U početku bijaše riječ, a na kraju - PLJESAK! Zasluženi. Riječi je zapisao Friedrich Schiller, a 200-tinjak godina poslije, prema prijevodu Trude Stamać, za daske ju je osječkoga HNK-a dramatizirala, a potom i režirala Tamara Damjanović. Premda joj je ovo bila prva profesionalna režija u rodnom gradu i nacionalnom kazalištu, ono što nam je - sa svojom autorskom ekipom (od kojih većina također prvi put surađuje s HNK-om u Osijeku) i osmero glumaca (među kojima su neki i vrlo, vrlo mladi) - podarila, sigurno se ne će baciti u vodu, nego će se itekako pamtiti. Bit će zanimljivo u vremenu koje dolazi pratiti Tamarin redateljski rast i razvoj, iako će sigurno biti i onih kojima se njezin rad i pristup kazališnoj umjetnosti ne će svidjeti na prvu ili uopće.

Za početak, predstava je to koja opčinja svojom vizualnošću odmah na prvu. Zasluge idu dvjema mladim Osječankama - scenografkinji Sheron Pimpi-Steiner i kostimografkinji Ivani Živković (koja se odlučila za monokromnu paletu boja), na čiji je rad točku na "i" stavio oblikovatelj svjetla Luka Matić. Stvorili su vizualno vrlo dojmljivu scenu i sjajan poligon za ono što se na toj sceni potom glumački uvjerljivo zbivalo. Sa samo 40 % izvorne Schillerove drame uspjela je Tamara Damjanović postići zaokruženost, a pojačala je to već na početku narativnom scenom sa svim glumcima na prosceniju. Odlučno su se svi postavili, najavljujući tako da ono što slijedi ne će biti nimalo bezazleno i nevino, kao ni kada se u istom špaliru (i svrsi) nađu i za 45 minuta i kratkim narativnim momentom premoste štrihanja u tekstu. Svi imaju zamrznut pogled u jednu točku, samo neopterećena dvorska luda sa smiješkom pogledom šara naokolo.


Najodlučnija među njima svakako je bila bosonoga škotska kraljica Marija Stuart (jer ipak "šljokice ne čine kraljicu"), za koju se Sandra Lončarić pokazala sjajnim izborom. U pogledu, gesti, glasu, disanju čitao se njezin strah i odlučnost, i hrabrost, i vjera, sve ono što je njezin krhki, a snažni lik proživljavao. Bila je od početka do kraja opuštena i sigurna i vrlo strastvena, donoseći gledatelju 21. stoljeća dašak krvavih zbivanja iz Engleske 16. stoljeća. Trnci su neke sigurno prolazili dok je obuzeta plemenitim bijesom kraljevskim uzvikivala Ja sam kraljica ove zemlje! ili užas u scenski moćnoj i emotivno snažnoj sceni silovanja, u kojoj se tako stvarno mogla osjetiti sva bol i poniženje žrtve. Nekima su, sigurna sam, potekle i prave pravcate suze, i to ne jedna, nego više njih, dok se Marija Stuart mirila s onim što ju čeka (smaknuće), držeći u krilu nježno glavu svoje komorkinje koja grca u suzama. To su osjećaji koje gledatelji žude osjetiti u teatru, koje očekuju od drame, priželjkuju od glumaca. A Sandri je doista ova uloga došla u pravom životnom i glumačkom trenutku.


Redateljica je, ne samo prilagodila tekst sceni nego ga je u manjoj mjeri i promijenila, dopisavši lik dvorske lude i dodijelivši tu ulogu Marijanu Josipoviću. Bio je to još jedan pun pogodak u podjeli. Čarobno zabavan Marijan, iako su mu tek 24, koncentriran je i u svakom trenutku svoje uloge prisutan, gradeći ju postupno i sigurno i osvojivši simpatije publike i žonglerskim vještinama, glazbenim, glumačkim (lijepe dikcije), fizičkom okretnošću. Suptilnim humorom unosio je vedrinu u sumornu mrežu dvorskih intriga i (samo)ubojstava. Ništa manje dobar nije bio ni Lino Brozić, no njega osječka publika već pozna i ono što im je ponudio, vjerojatno su mnogi i očekivali. Šarmantan i glumački autentičan, zreo i iskren bio je Lino kao Leicester, savjetnik i nesuđeni ljubavnik engleske kraljice Elizabete (Tatjana Bertok Zupković), koju je jednako snažno kao i Sandra svoju kraljicu iznijela na scenu i bila odličan primjer mladim kolegama na sceni, od kojih su neki njezini bivši studenti. Njezin obol predstavi je uvijek jedinstven i svjež i svaki put kada se (nakratko) vrati glumački, shvatimo što i koliko vrijedi.


Koliko vrijedi mlada Antonia Mrkonjić također ćemo se (raz)uvjeriti u predstavama koje dolaze, no ovaj put je kao Hanna Kennedy, Marijina komorkinja, bila itekako vrijedna gledateljske pozornosti.


Ma koliko svevremene dvorske intrige svima nama bile daleke i nestvarne, stoljećima udaljene ili naše svagdašnje, predstava u svom dubljem sloju, koji su glumci i redateljica uspjeli izdići u prvi plan, intrigantna je i zanimljiva zbog (ne)moralnih manipulacija, strahom izobličenih ljudi koji postaju karikature, ubojstava, bjesomučnih igara... Uvukli su gledatelja, kupili njegovo vrijeme i pozornost. Pucnji iz pištolja, noževi i mačevi koji sijevaju sa svih strana, suze, bijes, odanost.

Pozorno su gledatelji pratili i Mortimera, za kojega Aljoša Čepl kaže da mu je najkompleksnija uloga u karijeri (a ovaj ih je 30-godišnjak doista nanizao). Sebe sigurno nije razočarao, a vjerujem ni većinu gledatelja. Osjetan je bio trud i predanost koje je uložio u kreiranje svog lika, baš kao i Armin Ćatić, kojega smo gledali kao Burleigha, Elizabetina savjetnika, šefa tajne službe i velikog rizničara. Glasom se pojavio u podjeli i Ivan Ćaćić, čiji su proglasi o tragičnim zbivanjima u 16. st. zvučali kao da čita vijesti na nekom današnjem radijskom programu.


Kao da je izlomljena i tako u krhotinama pobacana u predstavu zvučala je glazba skladateljice Katarine Ranković, bez koje ova predstava ne bi bila ista. Minimalistički, kao što je i sama rekla, suprotstavila je glazbu emocijama nabijenoj i zgusnutoj Schillerovoj drami.


Duboka scena zahtijevala je da ju se iskoristi ne samo scenografski nego i koreografski, što je ovdje itekako bilo. Ne čudi što su glumci rekli da se nakon samo pola predstave kupaju u znoju, kad su uglavnom neprestano u fizičkom pokretu. To uključuje i borbe mačevima (Katice Šubarić i Lina Brozića, a posebice Lina i Aljoše, koja je bila koreografski atraktivna zahvaljujući Vuku Ognjenoviću, ali i riječima kojima su se nabacivali između zamaha mačevima).


Tragedija ne može bez bar malo humora, a ovdje je to bilo vrlo suptilno, što je publika cijenila i prepoznala. Od kraljičina ovratnika koji postaje preprekom u izmjenjivanju nježnosti s Leicesterom. Zgodno je koreografski riješen i čin Leicesterova prelaska iz jedne u drugu udaljenu "prostoriju" - Mortimer ga je samo povukao za ruku, pa je izgledalo kao da je kroz zidove prošao kao kroz putar. Efektivno je to bilo dokidanje kazališnog prostora i realnog vremena.
Jedna od posljednjih scena, pripreme stratišta za Mariju Stuart (dok, primjerice, kraljica - pere ruke), bila je i glazbeno najmoćnija i efektno je zaokružila ovu lijepu kolektivnu igru i kazališni čin koji nam je pokazao kako treba i može izgledati teatar u kojem akteri predano uživaju, a s njima i publika.