Piše: Draško CELING

Možda toga nismo ni svjesni, ali odlazak na onaj svijet triju važnih osoba hrvatske kulture u samo tri dana prošloga tjedna bio bi veliki šok i nenadoknadivi gubitak i za puno veće zajednice nego što je naša.

Martin Sagner ili popularni Draš Katalenič Dudek iz popularne crno-bijele humorističke nizanke "Gruntovčani" bio je simbol rehabilitacije hrvatskog kajkavskog jezika koji smo u svome novoštokavskom talibanstvu zgazili i pokušali zatrti, i to u ime južnoslavenske ideje. Ljudevitu Gaju i njegovim ilircima bilo je važnije dobaciti do Crnog mora (Hrvatska do Drinopolja!) nego se zadovoljiti Trojednom Kraljevinom koja se u to vrijeme protezala do Zemuna i Boke. Ta se megalomanija Hrvatima obila o glavu, a u proteklom ratu jedva smo obranili i ZAVNOH-ovske granice, skrojene u šumi nepoznata imena. "Gruntovčani" su bili važan hommage i Podravini, našem do tada nepravedno zaboravljenom zavičaju, ali i najistočnijoj točki kajkavskog govornog područja, koje ne prestaje slučajno baš na granici nekadašnjeg Otomanskog Carstva. Dudek je u ovoj priči tek važan simbol, puno veća slava pripada tvorcima ove nizanke scenaristu Mladenu Kerstneru i redatelju Kreši Goliku, koji odavno nisu više među nama. Jedan od zaštitnih znakova ove televizijske serije jest uvodna pjesma "Podravina ravna" u izvedbi Ladarica. Autori te neponovljive skladbe koja se čini kao da je izvorna narodna su Dubravko Ivančan (tekst) i Živan Cvitković (glazba).

Mani Gotovac (rođena kao Manda Birimiša; prezime je zamijenila onim prvoga muža, a svoga se imena stidjela, kao da je Money smislenije nego hrvatska pučka inačica biblijskog imena Magdalena!) bila je velika kazalištarka, zapažena spisateljica i ljevičarska ikona. Ostat će upamćena i kao snaha velikog kompozitora Jakova Gotovca ("Ero s onoga svijeta", "Dubravka op. 13") te prva supruga dirigenta i skladatelja popularne glazbe Pere Gotovca. Nažalost, njezini glazbeni i ini afiniteti doveli su do kazališne suradnje sa cajkom Severinom Vučković, što je u javnosti bilo protumačeno kao jeftini populizam. Ipak zasluživala je poštovanje i onda kada se s njom niste slagali. Na takvu osobnost u hrvatskome teatru još ćemo dugo čekati.

Voljela je isticati svoje podrijetlo iz stare splitske plemićke obitelji Tartaglia. Njezina baka Beatrice (udana za Uroša Pokrajca iz Knina) bila je sestra čuvenog splitskog "poteštata" Ive, koga su komunisti poslali u Lepoglavu gdje i umire 1949. Njemu će sudbina namijeniti da posthumno postane glavnim junakom prorežimske televizijske nizanke "Velo misto" (glumi ga Boris Buzančić) snimljene prema tekstu Miljenka Smoje. Svoga djeda Kninjanina Mani nikada ne spominje, a njezina majka glumica Marija Danira uporno taji svoje prezime Pokrajac-Birimiša te se pojavljuje u javnosti samo s dvostrukim imenom. Danirino prezime skriva od svojih čitatelja čak i Hrvatska enciklopedija. Manje je poznato da su splitski koljenovići Jakovlići prozvani Tartgalia (Tartaja, Trtaljići) prema govornoj mani jednog od svojih članova. Petar Skok spominje talijanski onomatopejski glagol tartagliare. Slučaj je htio da na mjesto intendanta HNK u Splitu nakon Mani zasjedne upravo pjevač šaljivih poskočica sa Splitskog festivala Duško Mucalo, čije je prezime istoga značenja kao i uzvišeno Tartaglia.

Branko Lustig je bio naš Oberstädter i Esseker, ali i građanin svijeta. Njegovom zaslugom Osijek nije samo grad dvojice nobelovaca nego i dvaju Oscara. Glumačke uloge su mu bile minorne ("Seljačka buna", "Kozara"), ali je zato njegov producentski rad bio velik. Zauzimanjem Lustiga američki film "Guslač na krovu" iz 1971. snimljen je u Lekeniku u Turopolju koji je "odglumio" fiktivni štetl iz Ukrajine. Zagrebačka premijera ovog mjuzikla dogodila se godinu dana ranije.

Njegovim marom osječki Festung je za potrebe američke televizijske serije "Rat i sjećanja" pretvoren u koncentracijski logor/geto Theresienstadt, svojevrsno Patjomkinovo selo Trećeg Reicha. Lustig je bio producent brojnih američkih filmova od kojih je najvažniji "Schindlerova lista". Glazbu za taj film napisao je John Williams, a kao solist se pojavljuje glasoviti violinist Itzhak Perleman. Melodiju iz ovog filma "Oyfn Pripetshik" danas možemo čuti u katoličkim crkvama u Osijeku. Autor glazbe je odeski Židov Mark Varšavskij, a naziv ove pjesme u hrvatskoj inačici je "Pusti mreže te".

U povodu smrti Branka Lustiga Hrvatska televizija je emitirala "Schindlerovu listu". Nažalost, HRT je gledanje ovoga filma uskratio upravo Osječanima, i to onima koji program prate preko računala ili tableta, uz prostačku obavijest "Nalazite se izvan zemljopisnog područja na kojem je dopuštena reprodukcija". Ne tako davno morali smo se sramotiti čitajući The New York Times. Naime, neki je američki novinar spomenuti film pogledao u osječkom kinu i bio preneražen idiotskim smijanjem mlađe publike na svaku okrutnost u filmu. Nažalost, nekima je holokaust smiješan! Lustig koji je i sam bio žrtva tog pogroma i jedva je zajedno s majkom preživio Auschwitz (ostali članovi obitelji su pobijeni) to nije zaslužio.