Baranja je, uz Slavoniju, žitnica Hrvatske pa stoga nije ni čudo da se relativno malo Baranjaca odlučuje za bilo kakav oblik povrtlarske proizvodnje. Istina je, doduše, da netradicionalne kulture polako, ali sigurno zauzimaju sve više baranjskih obradivih površina, ali su oni koji se njima bave još uvijek u značajnoj manjini ili, u krajnjem slučaju, kada je o površinama i prinosima riječ, pripadaju u skupinu manjih proizvođača. Poput onih Baranjaca koji se, primjerice, bave proizvodnjom češnjaka. Jedan od rijetkih je Pavle Škulac iz Gajića, čija je godišnja proizvodnja između 1,5 i 2,2 tone tog povrća.

- Prije nešto više od četiri godine odlučio sam popraviti kućni budžet budući da obrađujemo samo dvadesetak jutara zemlje. Od sličnih se površina nekada moglo ljepše živjeti, ali je to sada nemoguće. Tražio sam neku dohodovniju kulturu i odlučio se za češnjak. Na preporuku osječkog Poljoprivrednog fakulteta (koji je Škulac, uz tri godine teologije, i završio, nap. a.) kupio sam sjeme i krenuo u proizvodnju češnjaka - priča Škulac, prisjećajući se kako mu je sve skupa izgledalo prilično primamljivo te kako su računice govorile da će, za potrebe njegove obitelji, zarada biti zadovoljavajuća. Za početak, nastavlja, odlučio se za sadnju 40-ak kilograma sjemena i, uz sva ulaganja i ne tako lagan rad, prvih je godina zarađivao "posve solidno". Odlučio je djelomično proširiti proizvodnju, ponovno ulagao i - donekle se razočarao.

- Prve godine nakon proširenja površine bio sam na nuli, a prošle je godine moja zarada, kada se sve zbroji i oduzme, bila samo 4000 kuna. S obzirom na posao, to je jako malo - kaže, nastavljajući kako mu je najveći problem otkup češnjaka. Za razliku od prije nekoliko godina, tvrdi, otkupna je cijena manja, a otkupljivači su postali prilično rigorozni. Pretprošle godine PIK-u Vinkovci ponudio je 1100 kilograma češnjaka, ali su 400-tinjak kilograma odbili, kako su pojasnili, zbog nezadovoljavajućih standarda. Osim toga, zahtijevali su dovoz češnjaka po potrebi, što mu se pokazalo financijski neisplativo. Onda je došlo do spomenutog pada otkupne cijene, koja više nije bila 23 kune po kilogramu već 19.

- Na kućnom pragu uspijem prodati po 500-tinjak kilograma, što nije jednostavno, a nedovoljno je. Upravo stoga nastojim pronaći većeg otkupljivača - objašnjava Škulac.

Govoreći o otkupnim standardima, ističe kako je velikim trgovačkim lancima važniji izgled češnjaka nego njegove ostale reference (poput okusa, primjerice), a tu su u prednosti uvozni češnjaci, najčešće oni iz Kine, koji "savršeno izgledaju". Kaže da kineski češnjak ne koristi, ali, čitajući razne komentare na društvenim mrežama i slušajući priče ljudi, zaključuje kako aroma i okus kineskog češnjaka nisu ni blizu domaćeg. Uza sve, dodaje, u velikim trgovačkim lancima cijena kineskog češnjaka kreće se između 30 i 40 kuna po kilogramu, ako ne i više, dok on kilogram domaćeg, zdravog, aromatičnog i ukusnog prodaje po 25 kuna.

- Neznanje, lobiji i tko zna što još, itekako utječu na navike kupaca, čemu se teško othrvati - kaže Škulac. Pita se, nadalje, zašto je češnjak toliko teško prodati kada struka neprestano ističe da potreba za domaćim češnjakom itekako postoji, budući da proizvodimo samo dvadesetak posto ukupnih potreba. Bez obzira na sve, ne misli se prestati baviti njegovim uzgojem. Za razliku od nekih koji drukčije razmišljaju, planira ostati u Baranji i boriti se za svoju obitelj. Unatoč činjenici što je dio skupine od gotovo 3000 nezaposlenih Baranjaca te što će mu se, nakon završetka projekta Zaželi, na ‘‘birou‘‘ pridružiti i
supruga.