O prvom predsjedniku neovisne i samostalne Republike Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu, svoje je mišljenje za Magazin iznio povjesničar, dr. sc. Josip Jurčević, viši znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu te izvanredni profesor suvremene opće i nacionalne povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Prof. Jurčević sustavno istražuje suvremenu hrvatsku povijest, a središnje teme su mu ratno i poratno stradalništvo vezano uz Drugi svjetski rat, Hrvatski domovinski rat i hrvatsko iseljeništvo.

Možemo li na dr. Franju Tuđmana, unutar šireg povijesnog konteksta, gledati i kroz više ili manje izraženi kult vođe?

- Hrvatsko društvo već 150-ak godina muku muči s procesom tzv. modernizacije, kojoj bi cilj trebao biti konstituiranje suvremene hrvatske nacije. Međutim, taj proces se neprekidno narušava nizom nestabilnosti, nesigurnosti, neznanja i drugih negativnosti. Jedna od osnovnih negativnosti očituje se u neprekidnoj potrebi za proizvodnjom kult-osoba, tj. navodnih velikih političkih vođa, kojima se suludasto pripisuju nadanaravne moći i u njih se polažu spasiteljska očekivanja. Znakovito je što su potrebe za novim kultovima i očekivanjima od njih sve veći što su veća razočaranja s iskustvima prethodnih velikih vođa. Za takvu hrvatsku društvenu patologiju ponajmanje su odgovorne kult-osobe, a ponajviše nedorasla klijentelistički ustrojena insitucijska struktura, čiji se mentalitet i kadrovi reproduciraju i opstaju unatoč sve većim političkim, društvenim i gospodarskim štetama i lomovima.

Opći memorijski odnos prema Franji Tuđmanu zorno ilustrira ovo hrvatsko stanje. Jedan dio klijentelističke strukture u Hrvatskoj do karikaturalnosti glorificira Franju Tuđmana očekujući da će tako očuvati svoju egomansku uhljebničku budućnost, a drugi suparnički dio iste strukture potpuno obezvrjeđuje njegovu povijesnu ulogu, s istim egomanskim ciljevima.

No može li se, i u kojoj mjeri, biti objektivan kad se pokušava objasniti lik i djelo Franje Tuđmana u okvirima hrvatske povijesti?

- Dvadeseta obljetnica smrti Franje Tuđmana prigoda je da se bar nekoliko objektivnih rečenica kaže o okolnostima hrvatske povijesti u kojima je Tuđman imao jednu od važnih uloga. Ponajprije treba naglasiti da je Tuđman bio veoma iskusan s jugoslavenskim komunističkim sustavom te je prema njemu imao istovremeno suprotstavljen odnos. S jedne strane on je veći dio života - praktično i identitetski - pripadao tom sustavu te se mnogih nedostataka tog sustava nije mogao riješiti ni praktički niti identitetski.

S druge strane, Tuđman je u beogradskom i zagrebačkom okruženju doživio slom agitpropovskih iluzija o bratstvu i jedinstvu, a i osobno je bio žrtva unutarpartijskih klanovskih obračuna te je s drugim sličnim žrtvama bio - idejno i političkim djelovanjem - nužno usmjeren u hrvatski nacionalni kontekst.

Uspon Tuđmana u novim povijesnim okolnostima započinje kad se državna tvorevina zvana Jugoslavija počela raspadati...?

- Agresivna miloševićevska politika otvorila je prostor munjevitog političkog uspona marginaliziranom Tuđmanu. Taj su prostor nedvojbeno otvorile vladajuće partijske i sigurnosne strukture u Hrvatskoj, kojima je bilo prejasno da bi se Milošević u slučaju ostvarenja plana Velike Srbije prvo i najteže obračunao s tim strukturama u Hrvatskoj, jer su one jedine raspolagale instrumentima moći u Hrvatskoj.

S druge strane, iskusni Tuđman je znao da se ništa politički ozbiljnije ne može napraviti bez postojećih struktura moći. Tako je nastao kompromis u kojem su - danas je to i dokumentarno razvidno - glavni operater i nadzornik bile sigurnosne službe u Hrvatskoj, pa odatle proizlazi golema moć koju nakon 1990. godine simboliziraju represivci Manolić, Mustač, Perković, Boljkovac i drugi.

Kako se u takvom odnosu snaga snalazio Tuđman? Bilo je pokušaja da ga se svrgne, a upleo se i Haag...

- Planovi te strukture i Tuđmana nisu bili isti. Struktura je na čelo pripustila Tuđmana i od njega načinila kult koji je štiti, ali nema realnu moć. Tuđman je u toj utakmici pokušao nadvladati strukturu moći, pa je nastao i raskol 1994., kada struktura moći na čelu s Manolićem i Mesićem pokušava neuspješno svrgnuti Tuđmana. Danas je vidljivo da tu privremenu pobjedu Tuđman nije kapitalizirao zbog niza razloga i čimbenika, uključujući vlastitu bolest i interese međunarodne zajednice, jer ni međunarodnoj zajednici nije odgovarao hrvatski suverenizam.

Tada, 1994., stara struktura u hrvatskim institucijama kreirala je tezu o navodnom udruženom zločinačkom pothvatu kojem je na čelu Tuđman. Ta protuhrvatska teza do punog je izražaja došla nakon 2000. godine, kada je sve žešće razvijaju izdajničke strukture u institucijama u Hrvatskoj i izvanhrvatski interesi od Beograda do Haga. Posljedice su danas bjelodane na svim razinama u institucijskom životu u Hrvatskoj; od percepcijske i identitetske razine do razina materijalne i političke moći.

Nakon Tuđanove smrti počelo se javno govoriti o detuđmanizaciji Hrvatske, pa kad se sve uzme u obzir, i povijesni kontekst, i Domovinski rat, i Haški tribunal, i sadašnje stanje u Hrvatskoj, kako zapravo objektivno vrednovati i ocijeniti ulogu i značenje dr. Franje Tuđmana, kad za koji dan obilježavamo 20 godina od njegove smrti?

- Ne samo što se u Hrvatskoj ne razlikuje agresora i žrtvu nego su heroji hrvatske obrane pravosudno, politički, znanstveno, kulturološki i medijski pretvoreni u ratne zločince, a agresori su pretvoreni u vladajući kadar od Sabora naniže te ugledne i bogate građane Hrvatske. Brojne i svakodnevne pokazatelje nepotrebno je navoditi. Napokon, zar treba podsjećati da su institucije Republike Hrvatske priznale presudu Haškog tribunala u kojoj je nastanak hrvatske države označen udruženim zločinačkim pothvatom koji je predvodio “prvi hrvatski predsjednik”, dr. Franjo Tuđman, uz sudjelovanje svih koji su branili Hrvatsku. Prema tome, današnje stanje u Hrvatskoj izravna je posljedica velikih povijesnih procesa koji su se događali od kraja 1980-ih u drugoj Jugoslaviji i istočnoj Europi. To je osnovno i primarno, a tek se iz toga konteksta mogu objektivno razumijevati i vrednovati brojni događaji i osobe, uključujući i povijesnu ulogu i značenje Franje Tuđmana. Ako 20 godina nakon smrti dr. Franje Tuđmana počnemo u Hrvatskoj uvažavati ovu temeljnu činjenicu, bit će to znak da ne treba bježati iz Hrvatske. (D.J.)