Nakon šest godina diskografske pauze koprivničko-varaždinski punk-rock bend Overflow vratio se s trilogijom singlova i videospotova "From My Lips" - "Dim" - "Words".

Također su predstavili novog člana benda, gitarista Vedrana Dautanca, ali i iznijeli planove za sljedeću godinu, kada slave 30 godina postojanja i kreću na veliku regionalnu koncertnu turneju, u sklopu koje će tijekom ljeta nastupiti i na nadolazećem izdanju Ferragosto JAM-a. Danas, u subotu, 7. prosinca 2019., prvi će put u povijesti domaće glazbene scene postati bendom koji će istu večer odsvirati tri koncerta u tri različita grada. Pretpremijerno predstavljanje isključivo novog studijskog materijala i još jednog posebnog velikog iznenađenja grupe održat će se na ekskluzivnim koncertima u Koprivnici, Varaždinu i Zagrebu.

Frontmena Overflowa Gorana Živkovića - Žiku upitali smo o tome kako je došlo do ponovnog okupljanja benda i još mnogočemu vezanom uz njihovu dugogodišnju karijeru.

Približite nam proces nastajanja tri nova singla.

- Nove pjesme nastale su u prethodne dvije godine. Posljednji koncert odsvirali smo sad već daleke 2014. u kolovozu i tad mi se činilo kako je album "Overflow & Miškina", koji smo tada promovirali, idealna priča za zatvoriti karijeru Overflowa. Posveta zavičaju, povratak kući nakon svih silnih putovanja, počeli su nas pojedinačno zanimati i neki drugi izazovi osim glazbe i sve je nekako prirodno stalo. Gadno sam se prevario. Crv muzičar u nama počeo je prvo laganim šaptom, a onda sve glasnije nagovarati da se opet uhvatimo gitara, bubnjeva, mikrofona i da počnemo raditi nove pjesme, pa smo krajem ljeta 2017. Zoran na basu, Marko na bubnjevima i moja malenkost, bez gitarista Nikice Jovanovića, koji je svoju sreću potražio u Irskoj, počeli opet stvarati. Prvo je to sve bilo dosta neobvezno, opušteno, bez pritiska, bez rokova, ali vrlo brzo se u svima probudila želja da krenemo mnogo ozbiljnije. Pronašli smo novog gitaristu, sjajnog momka iz Đurđevca koji se zove Vedran Dautanec i koji se vrlo brzo snašao i postao dio naše male, slatke obitelji. Do svibnja ove godine napravili smo više od dvadeset novih pjesama, uključili smo Konrada Mulvaja, našeg bivšeg basista kao producenta, otišli snimiti materijal u Pulu u Rojc kod Edija Cukerića, koji je koproducent, i sad je konačno došlo vrijeme da ove pjesme čuje publika.

Kažete za sebe da ste provokatori koji postavljaju pitanja. Koja su to pitanja koja želite da se ljudi zapitaju slušajući nove pjesme?

- Mislim da smo oduvijek shvaćali glazbu, pa možda i umjetnost općenito, kao medij za provociranje. Pogotovo je punk-rock esencijalno provokacija, "in your face", bez skrivanja istine, bez korektnosti, bilo političke bilo neke druge. Mi zaista ne nudimo odgovore, putove ili rješenja. Mi nudimo uznemirenost, poticaj za razmišljanje, nudimo ono što možda i nije najugodnije čuti, nudimo izazove. U ove tri pjesme nastojimo postaviti pitanja o ljubavi, o odgovornosti prema sebi, ali i prema prirodi i svijetu koji nas okružuje, nastojimo se zapitati o katastrofama, i onim osobnim i onim koje kuhamo jedni drugima na svakodnevnoj lokalnoj i globalnoj razini. Današnji svijet pun je apsurda i paradoksa, nije ga lagano razumjeti, ali je zato podatan za pitanja o njemu, za stvaranje.

 

Kada se može očekivati novi album i što fanovi benda mogu očekivati od njega? Koji su još planovi benda?

- Novi album je u izgradnji. Trenutačno si ne želimo stvarati rokove i pritiske. Jako uživamo u ovom novom svijetu gdje su singlovi važniji od albuma, gdje se ne izbaci samo jedan singl pa onda cijeli album za dva tjedna nego ćemo polako izbacivati pjesmu po pjesmu, ili možda više njih odjednom, i na taj način komunicirati s ljudima koji nas vole i prate. Naši izdavači, a to su krasni ljudi u Dallas Records, dali su nam potpuno otvorene ruke i radimo baš onako kako nam odgovara. Vjerojatno je da će album izići u drugoj polovini 2020. godine, ali do tada bismo voljeli izbaciti dosta singlova. Osim pripreme albuma, polako se pripremamo i za koncerte.

Pripremili smo si jedan oveći izazov za subotu, 7. prosinca, kada ćemo odsvirati tri koncerta u jednom danu. U Koprivnici, Varaždinu i Zagrebu, sve u jednoj večeri u razmaku od oko dva sata, koliko će nam trebati za putovanje. To će biti koncerti u manjim prostorima, prije svega za naše prijatelje i ljude bliske bendu, na kojima ćemo predstaviti ove nove tri pjesme uživo, kao i još nekoliko pjesama koje pripremamo za novi album. Bit će zanimljivo vidjeti hoćemo li uspjeti u tom naumu. Što se ‘pravih‘ koncerata tiče, krećemo negdje od veljače pa nadalje. Jako se veselimo opet stati na pozornicu, to je naše prirodno stanište.

Dijelili ste pozornicu s nekim od najvećih imena svjetske glazbene scene, među ostalim i s Pixiesima, koje navodite kao jedan od presudnih utjecaja u počecima benda. Jeste li se možda upoznali s nekim od Pixiesa? Koje biste još bendove istaknuli kao svojevrsne uzore u vašim sviračkim počecima?

- Nismo se upoznali s članovima Pixiesa kad smo svirali s njima u Zagrebu, ali rado se sjetim koncerta s NoMeansNo u Splitu prije desetak godina, kad su nas gledali i poslije komentirali "great set, guys!". To je bio najveći i najvažniji kompliment mog glazbenog života jer su za mene u prvoj polovini devedesetih definitivno, ali i poslije, NoMeansNo bili bend broj jedan i imao sam duboko poštovanje prema njima kao glazbenicima i autorima. Kad smo ih upoznali, ispostavilo se da su divni i velikodušni ljudi. A kad pitaš za početke… Danas je teško zamislivo mladim ljudima koliko je teško bilo nabavljati novu glazbu. Nije bilo interneta, nije bilo ni trgovina s kvalitetnom glazbom, nego se sve manje-više nabavljalo vani. Tako da mi gomilu bendova koje smo poslije slušali i s kojima su nas ljudi uspoređivali, nismo čuli dok nismo i sami počeli svirati po inozemstvu. Kad smo počeli, slušali smo Ramonese, Sex Pistolse, The Clash, Pixiese… Tek smo poslije otkrili Sonic Youth, Bad Religion...

Imponira li vam to što je časopis Rolling Stone uvrstio "Through Department Store" i "Dorothy" u izbor 100 najboljih ex-Yu albuma od 1955. do 2015.?

- Lijepo je dobiti takvo priznanje, to nije mala stvar. Bilo nam je svakako drago što su nas se sjetili. Zanimljivo je, kako vrijeme prolazi, da kvalitetne stvari zapravo dobivaju na vrijednosti. Kad smo snimili ta dva albuma, a i dosta godina nakon toga, bili smo jako samokritični. Često smo pričali kako nisu dobro odsvirani, kako nam produkcija nije dovoljno dobra, kako nedostaje ono, ili ima viška ovog… Danas i mi na te albume gledamo s više poštovanja nego prije.

Koja je razlika, odnosno koje su prednosti i mane izdavanja albuma samostalno ("DIY") i kad ste pod izdavačkom kućom?

- Dobro pitanje na koje zapravo i nemam pravi odgovor, osim da sve ovisi o ljudima s kojima radiš. Ako je dobra komunikacija i ako se surađuje kvalitetno, onda je sve ok. Trenutačno surađujemo s Dallas Records, s kojima smo radili i album "Overflow & Miškina" i zadovoljni smo. Imamo punu slobodu stvaranja glazbe i nemamo nikakve rokove, osim onih koje si sami zadajemo, a to nam je u ovom trenutku najvažnije.

 

Po čemu su vam ostali u sjećanju nastupi Overflowa u Osijeku?

- Osijek nas je uvijek volio i svirke u Osijeku pamtim po divljoj, ali i zahtjevnoj publici. Tamo je uvijek bilo ljudi koji su jako dobro razumjeli punk-rock i s njima nije bilo šale. Ako ne daš sve od sebe, to onda nije to. Srećom, Overflow na pozornici uvijek grize do kraja i ekipa iz Osijeka je to uvijek znala prepoznati.

Fanovi Overflowa znaju, no možete li našim čitateljima približiti što se točno dogodilo na turneji u Italiji 1995. godine kada je bend opljačkan? Ima li još koja anegdota u dugogodišnjoj karijeri koju biste najradije zaboravili?

- U Italiji, na samom jugu zemlje, bili smo izrazito neoprezni. Unatoč nekoliko upozorenja do zuba naoružane talijanske policije, spavali smo na obali mora. Ujutro divota, pješčana plaža, beskraj mora, rano proljeće, a temperatura oko 25. Pa smo se krenuli šetati, kupati, ostavili kombi i malo odškrinut prozor, što je bilo dovoljno da lukavi gospodin kriminalac uđe unutra i otme nam cijelu zaradu koncerata održanih tijekom mjeseca. Najgore od svega bilo je poslije sve objašnjavati policajcima koji ne razumiju ni riječ engleskog, kao ni mi riječ talijanskog. Inače, grad u blizini kojeg se to dogodilo zove se Ostuni. Nismo ga nikad ponovo posjetili. Ipak, anegdote nikad ne bih zaboravljao. Možda je i bilo ružnih, ali ih takvih iskustava čovjek najviše nauči.

Želite li nešto poručiti našim čitateljima?

- Šaljemo poljupce i zagrljaje u Slavoniju i jedva čekamo da se zajedno oznojimo na nekom koncertu. I to bolje prije nego poslije. Veliki pozdrav iz promrzle Podravine!
Danijel Miklić