ORAHOVICA - Kada netko s nepunih 16 godina naporno radi kako bi učinio nešto dobro za svoj grad, onda to ne može i ne smije proći nezapaženo. Ada Tikvan je još s 13 godina bila koordinator prvog velikog događaja, i od tada svake godine organizira niz događaja. Za svestranu Adu ništa nije teško i prepreke ne postoje.

- Sve je krenulo od 2. klupskog plivačkog natjecanja "Prvenstvo Djeda Mraza" 2017. godine, što mi je bilo prvo organizacijsko iskustvo, u kojem sam imala priliku biti koordinatorica. Trener nas je sve polako upoznavao s time da, iako smo djeca, i mi možemo napraviti nešto značajno za zajednicu. Zanimljivo je što na početku ja nisam trebala biti koordinatorica toga natjecanja već sam imala neko sporedno zaduženje, no trener je, prepoznavši da me to sve zanima, da ozbiljno shvaćam zaduženja i da ih dobro odrađujem, predložio da budem koordinatorica. Iako s 13 godina nisam znala što je zapravo koordinator, prihvatila sam to, jer - zašto ne, kada čovjek dobije priliku napredovati, treba raširenih ruku to prihvatiti. Na kraju je natjecanje super završilo i bilo pohvaljeno sa svih strana i od tada sam ja odlučila da me, na neki način, rad za dobrobit cijele zajednice i razvijanje same sebe u raznim područjima jako zanima i htjela sam u tome sve više napredovati, u čemu mi je ponajviše pomogao trener Nikola Borić kojem još uvijek ne mogu dovoljno zahvaliti na tome - priča Ada, iza koje je mnogo samostalnog rada, vodstvo manifestacija, rad u klubu i školi trčanja, a uz to je i odlična učenica. Na pitanje kako sve stigne, kaže:

- Kada čovjeka nešto zanima, prepozna ono u čemu nađe sebe, nije teško odvojiti vremena za to. Ove godine sudjelovala sam i na Innovation Academy programu na Algebri u Zagrebu, program Leadershipa, koji mi je uvelike pomogao da shvatim koje sve mogućnosti čovjek ima s pravom idejom, voljom i željom. Mislim da je vrlo bitno da se djeca ne fokusiraju samo na ono što nas uče u školama već da promatraju, proučavaju, čitaju o onome što se događa oko njih. Na mladim generacijama je da izađu iz tzv. zone komfora i počnu razvijati nešto što njima znači i što ih zanima. Bez obzira na to hoće li zajednica reći: "Ti si dijete, na tebi je samo da ideš u školu i učiš", najveća je škola ona koju proživimo sami.
V. Grgurić