TvObzor
INTERVJU: LUCIJA DUJMOVIĆ

Za mladog glumca najvažniji je rad na najrazličitijim projektima kako bi se mogao formirati
Objavljeno 29. studenog, 2019.
Mogućnost da istražujemo neotkrivene dijelove sebe i razvijamo one koje nismo ni sanjali da možemo imati čar je ovog posla, i to ga čini jedinstvenim

Profesionalni kazališni put mlade glumice Lucije Dujmović počeo je još za vrijeme studiranja. Bila je to uloga Julije Bušić u predstavi "Tko je ubio Zvonka Bušića", koja je nastala kao projekt prvijenac umjetničke organizacije Iza zavjese, koju je osnovala, a koja stoji i iza aktualnog projekta "Mali noćni razgovori ljevice i desnice". Nakon toga, paralelno s diplomskim ispitom na Akademiji, igrala je na 69. "Dubrovačkim ljetnim igrama" u postavljanju Držićevih i Nalješkovićevih pirnih drama. U njezinoj dosadašnjoj karijeri zapravo je najvažnija činjenica da je dobila ulogu u predstavi Boruta Šeparovića "Mladež bez boga", koja je nastala u koprodukciji ZKM-a, Montažstroja i ADU-a te trenutačno igra u ZKM-u.

Neispričana istina
Kakva je vaša uloga u predstavi "Mali noćni razgovori‘‘?

- Igram novinarku Luciju Marković, koja je ujedno i voditeljica emisije "Hrvatski povijesni prijepori", čiji su gosti dva profesora povijesti. Oni debatiraju o svim velikim prijeporima hrvatske povijesti, koji se tiču prošlog stoljeća i modernih vremena, počevši od 10. travnja 1941. do stvaranja moderne Hrvatske. Moj je zadatak ostati na profesionalnoj i objektivnoj razini i pokušati balansirati između dva profesora kad god se tenzije u studiju, odnosno na sceni, podignu. Kao mladoj novinarki važno mi je da emisija bude zanimljiva, napeta i intrigantna te da o hrvatskoj povijesti saznamo informacije i istine koje dosad u medijima nismo imali priliku čuti.

Kako biste nam sami opisali ovu predstavu?

- Prema mom mišljenju, ova je predstava važna jer prvi put stavlja dvije vječno zavađene strane ljevičara i desničara za stol, gdje prvi put čujemo dosad neizgovorene istine. Istine koje su ključne za naše društvo, za kulturu dijaloga u prvom redu ili, kako latinska izreka, kaže Audiatur et altera pars (Neka se čuje i druga strana). Mislim da je to važno jer u prvom je redu to predstava za koju se nadam da će privući i mlade ljude koji bi nakon ove predstave bili bogatiji za kazališno iskustvo te za povijesne i političke situacije o kojima naizgled svi sve znamo, a zapravo smo još duboko neupućeni i živimo u neznanju, baratajući vrlo površnim informacijama o događajima koji su odredili i prošlost i budućnost Hrvatske. U predstavi postoji i lik kćeri, koju utjelovljuje moja kolegica Petra Tunjić, ona je zastupnica mladih ljudi koji su se zasitili i politike i stalnih svađa i prepucavanja u društvu i koja na kraju odlazi na povijesnu utakmicu Hrvatske u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu, koja je napokon bila mjesto, odnosno događaj, koje nas je kao narod spojilo, gdje smo disali kao jedno.

Jeste li bili uzbuđeni tijekom premijere? Tko vam je prvi čestitao, kakve ste komentare primili?

- Doza uzbuđenja i lagane treme postoji prije svake premijere, to je u glumačkom poslu normalno. Ono što je bitno jest da trema ne bude paralizirajuća i da ne blokira glumca na sceni, na način da se ne može opustiti, osloboditi i biti u cijelosti prisutan na sceni. S druge strane adrenalin i uzbuđenje su do neke mjere i poželjni uoči izlaska pred publiku.

Među prvima koji su mi čestitali je moja obitelj i moji najbolji prijatelji koji su mi najveća podrška još od dana kad sam upisala ADU, pogledali su svaku predstavu u kojoj sam dosad igrala, pa su naravno bili i na premijeri "Malih noćnih razgovora ljevice i desnice". Na premijeri je bila fenomenalna atmosfera, došao je velik broj ljudi koji je premašio naša očekivanja, a naposljetku i mogućnosti kazališta, jer se uz kartu tražio i stolac više. Nastup Zaprešić boysa bio je kruna premijere, pa nas je na kraju predstave publika dočekala na nogama s popratnim aplauzom oduševljenja. Nakon izvedbe mnogo mi je ljudi prišlo i čestitalo, rekli su mi da sam imala potrebnu novinarsku britkost, znatiželju i da sam se odlično snašla između "dvije vatre" mojih kolega; iskusnih glumaca Vinka Kraljevića i Tomislava Martića te njihove borbe argumentima i činjenicama.

Borbe s tekstom
Kakva izgledaju probe za predstavu?

- S probama smo počeli još prije ljeta jer smo se u početku borili s dijelovima teksta koje je trebalo skraćivati i dorađivati. Tekst obiluje podatcima i informacijama, pri čemu su neki od njih nepoznati, odnosno za njih se dosad nije moglo čuti u širem medijskom prostoru. Uzevši to u obzir, nije nam bilo lako izbacivati pojedine dijelove teksta, ali je zbog trajanja i ritma predstave to bilo nužno.

Odradili ste još nekoliko izvedbi tijekom prošlog i ovog mjeseca. Kad su sljedeće na rasporedu? Zašto bismo svi trebali pogledati "Male noćne razgovore"?

- Trebali biste pogledati najprije zbog uistinu sjajne predstave, a i zato što sam sigurna da ćete dosta toga naučiti o hrvatskoj povijesti. Radili smo anketu nakon premijere i najveći dio publike to je i potvrdio. U Zagrebu smo predstavu dosad izveli pet puta, redovito u prepunoj dvorani, te desetak puta u manjim gradovima. U Splitu smo imali veliku premijeru 23. studenoga, a već su puštene i karte u prodaju u Rijeci na Sušaku, gdje igramo 9. prosinca. Bude li interesa, naravno, doći ćemo i u Osijek.

Što vam je najvažnije kao mladoj glumici?

- Raditi, raditi i raditi, odnosno igrati, igrati i igrati. Raditi svugdje i u svemu, u kazalištu, na filmu, u serijama, radiodramama, posuđivanju glasa, čitanju poezije... Mislim da je za mladog glumca esencijalno iskustvo i rad na najrazličitijim projektima kako bi se mogao formirati i raditi na sebi. Zasad sam jako zadovoljna kako se moja karijera razvija i voljela bih da se tako i nastavi.

Energija i strast
Tko su vam glumački uzori?

- Generalno u životu uzor su mi svi ljudi koji poslu pristupaju s velikim angažmanom, s entuzijazmom, energijom i strašću, koji svoj posao vole i koji su za njega uvijek spremni dati svoj maksimum, koliko god projekt bio problematičan, možda i ne osobito kvalitetan ili se oni s njim intimno ne slagali. Što se moje profesije tiče, u Hrvatskoj mi je uzor definitivno Alma Prica, kojoj se u svakom smislu riječi divim i imala sam tu čast da mi je jedno kraće vrijeme predavala za vrijeme mog studiranja. Tu sam ju imala priliku upoznati i koliko me oduševljava svojim ulogama, toliko je i privatno nevjerojatna osoba. Iznimno cijenim i njezine kolegice iz HNK-a Olgu Pakalović, Kseniju Marinković, Jadranku Đokić, ma mnogo je iznimnih glumica u Hrvatskoj, mogla bih još dugo nabrajati. Dok bih od muških glumaca izdvojila Fabijana Šovagovića od starije generacije, a u novijoj bi to bio Rakan Rushaidat. Ako me pitate na svjetskoj razini, za mene su to od živućih glumaca sasvim sigurno Meryl Streep i Daniel Day Lewis. Ima još more talentiranih glumaca vrijednih spomena, a od onih koji su nas napustili to je svakako nezaboravni Marlon Brando.

Biste li se voljeli okušati i na filmu ili u serijama? Kakvu ulogu priželjkujete?

- Drago mi je da me to pitate. Da, velika mi je želja igrati na filmu ili u seriji, no, nažalost, u Hrvatskoj nema dovoljno audicija, a i kad postoje, često su zatvorenog tipa. To mi smeta jer su audicije jedini način da se mladim glumcima, koji još nisu poznati, pruži prilika. Na pitanje kakvu ulogu priželjkujem moram reći da su me na filmu oduvijek privlačili moćni ženski likovi, produhovljeni, intelektualni, uključujući i one krhke, emotivne, fragilne. Svako vrijeme nosi nešto svoje i tražiti današnju verziju neke uloge iz filma koji volim ili koji rado gledam je pogrešno. Mislim, inače, da glumac svaku ulogu dobiva s razlogom i da ga svaka uloga na neki način oblikuje kao čovjeka i privatno. Ta mogućnost da se tijekom života bavimo samim sobom, da istražujemo neotkrivene dijelove sebe i razvijamo one koje nismo ni u kojim snovima mogli sanjati da možemo imati, to je čar ovog posla i to ga čini jedinstvenim i posebnim.

Kad se sada osvrnete, što vam je sve donio studij?

- Studij glume je specifičan, neobičan, posve drukčiji od drugih fakulteta. Od početka sam osjećala duboko u sebi da je gluma moj poziv (u tome, sigurna sam, ima nečeg božanskog), a ne samo posao, i kad to osjetite u sebi, jedino što možete poslušati je taj svoj glas. Studiranje je bilo vrlo intenzivno, bavila sam se istraživanjem same sebe, svojih mogućnosti, sposobnosti, bavila sam se osluškivanjem same sebe. Danas, iz pozicije brzine življenja, gužve, rokova, na to razdoblje svog života gledam kao na golemi privilegij. Taj faks me je nekako i oslobodio prema ljudima i prema različitim svjetovima, koji su mi se za vrijeme nastave otvarali. Naučila sam mnogo i o svom tijelu na nastavi pokreta, ponekad su me najapstraktnije upute znale dovesti do nekog rješenja samo osluškujući svoje tijelo, koje je nerijetko bilo pametnije od glave, razuma. Na nastavi glume alati su bili dah, rečenica, naglasci, geste, hod... Gluma je kao predmet bila u funkciji objedinjenja svih glumačkih alata, pogotovo jer su glumački ispiti zapravo bile izvedbe kazališnih predstava gdje smo se kao mladi studenti nosili s različitim ulogama, pristupima, pedagogijama profesora i izlaskom pred publiku. Voljela sam taj faks uz sve njegove mane i pretrpane rasporede, emotivne uspone i padove.

Nikola Kučar
Mislim da je za mladog glumca esencijalno iskustvo i rad na najrazličitijim projektima kako bi se mogao formirati i raditi na sebi
STAROMODNA UMJETNIČKA DUŠA
Tko je Lucija Dujmović privatno?

- Ako mi je na prethodno pitanje bilo teško odgovoriti, na ovo mi je još teže, ha, ha, ha... Za sebe bih rekla da sam jedna staromodna umjetnička duša koja je rođena u krivo vrijeme, ali pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem. Obožavam jazz i crno-bijele filmove, Frank Sinatra i Ivo Robić oduvijek su mi na svim glazbenim playlistama, vrijeme uglavnom provodim u kazalištu, bilo da radim ili sam među publikom, gledam filmove i serije te čitam knjige. U pauzama se družim s prijateljima, izlazim, putujem kad god mogu ili jednostavno uz čašu nekog finog crnog vina razgovaram o politici, kulturi ili drugim društvenim temama. Ukratko, atipična sam i ne uklapam se baš u novi svijet modernih tehnologija. No u glumi sam se pronašla. Ili je ona pronašla mene, ne znam. Zasad nam ide dobro, a što će dalje biti, to samo Bog zna.
Možda ste propustili...

JE LI EUROSONG UISTINU “HOMOSEKSUALNA OLIMPIJADA” KAKO MISLE U BUDIMPEŠTI?

Conchita i u operi