TvObzor
NAJBOLJI POSTUMNI ALBUMI

Pjesme koje su bile predobre da bi ih se ponijelo u grob
Objavljeno 6. prosinca, 2019.
Fanovi će uvijek htjeti čuti nešto što još nisu od svojih omiljenih glazbenika, a obiteljima pokojnika nerijetko je potrebna financijska pomoć od prodaje
Piše: Danijel MIKLIĆ

Mnogi su mogući razlozi zbog kojih određeni albumi nisu ugledali svjetlost dana prije smrti njihovih autora. Možda su pjesme bile gotove i spremne za objavu, ali je izvođač u međuvremenu već otišao na drugi svijet. Možda su za njim ostale skice koje je netko morao dovršiti. Ponekad je postumni album jednostavno gomila ostataka preostalih s raznih studijskih snimanja od kojih je sastavljen album. Ili, u tužnim slučajevima, možda je riječ o snimkama za koje umjetnik nikada nije želio da ugledaju svjetlost dana, ali su iz nekog razloga objavljene nakon njegove smrti. U svakom slučaju, nije lako osuditi poriv za objavljivanjem postumnih albuma. Fanovi će uvijek htjeti čuti nešto što još nisu od svojih omiljenih glazbenika, a obiteljima pokojnika nerijetko je potrebna financijska pomoć od prodaje. Srećom, nije sve tako crno jer postoje i postumno objavljeni albumi koji mogu stati uz bok najboljih ostvarenja svojih autora, a u nastavku vam donosimo upravo takvih šest.



GRAM PARSONS:
Grievous Angel (1974.)

Mladenački žar i stvaralački inat kojim je, odbijajući žanrovske etikete (svoj je rad nazvao “kozmičkom američkom muzikom”), spajao country i rock te tradicionalizam i hipijevštinu, svoj su vrhunac dosegnuli upravo na albumu “Grievous Angel”. Uvodna “Return of the Grievous Angel” dirljiva je priča o povratku u rodni kraj, nakon dugog lutanja Amerikom, a u završnoj “In My Hour of Darkness” oplakujući gubitak trojice prijatelja, Parsons je ispisao i najprikladnije vlastite posljednje riječi. Ipak, vrhunac sjajnog albuma obrada je klasika “Love Hurts” u duetu s Emmylou Harris, koja će vas natjerati da zaboravite sve njezine prethodne, a pogotovo naknadne prepjeve.



JOY DIVISON:
Closer (1980.)

Dva mjeseca nakon što si je frontmen Ian Curtis oduzeo život, izišao je album koji je u međuvremenu postao i ostao jedan od najutjecajnijih albuma dvadesetog stoljeća. Mračni i zlokobni tekstovi u kombinaciji s glazbom koja je istodobno mučna i rasplesana, u pjesmama poput “The Eternal”, “Heart and Soul” i “Isolation”, isprepleli su se u nenadmašnu međuigru beznađa i ritma. Nitko, kako kažu, od članova benda nije u to vrijeme shvaćao da Curtis pjeva o sebi, no sada je svima jasno da su epilepsija, lijekovi koje je zbog nje uzimao i nesređen privatni život, obojili stihove nesretnog 23-godišnjaka. Drugi album mančesterskih post-punk prvaka vješto je pružio uvid u duh benda koji je u trenutku njegova izlaska bio mrtav.



GEORGE HARRISON: Brainwashed (2002.)

Tihi i staloženi velikan iz sjene umro je od raka u studenom 2001., a album “Brainwashed” izišao je u studenom iduće godine. Na njemu su se našli Georgeovi uradci u posljednjih petnaestak godina (dovršili su ih njegov sin Dhani i dugogodišnji prijatelj Jeff Lynne kao producent), a ujedno i posljednji u njegovoj bogatoj glazbenoj karijeri. U “Between the Devil and the Deep Blue Sea”, “Stuck Inside a Cloud”, “Any Road” i ostatku pjesama, Harrison nije ni depresivan ni patetičan, nego jednostavno okrenut univerzalnim temama koje su ga i u manje kriznim vremenima najviše zaokupljale. Iako ne doseže sjaj njegova klasika iz 1971. “All Things Must Pass”, “Brainwashed” nije samo primjereni epitaf dugogodišnjoj karijeri nego i miran, suptilan dragulj koji je stigao ravno iz srca predivne Harrisonove glazbe.



RAY CHARLES:
Genius Loves Company” (2004.)

Povijest popularne glazbe dala mnogo velikih umjetnika, no malo se koji mogao nositi s brzopleto nalijepljenom etiketom genija. Jedan od takvih bio je Ray Charles, a jedan od dokaza je i ovaj postumno objavljeni album dueta na kojemu su iznova srušene granice koje blues dijele od jazza, soul od countryja i evergreen od modernoga popa. B. B. King, Willie Nelson, Van Morrison, Diana Krall, Norah Jones neki su od zvučnih gostiju koji su sudjelovali u stvaranju unikatnih dueta objavljenih na “Genius Loves Company”, na kojemu Ray daje svoj čuveni štih prepoznatljiv tijekom cijele svoje prebogate karijere, u kojoj je sudjelovao u definiranju nekoliko glazbenih žanrova. Ovaj je album dostojan oproštaj od čovjeka koji je radio do posljednjeg daha i zaslužio svaki kompliment koji je dobio.



JOHNNY CASH:
American V: A Hundred Highways (2006.)

Kao što je to slučaj s prva četiri albuma iz American serije, nastale u suradnji sa producentom Rickom Rubinom, i ovaj uključuje obrade, originale i alternativne verzije pjesama. Pjesme koje su se našle na dugo iščekivanom albumu njegovih posljednjih snimaka, “čovjek u crnom” počeo je snimati netom nakon završetka prethodnog albuma (“American IV: The Man Comes Around”) kako bi lakše prebolio smrt supruge June Carter u svibnju 2003. godine. Neovisno pjeva li Springsteenovu “Further On Up the Road”, tradicionalnu “God’s Gonna Cut You Down”, “If You Could Read My Mind” Gordona Lightfoota ili “I Came to Believe” i “Like The 309”, koje je sam napisao, iako Cashov bariton na nekim mjestima posustaje i jedva izvlači dionice, njegova iskrenost i njegov autoritet zrače iz svakog stiha, a smrt koja se osjeti u zvučnicima nikoga ne ostavlja ravnodušnim.



LEONARD COHEN:
Thanks for the Dance (2019.)

Stvoren od studijskih skica - ostataka nastalih u vrijeme snimanja oproštajnog albuma “You Want It Darker” objavljenog samo mjesec dana prije njegove smrti, ovaj je album prvo postumno izdanje velikog kanadskog kantautora. Uz pomoć imena kao što su Beck, Daniel Lanois, Damien Rice, Leslie Feist, Richard Reed Parry iz Arcade Fire i Bryce Dessner iz The Nationala, dovršio ih je, odnosno producirao, njegov sin Adam. Bez obzira na svoje tadašnje zdravstveno stanje, Cohen nam je u devet pjesama na “Thanks for the Dance” dao dio sebe, odajući dojam da je do posljednjeg trenutka volio život. Vrhunac kvalitetom ujednačenog albuma pjesma je “The Hills”, pogled s kraja životnog puta na svu strast koju pjesnik za sobom ostavlja. I to kakav pjesnik.

Danijel Miklić
Možda ste propustili...

JAZ COLEMAN: MAGNA INVOCATIO...(SPINEFARM RECORDS)

Veliko prizivanje