Monsinjor Stanislav Hočevar rođen je 12. studenoga 1945. u selu Jelendol, župa i općina Škocjan kod Novog Mesta, na području nadbiskupije Ljubljana, u Sloveniji. Nakon svršetka osnovne škole u Škocjanu, 1960., pridružio se don Boscovim salezijancima. Školovao se u gimnaziji u Križevcima i u Rijeci, a potom je stupio u novicijat salezijanaca. Vojsku je služio u Skoplju 1966./67. Zatim je bio učitelj u novicijatu u Želimlju, kod Ljubljane. Bogoslovlje je studirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Postao je svećenik 29. lipnja 1973.

Na svetkovinu Gospodnjeg navještenja, 25. ožujka, 2000. papa Ivan Pavao II. imenovao je vlč. Stanislava Hočevara nadbiskupom koadjutorom u Beogradu. Biskupsko ređenje primio je 24. svibnja 2000. u crkvi Marije Pomoćnice na Rakovniku u Ljubljani. U Beograd dolazi za Duhove 2000. Na plenarnoj sjednici Biskupske konferencije u jesen 2000. prima dužnost referenta za katehezu i mlade, za redovnički život, te postaje predsjednik Biskupske komisije za Caritas. Dana 31. ožujka 2001. godine papa Ivan Pavao II. prihvaća molbu za razrješenje dotadašnjeg beogradskog nadbiskupa Franca Perka i s tim istim aktom mons. Stanislav Hočevar preuzima mjesto beogradskog nadbiskupa.

Preuzvišeni nadbiskupe, na poziv župnika Župe sv. Martina u Podravskim Podgajcima, vlč. Siniše Paušića, predvodili ste misno slavlje u toj župi. Je li Vam to prvi dolazak u Podravske Podgajce u Slavoniji? Kakve dojmove ste ponijeli?

- S gospodinom župnikom, vlč. Sinišom Paušićem, poznajem se već više godina. To je prije svega njegova zasluga i plod njegove velikodušnosti. To mi je omogućilo da sam još prije, zajedno s nekim našim svećenicima, iskusio njegovu gostoljubivost u Podravskim Podgajcima. Za Sv. Martina sam pak imao radost zajedno s cijelom župom slaviti najveći izraz tajne Crkve, svetu misu. Najviše me raduje župnikova pastoralna zauzetost te velika autentična blagdanska radost naroda Božjega. Očituje se u velikom okupljanju, zanosnom pjevanju, glasnoj molitvenoj suradnji i radovanju susretima. Takav duh i kultura slavljenja prava je duhovna hrana i još veća prevencija svih devijantnosti.

Na čelu ste Beogradske nadbiskupije, administrativne jedinice Katoličke Crkve u Srbiji. Kad je ustanovljena Beogradska nadbiskupija, kakva joj je povijest? Kako je organizirana, na koliko je župa podijeljena?

- Povijest naše Beogradske nadbiskupije silno je kompleksna i burna. Ne treba prije svega zaboraviti da je kršćanstvo vrlo rano stiglo u naše krajeve. Već krajem 3. stoljeća spominju se kršćanske zajednice i prvi biskupi. Jasno, tad je kršćanstvo bilo jedinstveno. Beograd se u to vrijeme naziva Singidunum i u njemu su se krajem 3. stoljeća, ali osobito početkom 4. stoljeća, uzdigli mnogi mučenici. Sirmium, sadašnja Srijemska Mitrovica, bio je metropolija, Singidunum biskupija. Huni i Avari u sljedećim stoljećima ruše sve crkvene zajednice. Tako se događa i na početku dolaska Slavena. Blagoslovljen je bio dolazak sv. braće Ćirila i Metoda u srednju Europu, ali su oprečne sile izbrisale njihove plodove. Sv. Metod bio je imenovan metropolitom Srijemske Mitrovice, no što je od toga ostalo?

Godine 1219. sveti se Sava, utemeljitelj Srpske pravoslavne Crkve - jer Srbi žive na granici Istoka i Zapada - odlučio za uključenost u istočnu tradiciju, bliskost Carigradu, koji je već tad bez organskog odnosa s Rimom.

Katolička zajednica na našem tlu ipak živi, u većem ili manjem opsegu, od 11. stoljeća nadalje. U sljedećim stoljećima dolaze katolici, posebice iz Bosne, još kasnije iz Dubrovnika. Dubrovačka Republika uspijeva na različite načine trgovati sa Srbijom i Portom u Carigradu. Kroz sva ta stoljeća, do početka 19. stoljeća, beogradski su biskupi prije svega "itineranti". U 19. pak stoljeću Josip Juraj Strossmayer biva cijelo vrijeme administratorom za katolike na tlu Srbije. Godine 1914. konačno je sklopljen konkordat između tadašnje Kraljevine Srbije i Svete Stolice. Ali već dan poslije izbija Prvi svjetski rat. Tako je Beograd tek od 29. listopada. 1924. sjedište – ne više samo biskupije nego i nadbiskupije, a od 1987. i sjedište metropolije. Broj katolika se u suglasnosti s društvenim prilikama prilično mijenjao. Najveći broj njih - gotovo da je dostigao 100.000 - bio je prije Drugog svjetskoga rata. Prvi nadbiskup je franjevac iz Požege, mons. Rafael Ivan Rodić, pravi redovnički reformator i veliki pastoralni djelatnik. Naša nadbiskupija ima sada 17 župa i tri filijale. Među župama, koje su sad po broju vjernika prilično malene, velika je prostorna udaljenost i u teškom su materijalnom položaju. Ali su zato naši vjernici vrlo postojani.

Na području Beogradske nadbiskupije djeluju dijecezanski svećenici, kao što ste i vi sami. Ima li još redovničkih zajednica koje su pastoralno aktivne na području Nadbiskupije?

- Kao što je prvi nadbiskup bio redovnik - franjevac, trebamo priznati da upravo redovnici imaju izvanredno velike zasluge za postojanje i razvoj naše nadbiskupije. Osobito franjevci, isusovci, lazaristi i salezijanci. Osim toga morao bih opširno progovoriti o izvanredno plodnoj djelatnosti redovnica različitih karizmi. Jedan srpski pisac nije bez snažnog nadahnuća progovorio u knjizi o "bijelim anđelima". Niti bi bilo pošteno zaboraviti kolike su redovnice upravo u Srbiji našle svoju zaštitu u vrijeme nesnošljive marksističke ideologije.

Svakako su tu snažno prisutni dijecezanski svećenici. Dolazili su iz gotovo svih biskupija nekadašnje Jugoslavije. Preuzimali su vrlo odgovorne službe. Sad prvi put imamo svećenike rodom iz naše nadbiskupije i veći broj svećenika neokatekumena različitih nacionalnosti. I stvarno, svaki dan, tako živo možemo iskusiti istinski katolicitet među nama.

Moram priznati da se vrlo lijepo osjećam među našim svećenicima.

Katolička zajednica kao manjinska suočava se s mnogim izazovima, ali i nadama. Koji su problemi, teškoće, ali i radosni trenutci u životu katolika koji žive s većinskom pravoslavnom i drugim vjerskim zajednicama?

- Sve nas previše pritiska prošlost. Mediji koji su skloni biti samo u službi senzacionalizma neprestano donose ono što smatraju "pikanterijama" i žele stvarati i nametati svoje ozračje. Mi zato u svemu naglašavamo univerzalne vrednote, otkrivamo duboke filozofske, teološke i crkvene izvore zajedničkog dostojanstva i jedinstva u Isusu Kristu - jednom, jedinom i jedinstvenom Spasitelju svih ljudi. Pokušavamo otkrivati da je za sve nas samo budućnost od apsolutnog značenja i da se moramo mnogo više brinuti za to. Za mene je velika radost što sve više pojedinaca otkriva to pravo usmjerenje i zauzima se za takvo sudjelovanje. Mogao bih nabrojiti bezbrojne činjenice koje to potvrđuju, ali nama je važnije što to zna sam Otac. Od izvanrednog je pak značenja pružiti svima pravu literaturu, okrugle stolove, susrete te karitativnu djelatnost. Posebno sam zahvalan Teološkom fakultetu u Đakovu i svim njegovim profesorima, koji su izvanredno velikodušni u pružanju pomoći, osobito u području dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom.

Budući da su katolici u manjini, to otvara neke nove obzore i potrebu međuvjerskog dijaloga. Uspijevate li izgrađivati bratske odnose u ekumenskom ozračju, u većoj mjeri negoli to mogu biskupi u Hrvatskoj ili Vašoj rodnoj Sloveniji?

- Unatoč tome što se cijelo vrijeme moje prisutnosti u Beogradu snažno osjeća utjecaj društvene tranzicije, moram reći da je bilo izvanredno mnogo zajedničkih događaja među našim Crkvama. Ne bih stigao nabrojiti koliko je uglednika iz Katoličke Crkve već predavalo na Pravoslavnom teološkom fakultetu; koliko je tu bilo predstavljeno naših knjiga ili koliko je bilo zajedničkih akcija u karitativnom i kulturnom području. Iznenadilo me je kad je poznati novinar Miloš Jevtić priredio knjigu razgovora sa mnom prije nego s nekim pravoslavnim episkopom. Promocije po gradovima su jedinstvene. Nešto neopisivo je, na primjer, kad studenti pravoslavnog fakulteta dolaze na našu svetu misu, a zatim slijedi dijalog o rimskoj liturgiji! To su samo mali fragmenti divnog mozaika koji neprimjetno raste. Ali ne očekujemo pljesak masa ni TV prijenose. Sad je još vrijeme dok sve dozrijeva i događa se "u zemlji"…

Prvi ste čovjek Katoličke Crkve u Beogradu i cijele Nadbiskupije. Kakva su Vaša iskustva, kakav je konkretno odnos prema katolicima i kakva je suradnja s većinskom Pravoslavnom Crkvom?

- Na cijelom tzv. Balkanu postoji, nažalost, opasnost da ne razgovaramo na filozofskoj, teološkoj i crkvenoj razini, nego samo na nacionalnoj i - vrlo reduciranoj - povijesnoj razini. To je velik grijeh protiv razuma i logike, da ne kažem više od toga... Zato osjećam kao prioritet svih prioriteta da među svima nama probudim snagu prijateljstva koja dopušta iskren dijalog. U tom prijateljskom ozračju vrlo lako otkrivamo da su naše percepcije kršćanstva često vrlo različite. Mislim da smo na te tako široke i važne vidike svi mi premalo osjetlivi. Sve rado mjerimo svojim vlastitim mjerilima, svojim vlstitim iskustvima. Svako moje uživljavanje u drugoga donosilo mi je mnogo spoznaja i radosti. Uvjeren sam da moramo tim putem dalje.

Trebamo li se bojati ljudi koji pripadaju drugim vjeroispovijedima ili drugim narodima, drugim tradicijama?

- Nikako se ne smijemo bojati, jer u strahu nema ljubavi. Strah nam zatvara pogled, guši sluh, čežnju, radoznalost; a prije svega svaku mogućnost napredovanja. Činjenice prošlosti su barijera samo do trenutka kad prihvatimo mirno suočavanje. Autentično suočavanje probuđuje u nama nevjerojatnu kreativnost. Ja sam uvijek na strani takve kreativnosti.

Kako ocjenjujete odnos državnih vlasti Republike Srbije prema Katoličkoj Crkvi i kakva očekivanja ima Nadbiskupija od države Srbije?

- Principijalno ista kao u svim zemljama svijeta, a konkretno - da nadiđemo neosviještenu i neprosvijetljenu prošlost, da priznamo svim ljudima isto dostojanstvo, ista prava i iste mogućnosti. Treba reći da postoji vrlo jasan i otvoren dijalog, što ne znači da se sve pravovremeno rješava. Da spomenem, naprimjer, samo područje restitucije crkvene imovine… Inače taj odnos među nama najbolje pokazuje odnos Republike Srbije prema Svetoj Stolici i Vatikanu, i obrnuto. Učinjeno je mnogo koraka. Tu veliku otvorenost zajedno trebamo jače ispuniti sadržajem.

Kakva je Vaša suradnja s biskupima i biskupijama u Hrvatskoj? Postoje li načini da bratskim zajedništvom učinimo nešto više jedni za druge?

- Moj osobni odnos prema svim biskupima u Hrvatskoj je vrlo jasan i pozitivan. Uvijek u iskrenom molitvenom zajedništvu. Specifičan put mojeg crkvenog zvanja me usmjerava prije svega na ekleziološka područja s posebnim naglaskom na pomirenju i traženju jedinstva kršćana. Osjećam da Gospodar povijesti traži upravo to od mene. Što nužno vodi tome da ne mogu uvijek i svuda imati dovoljno vremena i snage za bezbrojna druga područja. U savjesti otkrivam da svi mi koji živimo na tim područjima trebamo činiti veće korake. Svakome i svima vrlo sam zahvalan za svaku podršku. Osobno sam više puta izrazio želju da se bar sporadično susreću svi biskupi: Hrvatske, BiH i Srbije. To bi omogućilo da se intenzivnije i sadržajnije susreću i s pravoslavnim episkopima. Vrijeme je tako izazovno da i naši koraci moraju biti brži!

I, za kraj, imate li neku poruku za vjernike, nešto što biste im posebno prenijeli?

- Prije svega srdačno zahvaljujem na tako divnom i duhovno jakom prijmu. Iz iskustva znam da je u Hrvatskoj, kao i na području Slavonije, relativno velik broj mladih koji žele jače služiti sveopćoj Crkvi. Iznimno me raduje ta otvorenost općoj Crkvi. To je naša prava snaga. To je garant budućnosti. Čini mi se da se cijela Katolička Crkva u Europi grčevito zatvara u svoje nacionalne granice. Kako vidimo, to joj ne donosi blagoslov…