Nakon više od deset godina, koliko je prošlo od njegova posljednjeg koncerta pred osječkom publikom, dubrovački kantautor i šansonijer Ibrica Jusić nastupit će u Osijeku, točnije u dvorani Vikarijata, i to danas, 22. studenoga, u 20 sati.

Ovogodišnji dobitnik Porina za životno djelo ove godine publici je predstavio emotivnu i potresnu baladu "Na kušinu dite plače". O tome što mu znači Porin, novoj pjesmi, ali i o tome što večeras mogu očekivati svi koji dođu u Vikarijat, upitali smo legendarnog glazbenika prepoznatljivog izričaja, koji nam je također otkrio koja je tajna njegove odlične vokalne kondicije i nakon 55 godina karijere.

Na ovogodišnjoj dodjeli Porina uručena vam je posebna nagrada za životno djelo. Što vam znači ovakva vrsta priznanja koja se obično veže uz glazbenike na kraju karijere? Vi nemate namjeru stati...

- Nema šanse da stanem. Tek sam počeo. (smijeh) Drago mi je i veseli me da me se struka sjetila nakon 55 godina karijere. Jest da mi nikad nisu dali da zapjevam na pozornici. Kao da se netko boji moje gitare i moga glasa. Čak sam Porina za album godine primio na kiosku, ali nema veze, to su prošla vremena. Trenutno me vesele nadolazeći koncerti.

Što može očekivati osječka publika u dvorani Vikarijata?

- Bit će to jedan presjek moje karijere, počevši od "Ponoći", preko dubrovačkih skalina, francuske šansone, talijanske kancone do sevdaha. Bit će svega pomalo i mislim da će se svatko tko dođe na koncert prepoznati u nekoj od pjesama koje ću izvoditi. Dugo nisam bio u Osijeku i jako se veselim ponovnom susretu s Osječanima, kojima ovim putem obećavam dobru svirku. Drago mi je da je Osijek dobio jednu pravu dvoranu za koncerte kao što je dvorana Vikarijata i ovom prigodom bih htio zahvaliti ljudima iz nadbiskupije koji su nam dopustili da održimo koncert u tom lijepom prostoru.

Nastupali ste u nekima od najprestižnijih svjetskih koncertnih dvorana. Jeste li zadovoljni svojom dosadašnjom karijerom?

- Zadovoljan sam, to više što sam zdrav. To je najveća zahvala i veselje što traje toliko dugo. Obično za svoju karijeru kažem da je jedan veliki umjetnički eksces jer mene nisu usvojili ni mediji, ni menadžeri ni producenti, nego jednostavno moje skaline, vrijeme, vjera u ono što radim i, naravno, ljudi koji me prate već desetljećima.

Kao netko s izuzetno bogatim glazbenim iskustvom, što biste poručili mladim kolegama koji tek pokušavaju ostvariti karijere?

- Znate, ja volim reći da stvaram i pjevam kao što živim i živim kao što stvaram i pjevam. Ako ne vjeruju u ono što rade i ako ih to ne veseli, nego misle da će preko noći zgrnuti pare, bolje neka se ostave glazbe što prije. Moj je pristup zapravo i stil života. Ako prate život, stvari oko sebe i pjevaju stvari koje se tiču njih samih, pa i ljudi oko njih, onda tu ima šanse, ali ako žele biti dio današnje estrade na dugmad, to nije dobro za njih. Zbog takve situacije u posljednjih deset godina gotovo da i nismo čulu pravu pjesmu. Jednom davno u Dubrovniku pokojni veliki Mak Dizdar rekao mi je "Ibrahime moj, uspjet ćeš, ali samo ako svoj put shvatiš kao jednu rijeku koja polagano teče", što je potpuna suprotnost od današnje estrade pune hitova i hitića koji teku bez razlike jesu li dobri, loši i nikome nije bitno koliko će trajati. Najvažnije je da čovjek voli to što radi i tu svoju ljubav prenosi na publiku jer tada se stvara jedna posebno lijepa kemija.

Svom glazbenom opusu ove ste godine dodali baladu "Na kušinu dite plače", čije je stihove napisao Robert Pilepić.

- Odmah sam se našao u toj pjesmi. Zapravo je čudno da dosad nitko nije napisao pjesmu o tome kako se osjećaju djeca kada im se roditelji rastaju. Mislim da bi svaki par koji ima namjeru otići svatko na svoju stranu, a ima djecu, prvo trebao jako dobro razmisliti o njima, pa onda tek donijeti odluku. I moj sin je dijete rastavljenih roditelja, tako da znam što govorim i zašto pjevam ovu pjesmu.

Na čemu trenutno radite?

- Već dva dana nakon Osijeka, u Studiju "Bajsić" održat ću koncert s Tamburaškim orkestrom Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom maestra Siniše Leopolda, koji će se zvati "Ibrica i tamburica". Odsanjat ću jedan svoj lijepi san. Kao dijete sam svirao u tamburaškom orkestru i sada ću imati priliku svirati s tamburašima, tako da se jako veselim tome koncertu. Tako da s jedne strane vježbam repertoar za Osijek, a poslijepodne vježbam pjesme za tamburu.

Skladali ste na stihove brojnih velikih pjesnika koji više nisu s nama.

- Bila je to jedna ekipa velikih pjesnika od kojih mnogi više nisu s nama. Kapaciteta kakvi su bili Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić, Drago Britvić i Zvonimir Golob danas, nažalost, više nema, tako da jedino što preostaje jest okrenuti se klasičnoj literaturi i tražiti stihove s kojima se čovjek može poistovjetiti. Neovisno je li u pitanju Dobriša Cesarić, Bertolt Brecht ili William Shakespeare, svaku pjesmu koju izvodim prihvatim kao dio svog svjetonazora.

Koja je tajna da sve te godine uspijevate održati pjevačku kondiciju?

- A čujte, koliko uložite u sebe, toliko vam se vraća. Unatoč godinama, i dandanas još uvijek dva puta tjedno kod moje dobre profesorice Dunje Vejzović vježbam vokalize... Glas je najosjetljiviji instrument. Kada pukne žica na gitari, što mi se još nikada nije dogodilo, ona se promijeni za nekoliko minuta, ali ako pukne glas, to znači da dva mjeseca nema pjevanja. Kada imate takav pristup i kada se pazite, tada će vam, kako se ono kaže, i dragi Bog pripomoći.