TvObzor
FRANK ZAPPA - VELEMAJSTOR ROCK-IRONIJE

Genijalac alergičan na šund u vječnom bijegu od konformizma
Objavljeno 13. prosinca, 2019.
Zappa je dobro znao da romantičarska floskula ‘’živjeti od glazbene umjetnosti u nastalom estradnom obilju popa i lake glazbe, šunda i kiča’’ odavno nema ni svrhe ni smisla

Dva i pol tjedna prije svog 53. rođendana, 4. prosinca 1993. u Los Angelesu od posljedica raka prostate preminuo je Frank Zappa. Činjenica da je u tijeku posljednji mjesec 2019. dovoljan je razlog da se prisjetimo čovjeka čija glazba i životna filozofija dotiču sve generacije i čija ideja oslobađanja slušatelja od konformizma i dandanas glasno odjekuje. U svojoj dugogodišnjoj i iznimno plodnoj karijeri bavio se svim i svačim - režirao je filmove, skladao, svirao i producirao, gotovo konstantno bio genijalan i uvijek svoj. Iako je za života, tijekom kojeg je objavio 60-ak autorskih albuma, dobio mnoge pohvale i nagrade za svoja djela, i, osim toga što je postumno primljen u Hall of Fame, što je asteroid 3834 njemu u čast dobio ime “Zappafrank” i što je on sam dobio spomenik u Vilniusu, glavnom gradu Litve, Zappin rad još uvijek nije u cijelosti shvaćen.

Naklonost prema “čudnom”
Zappa je rođen u Baltimoreu, u američkoj saveznoj državi Maryland, u obitelji podrijetlom sa Sicilije, koja se neprestano selila. Otac mu je radio za ministarstvo obrane (proizvodio je kemijsko oružje za vojsku) te zbog toga nikada nije imao stabilno djetinjstvo. Do svoje petnaeste godine promijenio je čak šest različitih škola i zbog takvog načina života nikada nije stekao prave prijatelje. Tu je prazninu od ranog djetinjstva uglavnom ispunjavao glazbom i knjigom, a možda baš zato što je uvijek bio onaj koji za vrijeme velikog odmora sjedi sam u kutu, razvio je posebnu naklonost prema “čudnome”. Zanimljivo je da je jedno vrijeme išao u isti razred s jednim budućim kultnim glazbenikom, Donom Van Vlietom, poznatijim kao Captain Beefheart, koji mu je bio vjerojatno jedini prijatelj iz djetinjstva (ostali su prijatelji cijeli život) zato što su imali slične interese i glazbeni ukus. Uz jazz i blues, slušao je mnogo klasične glazbe, ali to nisu bili Beethoven ili Mozart. Umjesto njih, Zappa je bio oduševljen Igorom Stravinskim, Johnom Cageom i posebice Edgardom Vareseom, neshvaćenim francuskim skladateljem koji je namjerno koristio pogrešne glazbene ljestvice kako bi stvorio “najružnije skladbe na svijetu”.

Od svoje dvanaeste godine zanimao se za bubnjeve te se kao bubnjar priključio lokalnom bendu (The Ramblers), međutim, ubrzo se prebacio na gitaru. Godine 1964. pridružio se lokalnoj R’n’B skupini The Soul Giants, za koju je počeo pisati svoje prve pjesme. Legenda kaže da su prvu pravu svirku imali na Majčin dan i da otuda dolazi novi naziv s kojim su se poslije upisali u povijest - The Mothers of Invention. S njima je snimio brojne izvrsne i iznimno utjecajne albume kao što su “Freak Out!” (1966.), “Absolutely Free” (1967.), “We’re Only in It for the Money” (1968.), “Uncle Meat” (1969.), “Burnt Weeny Sandwich” i “Weasels Ripped My Flesh”, oba iz 1970. godine te “Over-Nite Sensation” (1973.). Ništa manje važni nisu ni Zappini samostalni albumi, među kojima se ističu “Aposthrophe (‘)” (1974.), “Zoot Allures” (1976.) i dvostruki live album “Sheik Yerbouti” (1979.). Dapače, jedan od Zappinih samostalnih albuma smatram (i nisam jedini) apsolutnim remek-djelom i najboljim uratkom u njegovoj cjelokupnoj karijeri. U pitanju je “Hot Rats”.

Novi oblici suvremenog R’n’R-a
Zappa je dobro znao da romantičarska floskula ‘’živjeti od glazbene umjetnosti u nastalom estradnom obilju popa i lake glazbe, šunda i kiča’’ odavno nema ni svrhe ni smisla. Egzistencijalni spas našao je u rock-ironiji i parodiji, a zadovoljstvo u povremenim izletima u eksperimentalnu suvremenu glazbu i jazz. Tijekom kolovoza i rujna 1969. godine, uz pomoć gostujućih glazbenika među kojima su bili i Ian Underwood, Jean-Luc Ponty, Lowell George, Don “Sugarcane” Harris i stari prijatelj Captain Beefheart, na sebi svojstven način istraživao je nove oblike suvremenog rock’n’rolla i snimio materijal, koji je u listopadu iste godine objavljen pod nazivom “Hot Rats”. Otvarajuća tema “Peaches en Regalia”, kao jedna od prvih fuzijskih jazz-rock kompozicija, postala je nezaobilazni koncertni standard tijekom sljedećih dvadesetak godina i do današnjeg dana ostala možda i najprepoznatljiviji Zappin komad. Devetominutna “Willie the Pimp”, temeljena na blues-predlošku, jedina je pjesma s vokalom (Captain Beefeart), a najupečatljiviji broj sjajnog albuma nedvojbeno je “The Gumbo Variations”. U tom urnebesnom sedamnaestominutnom bluesy-jazz jamu zavodljivog groovea, Underwood na saksofonu, violinist “Sugarcane” Harris i Zappa naprosto briljiraju. Kao klasik u golemoj Zappinoj diskografskoj ostavštini, objavljen prije 50 godina, “Hot Rats” zauvijek će ostati nezaobilazan na svakoj listi najvažnijih rock i jazz-rock izdanja, ali i “obavezna literatura” za studente kompozicije i improvizacije.

Superiorni showman
U jednom trenutku bio bi superiorni showman, fenomenalni gitarist i karizmatični vođa benda koji uživa u koncertnim nastupima, a već u sljedećem bi se pretvarao u izrazito inteligentnog, ali i brutalno iskrenog sugovornika čija su uvjerenja tijekom uzleta njegove karijere postajala sve snažnija. Gotovo svi njegovi javno izneseni stavovi ukazuju na to da je bio klasično liberalnog svjetonazora. Oštro se protivio cenzuri, religiji, rasizmu, državnim programima za suzbijanje pušenja (izjavio je da mu je omiljeno povrće duhan) te, iako ih nije konzumirao, ratu protiv droga. “Droga nije loša. Problem nastaje kad ih ljudi koji uzimaju droge tretiraju kao dozvolu da se ponašaju kao šupci”, rekao je.

Kada mu je 1990. godine otkriven rak, znao je da su doktori tumor otkrili prekasno i da mu nema pomoći, pa je vrijeme do smrti odlučio iskoristiti kako bi se vratio svojoj prvoj ljubavi, klasičnoj glazbi. Mjesec dana prije smrti objavljen je vrlo dobar album “The Yellow Shark”, koji je zaokružio život jednog od najvećih umjetnika druge polovine prošloga stoljeća. Otišao je prerano, mnogo prije no što nas je stigao obogatiti s još svoje genijalne glazbe. I danas, 26 godina nakon Zappine smrti, njegovo ime stoji kao jedan od svojevrsnih simbola neovisnosti američke popularne glazbe.

Danijel Miklić