S obzirom na to da nam se bliži kraj desetljeća, redakcija portala Muzika.hr prvi si je put zadala malo veći zalogaj te je odabrala sto najboljih stranih albuma objavljenih u posljednjih deset godina. Napominju pritom kako su se do određene mjere ravnali mišljenjem vodećih svjetskih glazbenih kritičara, istovremeno uzimajući u obzir trendove kod nas. Na listi su se našli žanrovski različiti bendovi/izvođači, od nadolazećih poput Fontaines D.C. ili Billie Eilish pa sve do veterana kao što su Iron Maiden, Tom Waits ili Robert Plant. Najviše, tri puta, pojavljuju se imena Kendrick Lamar i Nick Cave sa svojim The Bad Seeds. U nastavku vam donosimo deset najboljih albuma u izboru portala Muzika.hr.

Kendrick Lamar, predvodnik nove generacije i jedan od najkreativnijih repera današnjice, svojim trećim i najzrelijim albumom tu je poziciju ne samo učvrstio nego i uzvisio. Iako je "To Pimp a Butterfly" prvenstveno hip-hop album, prožet je funkom i jazzom, što pokazuje raskoš talenta i smisla za glazbu koji Lamar posjeduje. Od početka do kraja utkan je poetski diskurs mladića koji je napravio malu posvetu svojim uzorima, prije svega Tupacu, za kojega je Lamar više puta izjavio kako mu je jedan od najvećih uzora. Od inovativne produkcije do iznimno provokativnih tekstova, ovo je album o kojemu će se raspravljati još dugo vremena.

Australski bend Tame Impala, koji predvodi Kevin Parker, 2012. godine izdao je dugosvirajuće djelo koje istovremeno plijeni pažnju retro-štihom godišta 1967. i eskapizmom, prezentirano na način blizak suvremenom čovjeku. Lennonovska psihodelija, The Byrds, Cream, buka na tragu Jesus and Mary Chain i klavijaturistički pasaži, nalik na one kakve možemo čuti na albumima Mercury Rev i The Flaming Lipsa, krčkaju se u psihodeličnom loncu nazvanom "Lonerism". Osim toga što su ispoštovali sva pravila psihodeličnog zanata, Parker i ostatak ekipe fokus su stavili na to da pjesme budu suvisle i čvrste, u čemu su u velikoj mjeri i uspjeli.

Nakon punih 14 godina diskografskog posta, D‘Angelo je objavio "Black Messiah", koji je snimio sa svojim bendom The Vanguard. Uz svoj veliki talent pametno je iskoristio povratak hip-hopa, obogativši ga neo-soul utjecajima. Album koji odiše perfekcijom i na kojemu ni jedan zvuk ne zvuči slučajno, priča je o o ljubavi, gubitku i požudi. Cijelim se albumom provlače teme rasne napetosti, kao odraz trenutačnog stanja u SAD-u. Iako ne izvodi akrobacije kao na prethodnim albumima, D‘Angelov vokal na "Black Messiah" i dalje zvuči nevjerojatno dobro.

Carstvo poroka, krivih ljubavi i samoće u Kaliforniji opisali su brojni glazbenici u različitim žanrovima i vremenima, a 2012. sjajno uglazbljene posljedice kalifornijskih grijeha došle su od Franka Oceana, čovjeka koji je pisao za Justina Biebera, Brandy i Beyonce. I dok su njihova ostvarenja usmjerena na široke mase i više im odgovara etiketa proizvoda nego albuma, Ocean je na svom prvom službenom soloalbumu istražio stvaran svijet oko sebe, složivši stihove i melodije radi izražavanja svojih emocija bez želje da se ikome dodvorava. Homoseksualnost, neuzvraćene ljubavi, droga i razočaranja u krive ljude samo su neke od tema koje Ocean propitkuje na "Channel Orange", a s glazbene strane najviše se oslanja na naslijeđe Marvina Gayea, Slyja Stonea i Princea.

"My Beautiful Dark Twisted Fantasy" peti je studijski album Kanye Westa, glazbenika čiji je najjači adut sposobnost da na istom albumu dodirne socijalnu tematiku, visoku modu, religiju, ljubav, te pri tome bude razmetljiv, ali i ostane samosvjestan. Riječ je o uistinu monumentalnom djelu, povratku u formu nakon slabog "808s & Heartbreak". U produkcijskom smislu Kanye nikad nije zvučao raskošnije, a tekstualno je dovoljno oštar da bez problema stoji uz bok teškašima žanra. Medijska pompa oko ovog glazbenika samo je trenutno stanje uma, a ovaj će izvrstan album ostati za vječnost.

U zvuk The Nationala od početaka su utkani post-punk, americana i indie-poetika britanskih bendova iz devedesetih, a slična se žanrovska rastresitost našla i na još jednom u nizu njihovih iznimnih albuma. Album iz 2010. godine bez sumnje je izdanje koje je proslavilo bend iz Brooklyna i predstavilo ga široj publici. Mnogi su ih zavoljeli upravo zahvaljujući "High Violetu", na kojemu su svoj zvuk doveli do perfekcije. Bez ljepljivih i zaraznih melodija, izražen suptilnim gitarama, "High Violet" je nimalo pompozan album koji govori o krnjoj romantici i besmislenosti života u predgrađu.

Kad smatraš da si napravio sve što si mogao u jednom žanru, najbolje je napraviti korak ili dva dalje. Upravo toga su se držali i Arcade Fire kada su na svom trećem albumu zvukovno iznenadili, u cijelosti se odmaknuvši od onoga što su do tada radili. "The Suburbs" je album nostalgičnih melodija koje su bliže klasičnom rock-zvuku pomiješanom s americanom, uz poneki bljesak (npr. "Month of May") koji mu daje dinamiku. Riječ je o iznimno zaokruženoj cjelini koja se sluša s lakoćom i koja je zacementirala bend kao jedno od najvećih imena koje je indie-scena izbacila u novom mileniju.

Albumom iz 2011. godine jednostavno nazvanim "Bon Iver", Justin Vernon profilirao se kao jedan od vodećih kantautora svoje generacije s jasnim osobnim pečatom, širinom vizije i emocionalnošću. Riječ je o punokrvnom jesensko-zimskom privatnom albumu koji dobiva izvrsnu nadogradnju u zvuku kapi kiše na prozoru ili sa zimskom depresijom, i kao takav je izvrstan soundtrack za tajni život svakog od nas, u trenutcima kada ne želimo otkriti svoje emocije pred drugima. Ako imate strpljenja i volite unikatnu glazbu, dajte Vernonu i njegovu bendu priliku da vas uvedu u čaroban svijet glazbe iz kojeg nećete htjeti izaći bez obzira na to koliko puta poslušali ovaj album.

Daft Punk je ovim albumom ponovo postavio nove standarde za elektroničku i dance glazbu, bar u mainstream svijetu. Pariški dvojac Thomas Bangalter i Guy-Manuel de Homem-Christo ujedno je snimio možda i najbolji album svoje karijere. Kao što su se prije oslanjali na eurodance, techno, hip-hop ritmove i zabavljali se samplovima i ostavštinom majstora tog žanra, protkavši ih svojom dječjom radošću življenja te ih ponegdje podebljavši gitarskim riffovima, tako su na ovom albumu učinili sa soft-rockom, discom, prog-rockom, i nečim svojstvenim samo njima. Kao produkt prošlosti, "Random Access Memories" je remek-djelo sadašnjosti.

Nakon preslušavanja sedamnaestog studijskog albuma velikog australskog kantautora Nicka Cavea, može se reći kako je "Skeleton Tree" (2016.) bio samo uvertira za predstojeći uradak, što potvrđuje i meditativno-turobno ozračje kompletnog albuma. "Ghosteen" je, prije svega, ambijentalno glazbeno djelo na kojemu je Caveov glas podržan dugim nizom analognih sintesajzera i klavira, uz zvona i orkestralne gudače. On je prilično točan odraz unutarnjeg stanja, previranja i borbi svake osobe koja je u nekom trenutku pretrpjela gubitak bliske osobe, a njegova najveća ljepota upravo je u tome što slušatelja istovremeno i smiruje i proganja. Nakon četrdeset godina karijere, Cave je izašao s jednim od svojih najmoćnijih albuma do sada, beskrajnim davanjem i dubokim razmišljanjima o smrtnosti, prožetih općom tugom.