisu bogati kao, primjerice, Amerikanci, ali lako troše na hranu, na vino... Hranu uglavnom spremaju muškarci, a žene se drže dalje od kuhinje. One eventualno mogu spremiti salatu i ispeći kruh. Ali se žene jako cijene i pred njima se ne psuje. Ni vi niste poznati kao netko tko maltretira žene, tako da mislim da su mentalno Slavonci najbliži Urugvajcima. To je jedna poljoprivredna zemlja u kojoj nema previše novca, ali se dobro jede i pristojno živi. Kao što vi imate vaše vikendice i salaše, tako i oni uvijek imaju kućice uz more u borovima, ali to ništa nije luksuzno. Veća im je sreća provoditi vrijeme tamo i imati krov nad glavom nego što je to izmišljanje nekog velikog bogatstva.

Spomenuli ste seriju "Columbo". Što vam je još od televizijske ponude zaokupilo pažnju u posljednje vrijeme?

- Sad mi je već pomalo i dosadila, ali volim pogledati "Zalagaonicu". Po meni je ta emisija primjer kako bi trebala funkcionirati jedna normalna zemlja. Ona ide prema ljudskoj prirodi, ima faktor iznenađenja jer tamo netko može kupiti nešto za 1000 dolara što vrijedi četiri ili pet tisuća. Ali on je pošten jer kad uzmu eksperta da procijeni, on se drži te procjene, a vrlo često se te procjene drži i onaj koji prodaje. Tako da tu imate ‘win-win‘ situaciju. U emisiji se to ne vidi, ali ekspert zaradi za svoje konzultacije. Čovjek koji kupuje u zalagaonici gleda da zaradi otprilike 40 posto na cijeni određenog artikla, a ovaj koji prodaje, naravno, traži triput više, ali pristaje i na triput manje, sve do neke granice ispod koje ne pristaje. Sve to ide vrlo glatko, onako prijateljski. Pruži se ruka i zahvali na dolasku ili se potpišu papiri i slijedi isplata u gotovini. Mi bi se oko svega toga posvađali, uvrijedili i potukli. Čudi me što mi nemamo takvu jednu zalagaonicu jer ona nas i uči o raznim korisnim pojedinostima.

Što biste poručili mladima koji se žele baviti novinarstvom?

- Uvijek kažem studentima novinarstva da ako nisu u gornjih tri posto, neće moći hraniti ženu ili muža i dvoje djece. Onda se oni začude, ali gledajte, u Hrvatskoj ima oko 4500 novinara i tri posto je 135. Ako mi nađete više od 135 novinara koji isključivo od novinarstva imaju plaću veću od 12.000 kuna..., to sigurno nećete naći, a takva plaća s dvoje djece i ako kupujete stan i otplaćujete ga, i nije baš neka sreća. Primjerice, kod liječnika taj je postotak oko 60 posto, kod arhitekata je oko 30 posto pa tek negdje pred kraj karijere se to poveća. Moja je kći 10 godina odvjetnica i još nema razdoblja od šest mjeseci da je pozitivna. Dakle, u novinarstvu govorimo o tri posto, a što ćemo onda još s onih 97 posto? Zahvaljujući uznapredovaloj tehnologiji danas je u novinarstvu sve bolje, brže, jednostavnije i jeftinije u usporedbi s vremenom kada sam ja počeo. Jedino što je konkurencija mnogo veća. Uvijek je netko brži, ima važnijeg sugovornika i više informacija, bolju fotografiju i zato nemojte pokušavati istu temu raditi bolje od drugih, nego radite teme koje drugi ne biraju.