Iz Zbirke tekstila i modnog pribora Muzeja grada Splita načinila je kustosica Darka Perun Kerum odabrala je komade koji se odnose na razdoblje od 18. do početka 20. st., rezultat čega je izložba Od rokokoa do secesije – odijevanje i pribor, koja donosi oko 140 izloženih predmeta, a koji se u osječkom Muzeju Slavonije mogu pogledati do ožujka 2020. Odjeća i modni pribor pripadali su bogatijem sloju građana i plemića, ne samo Splita, nego i okolice. Ima među (bivšim) vlasnicima te odjeće i vrlo zvučnih imena, napominje kustosica, izdvajajući hvarsku obitelji Kasandrić od koje su u prvoj polovini prošloga stoljeća otkupili najstariji sačuvani odjevni predmet u Hrvatskoj, ženski crveni haljetak, tzv. kamižolu iz prve polovine 18. st.


- Kamižola je ima veliki dekolte koji se po potrebi pokrivao maramom. Ručno je rađen od svilenog damasta, a čipka od zlatnih niti. Tekstil se jako teško čuva, posebice svila propada. Uz to, odjeća se prekrajala, nasljeđivala, a nije ni bilo hiperprodukcije odjeće kao danas - ističe kustosica, kao zanimljivost izdvojivši frak i prsluk koje je nosio Ivan Luka Garagnin, pripadnik moćne i imućne trogirske plemićke obitelji. Izrađen od francuske svile, sa srebrnim titrankama, prsluk je šivan u Veneciji. Bili su frankofili, a to je bilo vrijeme francuske uprave Dalmacije. Postoji anegdota da je upravo u toj odjeći primljen na službenu audijenciju kod Napoleona.


Splitski se muzej može pohvaliti i s nekoliko pari ženskih cipelica s kraja 19. i početka 20. st., muškim čizmama od svilenog baršuna, brokata, iz 18. st. i bogato su ukrađene zlatovezom. Ne zna se komu su pripadale, ali sigurno kriju zanimljivu priču i otkrivaju mnogo toga o ondašnjoj muškoj modi. Neizostavni su štapovi za šetnju, cilindri, burmutice (kutijice za burmut, prah koji su šmrkali radi uživanja i muškarci i žene), lornjone, muško prstenje. Od ženskog pribora predstavljaju lepeze, šeširiće, suncobrane, nakit...


- Jedan je dio posvećen i donjem rublju. Radeći na izložbi i sama sam otkrila i potvrdila čitajući knjigu suvremene talijanske povjesničarke Raffaelle Sarti, da su Splićanke prve počele nositi gaće. Na žalost, iz tog vremena nemamo sačuvane gaće, ali imamo s kraja 19. st. Važan su dio bili i steznici, jer su se žene morale stezati sve do 20. st. Bilo je to zdravstveno vrlo neugodno i mnogo su patile. No, postoji kratko razdoblje početkom 19. st. kada se raskida s rokokoom i haljina se olakšava i prestale su kratko nositi steznike. Primjerice neoklasicističke su haljine fine pamučne.


S obzirom na to da je uglavnom riječ o najfinijim prirodnim materijalima, nerijetko urešenima plemenitim metalima, k tomu ručno rađenima u inozemstvu, za zaključiti je da su za to izdvajali sume koje bi današnjem čovjeku to bila prava mala bogatstva, ako to konvertiramo na sadašnje vrijednosti.


- Ti su si ljudi to mogli priuštiti. Odjeća je u to vrijeme u Split uglavnom stizala trgovinom iz Zapadne Europe i karavanama iz Osmanskog Carstva. Razmjenjivali su ljude, ideje pa i modu. Bez obzira na to koliko je to tada koštalo, nama je to danas neprocjenjivo, jer su to bila prava mala umjetnička djela - zaključuje Darka Perun Kerum.


Što se tiče odjeće, Odjel umjetničkog obrta MSO-a, čija je voditeljica viša kustosica Andreja Šimičić, znatno je bogatiji, no to ne umanjuje vrijednost zbirke Muzeja grada Splita. Ta činjenica ne čudi jer je MSO veći i gotovo dvostruko stariji muzej i pokriva veće područje. Secesija prevladava kod odijevanja, a modni je pribor (lepeze, plesni redovi i sl.) u nekoliko zbirki. Zbirka je nakita čak i osamostaljena, navodi Andreja Šimičić, kao i zbirka osobnih predmeta, koja sadrži i lule, naočale, lornjoni, kazališni dalekozori. Splićani se mogu pohvaliti najstarijim sačuvanim odjevnim predmetom u Hrvatskoj, na što Slavonci nisu ljubomorni, nego ponosni.
- Sve je to naša baština. Tekstil je sklon propadanju, posebice na moru jer ga osim vlage i sol rastvara i uništava. Upravo stoga svi muzealci moraju biti ponosni na njihov prslučić - zaključuje voditeljica Šimičić.

Narcisa VEKIĆ