Pravo na rad spada u temeljna ljudska prava. Opća deklaracija o ljudskim pravima u čl. 23 kaže da "svatko ima pravo na rad i slobodan izbor svoga rada, na pravedne i zadovoljavajuće uvjete rada i na zaštitu od nezaposlenosti", objašnjava doc. dr. sc. Anton Petričević, s Pravnog fakulteta u Osijeku, te nastavlja:

- Ustav Republike Hrvatske u čl. 55 kaže da "svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakome je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost". Ovdje valja načelo prava na rad promatrati sa stajališta države i sa stajališta građana. Pravo na rad sa stajališta države podrazumijeva obvezu države da svakom za rad sposobnom građaninu, koji je sposoban za određeni posao i ispunjava opće uvjete za zasnivanje radnog odnosa, a koji dobrovoljno odluči stupiti u radni odnos, osigura bez ikakve diskriminacije mogućnost zaposlenja u skladu s njegovim tjelesnim sposobnostima i stručnim kvalifikacijama uz plaću koja je utvrđena prema kvaliteti i kvantiteti njegova rada i obvezu države da supsidijarno (ako ne može ispuniti prethodno navedenu obvezu) svakom građaninu koji bez svoje volje, odnosno bez svoje krivnje, ne uspije zasnovati radni odnos, ili mu radni odnos prestane mimo njegove volje i bez njegove krivnje, za trajanja nezaposlenosti pruži odgovarajuće materijalno osiguranje.

Pravo na rad sa stajališta građana podrazumijeva pravo svih građana da pod jednakim uvjetima i mogućnostima steknu stručne kvalifikacije za obavljanje rada koji odgovara njihovim fizičkim i umnim sposobnostima; pravo svih za rad sposobnih građana da prema svojim fizičkim i stručnim sposobnostima slobodno biraju zanimanje, mjesto rada itd.; pravo na rad je ustavna kategorija koja nema predviđene mjere za ostvarivanje; pravo na rad nije neposredno subjektivno pravo, odnosno pravo ostvarivo u određenom postupku pred mjerodavnim tijelom javne vlasti.

Pravo na štrajk jamči se u čl. 61 Ustava RH. U st. 2. istog članka stoji da se u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenim zakonom može ograničiti pravo na štrajk. Čl. 205 Zakona o radu kaže da sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće ako nisu isplaćeni do dana dospijeća. Prema ZOR-u, za provođenje zakonitog štrajka moraju se ispuniti materijalno-pravni uvjeti (uvjeti glede nositelja štrajka, zakonitih razloga za štrajk, dobrovoljnosti sudjelovanja radnika u štrajku) i postupovno-pravni uvjeti (najava štrajka poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren, postupak mirenja ili drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih radnih sporova). Ako se radi o štrajku solidarnosti, treba ga najaviti poslodavcu kod kojeg se štrajk organizira, štrajk ne smije početi prije okončanja postupka mirenja. Kod štrajka solidarnosti nije obvezno mirenje jer njegovi sudionici nemaju stvarnih zahtjeva prema poslodavcu protiv kojeg je štrajk usmjeren, nego se solidariziraju s njegovim radnicima. Takav štrajk ne može početi prije isteka roka od dva dana od dana početka glavnog štrajka.

ZOR u čl. 214 govori o proizvodno održavajućim i nužnim poslovima koji se ne smiju prekidati u vrijeme štrajka ili isključenja s rada. Sindikat i poslodavac sporazumno izrađuju i donose pravila o tim poslovima. Određivanjem tih poslova ne smije se onemogućiti ili bitno ograničiti pravo na štrajk.

S obzirom na navedeno, možemo zaključiti da su pravo na rad i pravo na štrajk dva odvojena pojma koja, međutim, mogu biti povezana s obzirom na to da je u sadržaju prava na rad sadržana obveza isplate plaće koja je sukladna s kvalitetom i kvantitetom rada radnika. Ako bi takva plaća izostala uz prethodnu najavu, te provođenje postupka mirenja ili drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih radnih sporova i njihovih neuspjeha, može se kao ultima ratio (krajnja nužda) pribjeći štrajku kao konfliktnom načinu rješavanja kolektivnih radnih sporova.

Vezano uz aktualni štrajk oko plaće u javnim službama (u školstvu i visokom obrazovanju) treba konstatirati da se ovdje radi o dugotrajnom štrajku, koji najviše štete nanosi učenicima u osnovnim i srednjim školama te studentima. Iako imamo kvalitetne zakonske okvire, smatram da je izostao kvalitetan dijalog između socijalnih partnera.

- Iako kažemo da je Ustav osnova i ishodište cjelokupnog pravnog sustava, štrajk je najpreciznije reguliran Zakonom o radu u nacionalnim okvirima. Budući da radim u visokom obrazovanju, znam da odredbe Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od članka 11 do čl. 18 govore o uvjetima za dopuštenje štrajka, o donošenju odluke o štrajku, zabrani ometanja štrajka, vođenju štrajka.

Na međunarodnoj razini valja istaknuti Konvencije Međunarodne organizacije rada (Konvencija 87 i Konvencija 98) i Europsku socijalnu povelju iz 1961. te Povelju o temeljnim pravima EU-a iz 2000., koja uređuje pravo na kolektivno pregovaranje i industrijske akcije. O štrajku uglavnom nalazimo uporište u ustavnim tekstovima. Kažem - uglavnom, jer nemaju sve zemlje u svojim ustavima reguliranu tu materiju. Zatim, to je pitanje regulirano zakonima i kolektivnim ugovorima. Međutim, uvijek treba konzultirati nacionalne pravne poretke o toj temi, jer svaka zemlja drukčije regulira tu materiju.

- Svrha gospodarskih odnosno socijalnih štrajkova zaštita je i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa radnika, radi postizanja boljih uvjeta rada, što čini bitnu pretpostavku dopuštenosti štrajka. Kada se organizira zakonit štrajk, nema negativnih pravnih posljedica. Radnik sudjelovanjem u zakonitom štrajku ne može dobiti otkaz ugovora o radu, osim ako u vrijeme štrajka počini neku tešku povredu obveze iz radnog odnosa, niti ga se može staviti u nepovoljniji položaj od radnika koji nisu sudjelovali u zakonitom štrajku. Poslodavac ipak ima pravo smanjiti plaću radniku koji je sudjelovao u štrajku za cijelo vrijeme štrajka, ali poslodavac i sindikat mogu to pitanje riješiti i povoljnije za radnika.

Nezakonito organiziran štrajk je protupravan i poslodavac može tražiti nadoknadu štrajkom prouzročene štete, a radniku koji je sudjelovao u nezakonitom štrajku može prestati radni odnos. Neznanje radnika o nezakonitosti štrajka ga ne opravdava. Ovdje poslodavac, zbog toga što nisu ispunjene sve materijalno-pravne i postupovno pravne pretpostavke, može tražiti u parničnom postupku sudsku zabranu provođenja nezakonitog štrajka.

S obzirom na već navedene materijalno-pravne i postupovno-pravne pretpostavke dopuštenosti štrajka (najava, mirenje itd.), štrajk školskih sindikata je legalan.

- Vlada pri zabrani štrajka mora navesti elemente i pravne temelje na kojima će provesti zabranu štrajka i uvesti radnu obvezu. Prije šest godina radnu je obvezu uveo tadašnji premijer Zoran Milanović, ali je odluku tada srušio Ustavni sud, zato što liječnici nisu priznali potpisani temeljni kolektivni ugovor koji su u njihovo ime potpisali drugi sindikati.

- Ovaj sadašnji štrajk je organiziran radi povećanja plaća i materijalnog položaja članova sindikata, ali i svih zaposlenih u sustavu obrazovanja. No štrajk učitelja i nastavnika ozbiljno je narušio kontinuitet školske godine i bit će teško nadoknaditi propušteno onima koji su bili u štrajku. U toj situaciji život se u zemlji ne odvija normalno. Svima je teško (nastavnicima, učenicima, studentima, roditeljima, administraciji, pomoćnom tehničkom osoblju...). Međutim, ako je to cijena za postizanje višeg, pravednog cilja, rješenje će se naći. Štrajk utječe i na gospodarstvo (gubitci su veliki). Nismo toliko bogati da si ovo možemo priuštiti. Rješenje je uvijek kvalitetan dijalog.