Pahuljice, Snježnu kuglu, Mećavu, Snjegoviće, Patuljke i poklone, Zvončiće, Kolačiće, Grincheve, patuljke i poklone, Nestašne Grincheve i Božićnu pjesmu vidjela je u subotu prijepodne brojna osječka publika u Domu Hrvatske vojske, gdje su polaznice Odjela za suvremeni ples GŠFK OSIJEK i Plesnog studija Nikoola izvele božićnu plesnu predstavu.

Učenice 1., 2., 3. i 4. razreda, ansambla i polaznice predškolskog tečaja kroz deset su koreografija prikazale čaroliju rasplesanog Božića u zamisli njihovih mentorica Nikoole Livančić i Martine Terzić. Led su probile iskusnije plesačice, vrlo predano, a nakon njih su na pozornicu izašle one najmlađe, među kojima su i dvogodišnjakinje i trogodišnjakinje. Ne treba ni reći da je već njihov izlazak pred publiku izazvao veselje i smijeh. Vidjelo se po njihovom sigurnom nastupu da su radile mjesecima na koreografiji. Koncentrirano su pratile na svaki svoj i korak svih drugih članica skupine. Svoju su složenu koreografiju vrlo besprijekorno izvele. Ili bar približno tako. No od njih se to ni ne očekuje, zapravo. Bitna je njihova volja i sreća, a toga imaju.


Usto, stignu one - između svakog koraka i pokreta - pregledati i tko gdje sjedi u publici, mahnuti mami i tati, bratu, seki, baki, djedu, susjedu... Sve to uspiju u 2-3 minute nastupa, iako im dosta vremena treba da se uopće međusobno i same sa sobom dogovore - hoće li ili ne će. Sve to iznimno zabavlja one koji su došli pogledati njihov nastup.


Ipak, da ne bi bilo sve tako ‘opušteno‘ i razigrano, a i da bi pokazale da tijekom godine, i godina, marljivo rade, potvrdile su sve ostale skupine. Njihove su koreografije pomno osmišljene - zahvaljujući mentoricama - kao i kostimi.


Prave su to plesne minijature kojima se ne samo predstavljaju na ovakvim prigodnim predstavama nego s kojima odlaze i na revije, regionalna, pa i državna natjecanja i ostvaruju često vrlo zapažene rezultate i nagrade, o čemu redovito izvještavamo na stranicama Glasa Slavonije.


Mentorice Nikoola Livančić, Martina Terzić i Ivona Vuk sate i sate ulažu u konačni rezultat, a nikad ne propuste prigodu istaknuti važnost - ne samo polaznica koje se trude nego i roditelja koji ih redovito dovoze, čekaju, podržavaju. Uobičajena je njihova situacija da one malene, kada zaborave koreografiju i korake, jednostavno stanu, nasmiješe se, pogledom potraže svoje u publici i mahnu im za - ‘ispriku‘, i uvijek im upali. Neke čak i kada ugledaju nekoga s fotoaparatom pred pozornicom, zakratko u drugi plan bace nastup i iskoriste situaciju pa poziraju pred objektivom.
Kako i priliči ovakvim predstavama, bilo je zabavno, svečano, uvijek pomalo i smiješno, opušteno, no bilo je nastupa koje je publika nagradila iskrenim, zasluženim i spontanim Bravo!