Zlatko Adžić jedan je od brojnih Vinkovčana koji su branili Vukovar, bili ranjeni ili zarobljeni, a mnogi su i poginuli - iz Adžićeve grupe od 13 branitelja osam ih je poginulo. Vinkovci su redovito slali skupine u smjenama od 10 do 14 dana u pomoć vukovarskim braniteljima, pa je tako u Mjesnoj zajednici Kolodvor formirana skupina koja će sredinom rujna 1991. zamijeniti dragovoljce iz vinkovačkog Novog sela.

- Krenuli smo, nas 11, poslije će nam se priključiti još dvojica, kombijem preko Cerića i Bogdanovaca kroz ‘kukuruzni put‘ do Lušca i dalje do Borova naselja, gdje nas je dočekao tamošnji zapovjednik Zoran Šipoš i rasporedio na punkt ‘Borovo zapad‘, gdje smo osiguravali atomsko sklonište s civilima, gdje je bilo Hrvata i Srba. Nakon pet-šest dana premjestili su nas na drugi kraj grada, na Mitnicu, gdje smo zamijenili pripadnike specijalne policije iz Slavonskog Broda. Nas su zamijenili dragovoljci iz MZ Zagrebački blok, ali je situacija bila sve teža, pa se nije više moglo iz Vukovara i nas su premjestili na Sajmište, možda i najteže ratište u Vukovaru, gdje je bilo puno Srba i vodile su se borbe prsa o prsa. U takvoj jednoj borbi, 6. studenoga u OŠ 2. Kongres, ranjen sam u ruku gelerima tromblonske mine. Odvezli su me u bolnicu, gdje mi je dr. Aleksijević dao prvu pomoć, a dr. Juraj Njavro stavio gips i sutradan su me, zbog nedostatka prostora, odvezli u sklonište i stacionar Borovo Commerce, gdje sam bio do pada Borova naselja, 19. studenoga - kaže Zlatko Adžić, umirovljeni branitelj u činu časničkog namjesnika. Sve zatočene srpska vojska je izvela iz skloništa, neke odvojila i odmah ubila, a neke autobusima preko Bogojeva, gdje su ih zavezali, maltretirali, prebijali i prijetili strijeljanjem, odvezla u Srbiju. Prvo u Srijemsku Mitrovicu, gdje je od batina i maltertiranja umro Đuro Tvorek. Iako su rekli da idu u Požarevac, odvezli su ih u Stajićevo, gdje su uz svakodnevno zlostavljanje, ispitivanje i izgladnjivanje bili do 22. prosinca, kada su ih premjestili u Mitrovicu, gdje je bilo sve puno bolje, kao u hotelu A kategorije - kako kaže Adžić.

- Imali smo bolju hranu, krevete, toplo, WC i u četiri mjeseca sam se jedini put ovdje okupao, ali stalna ispitivanja ‘koliko si djece ubio, žena silovao‘. Kada je došao Međunarodni Crveni križ, bilo je lakše. Svi smo registrirani i moja oznaka je bila YUB004008, to neću nikada zaboraviti. Oslobođeni smo u razmjeni 27. ožujka 1992. u Nemetinu - prisjeća se Zlatko. No tužan je zbog sadašnje Hrvatske za koju se borio jer upravo u srijedu, kada smo razgovarali, ispratio je kćerku i sina u Irsku.