Najduži štrajk prosvjetara u Hrvatskoj otvorio je niz bitnih pitanja, uostalom kao i mnogi dosadašnji, seljaka, škverana i drugih, a samim time zbunio i dio učitelja i profesora, kao i javnosti. Jer pitanje je do kada je i kako sa štrajkovima moguće ići s obzirom na hrvatske zakone i koje su posljedice, a kolika dobit za štrajkaše.

Kao prvo, kada je u pregovorima sindikata i Vlade došlo do prijedloga o povećanju osnovice plaća, prosvjetari ni na to nisu pristali, uz obrazloženje o nastavku štrajka - sada zbog borbe za dostojanstvo profesije. Onda su sindikalni čelnici posljedni prijedlog Vlade ponudili svojem članstvu na referendumsko odlučivanje u srijedu i četvrtak, pa je rezultat svega bio NE vladinoj ponudi. Nakon svega, neke stvari i dalje ostaju nejasne, napose one o zakonskoj (ne)regulativi takvog štrajka, na što je teško odgovoriti i samim stručnjacima za radno pravo. No još je otpočetka jasno da se štrajk može zaustaviti samo kompromisom i dogovorom obiju strana. Nažalost, tijekom više od 30 dana štrajka, sindikati nisu odustajali od povećanja koeficijenata za 6,11 posto, a Vlada nije odustajala od svoje ponude, koja uključuje i povećanje koeficijenata, ali ne odmah u traženom iznosu, nego nakon šire i dublje analize toga naslijeđenoga problema. U takvom kontekstu, dodatno podgrijavanom od većine medija, uglavnom se sve pretvorilo u farsu, koja očito više nema veze s plaćama i koeficijentima. Sad je pak u priču ušla i "galama" o povrijeđenom dostojanstvu, što, zdravorazumski gledajući, ipak nije razlog za štrajk, nego više za prosvjede pred Vladom! Naime, institut štrajka kao razlog ne poznaje "povredu dostojanstva". Također, ako se štrajkaši ne slažu što je Vlada povećala plaće i drugima, to također može biti razlog za prosvjede, ali ne i za štrajk, jer im je Vlada dala povećanje bez obzira na to koliko ono iznosilo. Uostalom, štrajk i košta. Prema podatcima Ministarstva znanosti i obrazovanja, ukupan bruto dnevni trošak za zaposlene u obrazovanju državu stoji oko 30 milijuna kuna, a toliko se "gubi" ako svih 68 tisuća zaposlenih štrajka, a štrajk im je plaćen. Gubitak se stoga zbraja u milijardama kuna.

U cijeloj toj zavrzlami pitanje je i je li učenicima štrajkom narušeno ustavno pravo na obrazovanje? Odgovor je kratak - jest, narušeno je! Jer ustavno pravo na redovito obrazovanje ispred je prava na štrajk, uostalom kao i pravo na rad.

U mnogim zemljama štrajk nastavnika je zabranjen bez obzira na zakonima propisano pravo na štrajk - nastavnici mogu štrajkati i boriti se za svoja prava izvan svoga radnog vremena. Pravo djece na redovito obrazovanje nije sažeto samo u lokalnom zakonu ili našem ustavu, nego je zajamčeno i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Zabranjeno je štrajkati, primjerice, nastavnicima u Njemačkoj, Finskoj... Ako to pak nije regulirano na spomenuti ili neki drugi način, dolazimo do problema - ako štrajk predugo traje, učenici će morati nadoknađivati nastavu, iako u konkretnom slučaju još uvijek nije jasno određeno kako.

Sve to vrlo jasno i plastično objašnjava i Mario Nakić, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala.hr. Kako navodi, Sindikat prosvjetnih radnika Finske, u koji je učlanjeno čak 95 posto finskih učitelja i profesora, pozvao je 2015. godine svoje članstvo da sudjeluje u velikom općem štrajku finskih sindikata. Učitelji su jednog petka zatvorili škole i pridružili se velikom sindikalnom prosvjedu u Helsinkiju. Sindikat u svome pozivu napominje da će on snositi troškove kazne za svakog svoga člana koji sudjeluje u štrajku. Da, štrajk prosvjetnih djelatnika u Finskoj zakonom je zabranjen i za svaki dan koji provedu u štrajku nastavnici moraju platiti kaznu. Ako njihov štrajk potraje duže, zakon predviđa izvanredne otkaze. Razlog takvog zakona? Ništa i nitko ne smije blokirati ustavom i Konvencijom o pravima djeteta zajamčeno pravo djece na obrazovanje, objašnjava na finskom "poučku" situaciju Nakić.

Nakić je spomenuo Finsku zato što su mnogi hrvatski mediji koji podupiru štrajk hrvatskih prosvjetnih radnika u više navrata upućivali na finski školski sustav kako bi nam trebao biti uzor, te naveo: "Ja se slažem, ali hajdemo onda uzeti finske zakone koji reguliraju školstvo i prenijeti ih ovamo. Finska ima 30 posto više učenika po nastavniku nego Hrvatska i finski učitelji primaju od 5 do 10 posto nižu plaću od finskog nacionalnog prosjeka. Kad bismo mi primijenili finski model, Ministarstvo prosvjete i znanosti moralo bi otpustiti 30 posto zaposlenih u školstvu i sniziti plaće prosvjetnim radnicima tako da im prosjek bude 5900 kuna neto. Osim toga, ovi koji štrajkaju već mjesec dana morali bi dobiti otkaze", zaključio je iz svega Nakić.

Tako rigorozna pravila protiv štrajka prosvjetnih radnika nisu samo u Finskoj. Njemačka zabranjuje zakonom štrajk djelatnika u svim javnim službama. Ondje se četvero nastavnika žalilo Ustavnom sudu, koji je odbio njihovu žalbu s obrazloženjem: "Pravo na štrajk javnih službenika dovelo bi do lančane reakcije vezane uz strukturu javne službe i potkopalo bi fundamentalne principe države", zaključio je Andreas Vosskuhle, predsjednik Ustavnog suda. Njemački ustavni sud također je odbio tvrdnju da zabrana štrajka javnim službenicima krši njihovo pravo na štrajk. Sud smatra da je pravo djece na obrazovanje, zajamčeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima, iznad prava na štrajk. U SAD-u je također javnim službama, napose zaposlenicima vlade SAD-a, zabranjeno štrajkati.

A kako je to uređeno u Hrvatskoj, objasnimo nešto šire. Naime, i Ustav RH jamči djeci pravo na obrazovanje, ali nema zakona koji će to pravo provoditi u djelo. Zakon o javnim službenicima i namještenicima ne predviđa nikakve kazne za štrajk, kolektivni ugovori s državnim službenicima također ne zabranjuju štrajk, tako da hrvatske javne službe to itekako koriste. Gotovo da ništa ne sprječava nastavnike (osim neke "iznuđene" uredbe Vlade) da štrajkaju, ako žele, i cijele godine. Protekli dani u štrajku bit će im vjerojatno čak i plaćeni. Naravno, nitko ne kaže da učitelji nemaju pravo prosvjedovati, tražiti veće plaće ili što god požele, ali ne bi to smjeli raditi tijekom radnog vremena. Za to postoje razlozi. Ničiji materijalni interes ne smije ugrožavati funkcioniranje države. I pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević upozorila je da štrajk zaposlenih u školama ugrožava pravo djece na obrazovanje te je pozvala na dodatne napore za njegovo okončanje i razmatranje drugih mogućnosti postizanja ciljeva, vodeći računa o najboljem interesu djeteta. Drugim riječima, zbog nepostojanja ograničenja trajanja štrajka i načina na koji se on provodi, ovaj je štrajk neizbježno generirao probleme učenicima, roditeljima i svima uključenima u odgojno-obrazovni sustav. Redoviti školski kalendar sada je već ozbiljno narušen, štrajk utječe na različite aspekte života, potreba i prava djece i njihovih obitelji, navodi Pirnat Dragičević.

Slijedom toga postavlja se i pitanje je li štrajk učitelja ilegalan. On u biti nije legalan, smatra Viktor Gotovac, stručnjak za socijalno i radno pravo s Pravnog fakulteta. Argument za tu tvrdnju je jednostavan i temelji se na ideji da su koeficijenti uređeni Zakonom o plaćama i Uredbom o koeficijentima te da nisu predmet pregovora između sindikata i Vlade, pa tako ne mogu biti povod za štrajk. No Gotovac ističe da se tu otvara još jedno važno pitanje, a to je tko bi uopće pravno trebao biti u poziciji da osporava zakonitost štrajka. "Treba li ga osporavati Vlada, koja pregovara, ili možda škole, koje su nastavnicima poslodavci?" navodi za Index.hr Gotovac.

Inače, u modernoj Hrvatskoj štrajkalo se na stotine puta, jer je pravo na štrajk zajamčeno Ustavom, ali i postavljalo pitanja o pravu na štrajk. Podsjetimo, radnu obvezu prije šest godina, tada za liječnike, uveo je i tadašnji premijer lijeve vlade i predsjednik SDP-a, a današnji kandidat ljevice za predsjednika Zoran Milanović. No njegovu je odluku tada srušio Ustavni sud, zato što liječnici nisu priznali potpisani temeljni kolektivni ugovor koji su u njihovo ime potpisali drugi sindikati. Ali u praksi Ustavnog suda navedena su i četiri slučaja u kojima je odlučivao o tome pitanju a svaki put je odlučio da je štrajk bio nezakonit.

Primjerice, u rujnu 2017. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu četiriju sindikata aerodromskog osoblja koja su pobijala odluku Vrhovnog suda da je njihov štrajk nezakonit. Štrajk je bio najavljen uoči davanja zračne luke u koncesiju, a kao razlog za štrajk navodilo se neprovođenje odredbi Zakona o radu i kolektivnog ugovora. Sudovi su rekli, a Ustavni sud potvrdio, da su to pravna pitanja i da ne ulaze u razloge za štrajk, te ga proglasili nezakonitim. Također, u travnju ove godine Sindikat metalaca Hrvatske obratio se Ustavnom sudu jer su mu redoviti sudovi zabranili štrajk u Same Deutz-Fahr Žetelicama sa sjedištem u Županji. Sudovi su utvrdili, a Ustavni sud potvrdio, da je izmjena kolektivnog ugovora razlog za štrajk, ali je u konkretnom slučaju u kolektivni ugovor bila ugrađena odredba da se neće poduzimati nikakve sindikalne akcije dok traje pregovaranje, a odredba nije bila stavljena izvan snage.

Zaključimo, bar za sada, ovu nimalo veselu temu mišljenjem prof. Gotovca: "Bilo bi sasvim opravdano da građani kažu - u redu, opravdano je da nastavnici, liječnici ili neki drugi zaposlenici u javnim službama imaju dobre, pa i bolje, plaće, no neka rade svoj posao, neka nam za njih pružaju odgovarajuću javnu uslugu. A je li tomu tako, ponajbolje zna svatko od nas koji je tu uslugu trebao. Ukupno, građani su danas suočeni i s uslugama kojima možda nisu zadovoljni, a i s posljedicama štrajka. I tu se otvara puno pitanja koja trebamo otvarati, a ne baviti se samo sporadičnim izmjenama uredbe o koeficijentima. Smatram da je i ovaj štrajk, dugotrajan i intenzivan, trenutak da se o tome zamislimo i potražimo sustavno prihvatljivo rješenje. Zato, sve i ako nije zakonit, on i nije loš - važan je i poticajan. I za javnost i za političare."