Listopadskim koncertom u Torontu Zabranjeno pušenje zaključilo je prvu etapu svjetske turneje kojom slave 35 godina od izdavanja prvijenca “Das ist Valter”. Nakon Kanade, bend je održao i dva uspješna koncerta na domaćem terenu - u Zagrebu i Splitu.

Koliko su autori i glazbenici danas hrabri i buntovni, kakva je njihova publika, zašto im je Jugoton jedini htio objaviti prvi album, i kako se dogodilo da mu baš Goran Bregović bude kum, sve su ovo teme o kojima smo razgovarali s frontmenom benda Sejom Sexonom. Nismo zaboravili ni zadržati se na identitetu, motivima, mladima.

Kakva je publika u Kanadi?

- Publika u Kanadi? To su ljudi koji su, zapravo zbog istih onih razloga koje smo mi opisivali u svojim pjesmama, jednostavno i završili u Kanadi. Sve te priče o ratu, nekim našim životima, raji iz Sarajeva, nekom turbulentnom prostoru i vremenu, zapravo su pjesme koje oni duboko razumiju. To je publika koja ima jednu posebnu percepciju ovoga što radimo.

A Zagreb i Split?

- Zagreb i Split dva su grada, osim Sarajeva, za koja mislimo da smo im dugovali jubilarni koncert. Zagreb je bio naš prvi izdavač, tamo su bili ljudi koji su imali, hajdemo reći, sluha i srca za nas da nam izdaju materijal. Jugoton je bio naš prvi izdavač, a danas smo sa Zagrebom povezani i kroz menadžment (Menart), produkciju i mnogo drugih načina, a s druge strane opet Split, grad Miljenka Smoje, grad TBF-a, ljudi koji su pronijeli glas o Splitu kao gradu u kojem se pravi dobar humor. Splitska publika uvijek je bila uz nas, razumjela ono što govorimo i radimo. Odlučili smo se za ta dva grada u Hrvatskoj i obilježili jubilej.

Kad nastupate u inozemstvu - Kanada je najsvježiji primjer - primijetite li nostalgiju kod naših ljudi, jesu li sretni na svojim novim adresama?

- Znate kako, svi ljudi su svjesni da se samo jedno mjesto na svijetu zove dom. Međutim, ovi ljudi su pobjegli iz svih naših ludila i konflikata u jednu zemlju koja jako pazi na to da se svatko osjeća dobro, bude maksimalno zaštićen i osiguran u svakom smislu, od zdravstvene, socijalne i svake druge zaštite, gdje se rad pošteno plaća, i što je najvažnije, medijski i javni prostori nisu zatrovani ksenofobijom, rasizmom, nacionalizmom i mržnjom. Uza sve to mnogo se lakše živi i lakše se odgajaju djeca. S druge strane, svi znaju jako dobro da je negdje drugdje mjesto i gdje su pravi prijatelji, one prave emocije... Svi oni mnogo vremena provode tu, ljeti dolaze i gledaju da ostanu što duže.

Album “Das ist Valter” nudili ste mnogim kućama, ali samo ga je Jugoton pristao objaviti bez cenzure, izmjena, i čak ste ga prodali u većoj tiraži nego što ste i pretpostavljali (blizu 100.000 primjeraka). Što smatrate da je bio ključ što ga je u to vrijeme publika tako dobro prihvatila?

- Prvo, Sarajevo dugo nije imalo što ponuditi. Od pojave Bijelog dugmeta Sarajevo na neku veću scenu nije izbacilo ništa važno. Osamdesete, njihov početak, punk, novi val…, sve te glazbe prošle su nekako mimo Sarajeva, a neka politička klima u Sarajevu i medijima nije bila pogodna za izvođače kao što su Azra, ili Leibach, tako da je sve, zapravo, nekako sažeto u naslovu “Das ist Valter”, kojim smo htjeli reći da se i u Sarajevu nešto događa, da i ono ima što reći i ponuditi. Dugo smo čekali priliku. Četiri-pet godina proveli smo u tumaranju od urednika do urednika te pokušavali naći nekoga tko će razumjeti naš radikalizam i biti svjestan da mi nećemo pristati na ono podvučeno žutim u tekstovima, da je naš jedini cilj komunicirati sa svijetom, onako kako smo željeli i da u tom smislu nismo bili spremni na kompromise. S Jugotonom je bio zadnji vlak i lako se moglo dogoditi da nikad ne objavimo taj album.

Idu li izvođači sada od izdavača do izdavača, ili je sve izgubilo neku svoju starinsku čar i romantiku kad je o objavi albuma riječ?

- Izdavači više nisu ni važni toliko, sve to završi na internetu u roku od 24 sata. Tako da mi najradije, osim izdavača, u roku odmah izbacimo svoj album na internet, stavimo ga na besplatni download, jer tako ljudi bar imaju kvalitetnu snimku.

Rekli ste jednom prilikom da je Goran Bregović bio kum albuma. Kako se to dogodilo?

- Na dijelu njegove opreme smo i radili svoj prvi album “Das Ist Walter”. Nismo to znali; Goran je jednog dana došao u studio i odnio magnetofon, jer postojao je rok koliko može biti u studiju. Od njega je posuđen magnetofon. Počeo je vaditi još neke kablove s namjerom da razmontira opremu. Plakali smo i molili ga da nam ostavi magnetofon, rekao je: ”Momci, ne brinite ništa, treba mi samo na dan-dva da snimim jednu reklamu, pa ću vam ga vratiti”. Zaista se pojavio kako je i obećao, vratio magnetofon, tako da smo se mogli proslaviti.

Čovjek kad je mlađi onda je i glasniji, hrabriji, pa u jednu ruku i bahatiji. Koliko ste danas samokritičniji, možda više smireniji u odnosu na početak karijere, evo, konkretno izlaska prvog albuma?

- Nikad ne možeš sačuvati taj šarm, razbarušenost i tu naivnost, jer kad-tad naučiš u ovom poslu i drugu stranu. Svako vrijeme nosi svoje minuse i pluseve, ne treba očekivati nikada da će bend na jedanaestoj ploči zvučati kao na prvoj.

I u ovom vremenu prilagođavanja ukusima publike, Zabranjeno pušenje ipak fura svoj stil, svoje poruke, tekstove... Realno, koliko tržište danas uopće dopušta umjetniku pjevati ono što voli, da ne podilazi publici po svaku cijenu, trendovima i slično?

- Znate što, i među doktorima i kirurzima imate ljude koji na svoj posao gledaju kao na umjetnost, kao na dobro koje čine ljudima te ljude koji u njemu vide neku zaradu i mogućnost lagodnog života. Ono nešto što se zove narodna glazba i estrada podrazumijeva, zapravo, taj financijski benefit, da se živi lijepo, imaju lijepe vile, dobri automobili i nosi se skupi nakit. U glazbu je netko ušao kako bi putovao, netko zbog žena, netko zbog droge, netko je ušao zbog umjetnosti, netko je ušao zbog novca... U svakom poslu postoje različiti motivi, zašto ljudi u njih ulaze.

Kakvi vas motivi vode nakon gotovo četiri desetljeća?

- Mi smo uvijek htjeli dobro se zabavljati, na neki način se rasteretiti bremena koji nosimo u sebi i nekih frustracija koje sve ljude ispunjavaju. Na glazbu smo gledali kao na naš razgovor sa svijetom, način da preko pjesama olakšamo dušu, jer kad vičeš i izgalamiš se, nekako se bolje osjećaš. To je bio moj motiv, sasvim slučajno smo postali profesionalci u tome. Mislili smo da ćemo imati priliku napraviti jednu ili dvije ploče, održati nešto malo koncerata, ispričati svoju priču i da će sve to, slavno ili neslavno, završiti. Ali, eto, nije kome je dano, nego kome je suđeno. Publika u krajnjoj liniji odlučuje o tome.