Unatoč velikom trudu muzikologa i povjesničara nikada nećemo saznati tko je izmislio jazz. Dapače, postoji rašireno uvjerenje da je taj glazbeni žanr nastao spontano iz više silnica odnosno da je njegovo stvaranje bilo kolektivni čin cijelog naraštaja afroameričkih glazbenika u New Orleansu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Zapravo i ne čudi što je upravo taj multikulturalni lučki grad na krajnjem američkom jugu snažne francuske i katoličke tradicije bio rodno mjesto jazza s obzirom da su se ondje snažno susretale i prožimale afrička i europska glazbena tradicija kao i ona afrokubanska koja je stigla na tlo Sjedinjenih Država zajedno s robovima podrijetlom s Kariba.

Među začinjavcima jazza ističe se legendarni kornetist Charles "Buddy" Bolden (1877. - 1931.) za koga mnogi tvrde da je upravo on bio taj koji je izumio jazz. Dapače, neki su otišli toliko daleko da su sami nastanak jazza povezali s njegovom umnom bolešću tvrdeći kako je shizofrenija od koje je bolovao bila odlučujuća za presudnu ulogu improvizacije u jazzu. Imajući poteškoća s pamćenjem siroti je Bolden muku mučio da sa skladbom nekako izađe na kraj tako što je u nju umetao svoje dodatke obilato se koristeći glazbenom maštom. Dakako, da je improvizacija bila poznata i prije jazza te u glazbi postoji i mimo tog žanra, primjerice nju je u svome glazbovanju obilato koristio Johann Sebastian Bach, a to su činili i George Friedrich Händel, Wolfgang Amadeus Mozart, Ludwig van Beethoven, Frédéric Chopin i Franz Liszt. No, tek s jazzom improvizacija postaje ključna sastavnica ne samo interpretacije neke skladbe nego i poimanja glazbe uopće. Prema konceptu koji su razvili džezisti, svakim novim izvođenjem skladba koju sviraju može krenuti neočekivanim smjerom i dobiti novi oblik. Tvorci "shizofrenične teorije" o nastanku jazza poput uglednog psihijatra Seana Spencea sa Sveučilišta u Sheffieldu tvrdili su kako je upavo Buddy Bolden bio izgubljena karika u evoluciji ragtimea u ono što danas poznajemo kao jazz. Kažu da nije bilo Boldena i njegovih mušica ragtime se možda nikada ne bi razvio u jazz. Spence je imao što reći o ovoj temi jer je bio klinički psihijatar, a u slobodno je vrijeme svirao jazz. Zanimljivo je da su Boldenovi kolege ne samo prihvatili nego i zavoljeli takav pristup glazbi prihvaćajući njegovu inovaciju. Još jednom se ponovilo staro iskustvo koje kaže da se ludilo i genijalnost
dodiruju.

Bolden je prema predaji, jer snimci iz toga razdoblja ne postoje, bio prepoznatljiv po moćnom i raskošnom zvuku svoga instrumenta. Na vrhuncu svoje karijere 1900. - 1906. bio je iznimno popularan u New Orleansu zbog čega je dobio nadimak King. Ostalo je upamćeno da je u jednom trenutku svirao u šest različitih sastava. S obzirom na oskudicu podataka koji se uglavnom temelje na sjećanjima njegovih suvremenika, za Boldena se slobodno može reći da je doslovce bio prva legenda jazza. Krajem 19. stoljeća kada je započinjao karijeru novine nisu poklanjale previše pozornosti glazbi koju su izvodili tamo neki Afroamerikanci s ruba američkog društva. Industrija zabave, diskografsko nakladništvo i mediji kakve danas poznajemo nisu postojali. Po zvanju Bolden je navodno bio brico, a prvi instrument koji je naučio svirati bila je harmonika. Jedan od njegovih kolega klarinetist Alphonse Picou kaže da je Bolden sa svojim kornetom iznimno glasno svirao, Louis Armstrong je primjerice takav moćni zvuk dosizao tek uz pomoć mikrofona. Zvučnih zapisa njegovog sviranja nema, iako postoji legenda da je neke skladbe snimio na fonografski cilindar. Glazba koju je izvodio tada se zvala ragtime ili jass. Jazzom će postati petnaestak godina kasnije. Kažu da je Bolden volio posuđivati iz bluesa i gospela, a po glazbene ideje često je navraćao u obližnju baptističku crkvu. Ono što su King Bolden i društvo svirali, bila je mješavina raznih utjecaja, uz već spomenuti ragtime, blues i protestantsku crkvenu glazbu, valja još istaknuti i crnačke duhovne pjesme (negro spirituals) i različite marševe uključujući i pogrebne koji su u to doba bili popularni.

No, duševno je obolio u 31. godini zbog čega je ostatak života proveo u ludnici. Pokušaj da se vrati normalnome životu krajem Prvog svjetskog rata nije uspio. Joachim-Ernst Berendt je istražujući njegov život otkrio da u duševnoj bolnici u Jacksonu u Lousiani u kojoj Buddy Bolden skončao svoj život 1931. nema ni jednog spomena u izdašnoj medicinskoj dokumentaciji da je njihov pacijent nekada davno u svome životu bio slavni glazbenik. Ipak, legenda o njemu nije nikada umrla.

Uspomenu na ovog glazbenika pokušao je oživjeti američki multimilijarder Dan Pritzker svojim igranim filmom "Bolden" za koji su glazbu napisali Wynton Marsalis, Mark Isham i Scott Steiner. Neobična je priča oko tog filma koji je nesigurni Pritzker čak dva puta snimao s razmakom od deset godina. Nažalost, ocjene baš i nisu sjajne, možda i zato što netko tko je doktorirao pravo poput Pritzkera možda i nije pravi čovjek da snimi dobar film. Isto tako nije očarao ni soundtrack filma. U čast Buddyja Boldena jedna kelnska nakladnička kuća zove se po njemu (buddy‘s knife jazzedition), a ugledna norveška nagrada namijenjena glazbenicima jazza nosi naziv Budyprisen.