Početkom prosinca puna su nam usta i uši adventa, što je postala istoznačnica za neukusno predblagdansko blještavilo, napornu potrošačku groznicu i dane jeftine zabave uz previše hrane i mnogo pića. Još prije desetak i više godina advent, ili hrvatski došašće, bio je isključivo vezan uz teološki govor koji se doticao duhovne priprave za Božić. Pitali smo profesora liturgike s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu izv. prof. dr. sc. Zvonka Pažina kako je nastala ta zabuna da je vrijeme odlaska na ranojutarnje mise zornice zamijenjeno industrijom zabave.

- Kada su posrijedi oba velika kršćanska blagdana, Božić i Uskrs, njima prethodi vrijeme duhovne priprave, ili iščekivanja, to su došašće i korizma. U prvom dijelu došašća mislimo na konačni, drugi, Kristov dolazak, i u tome smislu želimo svojim životom budni da ga dočekamo što dostojnije možemo, a od 17. prosinca u liturgijskim tekstovima govorimo o prvom Kristovom dolasku, dakle njegovom rođenju. Tu pripravu čini duhovno raspoloženje, a u prošlosti ono je, naročito u istočnoj crkvi, bilo vrijeme posta i pokore. U Katoličkoj Crkvi do 1970. bio je propis koji je zabranjivao svečano svadbovanje u vremenu došašća. To znači da se netko mogao u crkvi vjenčati, ali to nije smio proslaviti u vremenu došašća i korizme, dakle od prve nedjelje došašća, pa do Božića, uključujući i taj blagdan, odnosno od Čiste srijede pa do Uskrsa uključivo. Tijekom došašća postoji običaj dolaska na mise zornice, to znači da svatko ima priliku početi dan molitvom, misom, i to je način da se čovjek duhovno obogati iščekujući blagdan Božića. No, dogodilo se da je zapadnjački potrošački mentalitet, konzumerizam, koji nema veze ni sa čim duhovnim i sve gleda kroz proizvodnju i potrošnju, komercijalizirao ne samo došašće i Božić, nego i druge kršćanske blagdane - kaže Pažin.