Nije stvar apatije ni cinizma već refleksivne impotencije. Pristajemo na stanje samo-ispunjavajućeg proročanstva koje ne može rezultirati užitkom jer smo u nemogućnost činjenja ničeg drugoga osim ganjanja užitka. (Fisher, Capitalist Realism).


Na samom kraju godine u Teatru &TD bave se Ćelavom pjevačicom, dramskim prvijencem francuskog dramatičara i jednog od najistaknutijih predstavnika antiteatra Eugènea Ionesca. Na veliku scenu postavljaju ju mladi kazališni umjetnici, redatelj Hrvoje Korbar i dramaturginja Nikolina Rafaj. Premijera je u utorak, 17. prosinca. U predstavi igraju Roko Sikavica, Iva Kraljević, Bernard Tomić, Irena Tereza Prpić, Dajana Čuljak i Boris Barukčić.


Scenski pokret je prepušten koreografkinji i plesnoj umjetnici Matei Bilosnić, za scenografiju je zadužena Irena Kraljić (dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju scenografiju 2018.), a za kostime Tea Bašić Erceg. Dizajnerica svjetla je Vesna Kolarec, a za glazbu su odgovorni Ivana Starčević i Marko Levanić.


Ćelava pjevačica jedan je od komada zahvaljujući kojima je, uz djela Becketta, Adamova, Geneta i Pintera, skovan pojam teatra apsurda. Ćelava pjevačica nastala je gotovo slučajno, jezičnom igrom samog autora, odnosno spajanjem rečenica iz jednog udžbenika engleskog jezika pomoću kojeg nije uspio savladati taj jezik, ali je uspio stvoriti jedno od najpoznatijih dramskih djela 20. stoljeća.


- Svijet Ćelave pjevačice svijet je u kojem se, za razliku od klasične drame, ne događa ništa zanimljivo, u kojem se ništa ne mijenja, svijet zatvoren u sebe, osuđen na ponavljanje i urušavanje samog sebe, svijet anksioznosti i grčevite potrage za smislom. Danas, kad se pojmom apsurda u kolokvijalnom smislu gotovo svakodnevno barata, kad je javni prostor zagušen informacijama koje zvuče kao da su upravo ispale iz Ionescovog komada, on je izvrstan povod, ali i veliki izazov za kazališno istraživanje - pojasnio je redatelj.


- Uglavljeni u konformizam koji se više ni ne trudi potisnuti vlastiti konzervatizam s ciljem očuvanja postojećeg stanja koje obećava privid ugode, pristajemo na "svijet slogana", naučene istine koje svojom sveprisutnošću ne dopuštaju ni naznaku mogućnosti promjene. Ljudi se kreću automatski, bez ikakvog razloga. Oni ne mogu više govoriti jer ne mogu više misliti - simptomatično zaključuje Ionesco koji kroz Ćelavu pjevačicu postavlja dijagnostičku sliku svijeta u kojoj komunikacija počiva na verbalnom kruženju jezičnih dosjetki te lica na sceni prokazuje nalik neurednim zakrpama onog što bismo nekad mogli nazvati pozicijom "Mi". Kakofonija "apsolutnih istina" koja čini represivni aparat normalnosti, gradi svijet koji više nema "priču" na kojoj bi se temeljio i tako podupire bijeg u tobožnji red i pravila, sigurnost nedjeljnih ručkova, uvježbanih osmijeha za sve prilike i traženje sadržaja svuda van nas samih - ističe Nikolina Rafaj. N.Vek.