Izjaviti kako je drugi album Tahliahe Debrett Barnett koju svijet pop-glazbe bolje zna kao FKA twigs, svojeglavo originalno čudovište od albuma, značilo bi zanemariti sve žene koje su hrabro kročile prije nje tim utabanim stazama. A bilo ih je mnoštvo. Činjenica kako se ne mogu odvojiti od "Magdalene" već punih dva tjedna možda je samo dokaz kako smo ove godine bili uskraćeni za ovakve hrabre albume koji svojom atmosferom prizivaju slušatelja u svoj mrak, vuku vas za rukav svaki put kada se odlučite vratiti u stvarnost, tjeraju da čitate o čemu ta pjeva djevojka slomljena srca. Jer ovo jest album o prekidu, ali prišiti mu taj pridjev značilo bi namjerno i bezrazložno umanjiti dojam koji ostavlja na slušatelja. Nije "Magdalene" ploča koja će vas na prvo slušanje oduševiti, jer zvuči poput fragmenata nekih ideja, poput nekog industriala za emotivce koji svoje tuge, nade i čežnje pakiraju u nešto nesvakidašnje. Već drugo druženje može otkriti dobro skriveni klarinet u "Home Terrain", a treće cijelo bogatstvo sjajne produkcije. Ali ponavljam, ovo jest putovanje na kakva su nas tijekom svojih sjajnih karijera vodile Kate Bush, Björk, Tori Amos, ili pak Elizabeth Fraser i njeni Cocteau Twinsi. Pa se sjetim svojeg oduševljenja albumom "Visions" Claire Elise Boucher aka Grimes iz 2012. godine, koji nisam slušao godinama i pomislim hoće li moje oduševljenje drugom albumom FKA twigs trajati samo do kraja ove godine, ili ću mu se ponekad vratiti i slušati opet "Thousand Eyes", "Sad Day", ili pak "Holy Terrain", u kojoj je ugostila Futurea. Moja neprestana želja za "drugačijom", hrabrom i novom glazbom, spojila se u jednom izdanju koje se zove "Magdalene". I možda se upravo zbog toga ne mogu prestati družiti s njezinim pjesmama koje nude mnoštvo prekrasnih stihova poput "In this age of Satan/I‘m searching for a light to take me home and guide me out", u "Fallen Angel".