Novosti
DAVOR RALIŠ PRISJEĆA SE 19. STUDENOGA 1991.

Sa samo 19 godina završio je kao zatočenik srpskih logora
Objavljeno 19. studenog, 2019.

Datum 19. studenoga 1991. Davor Rališ iz Vinkovaca pamti kao najgori u svome životu, jer toga su dana počeli njegovi teški dani zarobljeništva u zloglasnim srpskim logorima.


Rališ je imao samo 19 godina kada se u ljeto 1991. javio u Mjesni odbor Zagrebački blok, u Vinkovcima, gdje je tada s roditeljima živio, jer više nije mogao sjediti kod kuće osluškujući noćne detonacije koje su dopirale iz smjera Vukovara, nego je odlučio pomoći u obrani Vinkovaca. S još nekoliko svojih prijatelja prijavio se i bio je najmlađi u toj skupini od 17 momaka koja je 26. rujna krenula u pomoć vukovarskim braniteljima.

- Došli smo do Bogdanovaca i stali, jer je bio silovit napad i nije se moglo dalje. Rekli su nam da se možemo vratiti, što su neki i učinili, ali skupina od nas 30 pričekala je noć i krenula kroz kukuruze te smo u Vukovar ušli kroz Lužac. Dva dana bili smo u nekoj školi i čekali da nas rasporede, a u međuvremenu je došla još jedna skupina iz Vinkovaca, pa su njih rasporedili u Dom tehnike, a nas u internat u Borovom naselju, gdje smo očekivali napade iz smjera Borovo Sela. Tu je velika čistina i teško su nam se mogli približiti neprimijećeni. No bilo je povremenih minobacačkih napada, ali nije bilo opasno kao drugdje, pa smo odlazili u ispomoć u druge dijelove Vukovara, jer takva je bila taktika zbog manjka branitelja i protuoklopnih sredstava. Kada smo i mi na kraju ostali bez ičega, nije bilo druge nego predati se, pa smo 19. studenoga povučeni s položaja i sutradan smo se s oružjem i u odorama predali u krugu Borova, u Obućari. Oko 10 sati potrpali su nas u autobuse i preko Trpinjske ceste, Vere i Bogojeva odvezli u Srbiju, prvo u Stajićevo, gdje nas je bilo oko tisuću. Spavali smo na betonskom podu i za obrok dobijali nekakvu masnu tekućinu, trokut sira, komadić pljesnjivog kruha i tek smo poslije dobili slamu za prostirku, uz stalno zlostavljanje i ispitivanje. Tu smo u ovakvim neljudskim uvjetima proveli mjesec dana - priča Davor Rališ i prisjeća se kako je bio šokiran kada su ih vozili kroz Novi Sad, ulice pune ljudi, osvijetljene, a takav prizor nisu vidjeli mjesecima. Poslije su prebačeni u Mitrovicu, gdje su bili mnogo bolji uvjeti, ali prva četiri mjeseca bilo je ispitivanja i prebijanja. Ovdje su se prvi put okupali nakon dva mjeseca. Iako je imao samo 19 godina i bio među najmlađim zatočenicima, nije bio pošteđen svakodnevnog batinjanja, pa je bio crn od modrica po cijelom tijelu. M.Flego
DRUGI ROĐENDAN NA RAZMJENI U NEMETINU
Davor Rališ kaže kako je u srpskim logorima ipak prošao bolje od mnogih koje bi s ispitivanja donosili polumrtve u deki, a mnogi, prisjeća se, poput jednoga čovjeka iz Vođinaca, ubijeni su batinama na ispitivanju. No, došao je i 14. kolovoza 1992., kada je u razmjeni "svi za sve" napokon dočekao slobodu u Nemetinu i to je Rališu drugi rođendan. No, i u tim zadnjim satima zatočeništva, kaže on, Rusi iz sastava UNPROFOR-a, dok su čekali prelazak zarobljenika na hrvatsku stranu, maltretirali su ih "i vidjelo se da su iste vjere kao i naši čuvari u Mitrovici i Stajićevu", zaključuje Davor Rališ, ali ne žali ni za jednim danom u zarobljeništvu jer, ističe, ostvarilo se ono za što je i krenuo boriti se u ljeto 1991. godine.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana