Novosti
TRAGIČNO ISKUSTVO I PROPUŠTENE PRILIKE

Nitko nije poslušao krik koji se prolomio istočnom Hrvatskom krajem 1991.
Objavljeno 16. studenog, 2019.
Put prema stratištima Srebrenice počeo je znatno prije, u istočnoj Slavoniji i Srijemu u jesen 1991. godine

Doista, nikad ne treba prestati ponavljati da je čovjek današnjeg ultramodernog doba, neovisno o tome što mnogo zna o tragičnim iskustvima nehumanosti 20. stoljeća, i dalje sposoban počiniti nezamislivo brutalna zvjerstva. Jednako je važno uočiti i da čovječanstvo zna zanemariti neko tragično iskustvo, tj. olako prijeći preko svega, a tek nešto poslije suočava se s gotovo istovjetnim nehumanim činom.


Prije nekog je vremena Vlada Kraljevine Nizozemske sudski proglašena deset posto (10 %) odgovornom za zločin genocida nad Muslimanima Srebrenice i okolice koji su počinile snage bosanskohercegovačkih Srba u ljeto 1995. Snage su nizozemskog bataljuna mirovnih snaga UN-a trebale, naime, predvidjeti da će Srbi 13. srpnja 1995., u slučaju evakuacije oko 5000 civila iz njihove baze u Potočarima, nesretno nazvane "mini zaštitnom zonom", ponovo odvojiti muškarce od žena i djece te ih izvrgnuti riziku egzekucije. Naime, prethodnih dana upravo su tako postupili: nakon što su im mirovne snage UN-a predale civile, odvojili su muškarce od ostalih te ih pobili u obližnjim šumarcima. Znajući, dakle, da postoji opasnost od novog masovnog ubojstva, Nizozemci su svejedno odbili ponuditi preostalim civilima ostanak u bazi i nastavili evakuaciju. Prema procjeni spomenutog suda, nesretni ljudi su u slučaju ostanka u bazi imali samo deset posto šanse za bijeg i ostanak na životu. Stoga je, presudio je sud, i odgovornost Kraljevine Nizozemske upravo deset posto. Nakon što Nizozemci nisu, kako su trebali, predvidjeli mogućnost zločina, srpski su vojnici iz autobusa izdvojili 350 muškaraca te ih pogubili.


Malo je tko u trenutku objavljivanja spomenute presude uočio da su središnji elementi zločina u Srebrenici i okolici zadani nekoliko godina prije. Svi koji su na djelu htjeli vidjeti propagandno podizanje etničkih strasti, nečasno kultiviranje mržnje prema drugom narodu, političku odluku da civilni ciljevi nepoželjnog naroda postanu ratna meta, progon desetaka tisuća nevinih ljudi u svrhu stvaranja etnički čistog prostora, plansku likvidaciju pomno odabranih, ciničan pokušaj zataškavanja zločina te neshvatljiv kukavičluk navodnih međunarodnih humanitaraca trebali su samo svoj pogled svrnuti dvije stotine kilometara sjeverno. Put prema stratištima Srebrenice počeo je, naime, znatno prije, u istočnoj Slavoniji i Srijemu u jesen 1991.
Seciranje zločina

Svijet je rano saznao da se Beograd početkom 90-ih odlučio na klasičan projekt imperijalnog osvajanja. Također, bilo je sasvim jasno da njegova realizacija znači rat koji će zahvatiti gotovo sve tadašnje jugoslavenske republike, pa stoga i humanitarnu katastrofu golemih razmjera. Prema obavještajnoj procjeni američke CIA-e iz listopada 1990., nazvanoj "Preobrazba Jugoslavije", srbijanski se predsjednik Slobodan Milošević gotovo sigurno usmjerio cilju ratnog rješenja "srpskog pitanja" u Jugoslaviji. Srbija nije namjeravala dopustiti raspad Jugoslavije, a ni njezinu preobrazbu u konfederaciju, što su zagovarale Slovenija i Hrvatska. Ako "međurepublički" sukobi, navedeno je dalje, ne donesu mirno rješenje krize, najvjerojatniji scenarij bio bi da Beograd, "uz pomoć buntovnih manjinskih srpskih skupina u drugim republikama", uključi "sporni teritorij u Veliku Srbiju". Manje od godinu dana poslije zloguka je prognoza postala tragična stvarnost. Istovremeno, odluka zapadnih središta moći da zanemare izvjestan rat jamčila je i njegov nehumani karakter. Beograd i Srbija ne samo što su dobili slobodne ruke pokrenuti rat nego i pravo na odluku o tome kako će ga voditi. Potvrda da će projekt velike Srbije presudno obilježiti i politika nasilnih progona Hrvata te drugih nesrba s područja koja su ulazila u sastav nastajuće svesrpske države, praćena ubojstvima i drugim zločinima, također je došla rano.


Točno godinu dana nakon upozoravajućih procjena CIA-e, u listopadu 1991., pitoreskni srijemski gradić Ilok našao se na meti Srbije. Šire područje grada bilo je u okruženju negdje od sredine rujna iste godine. Logično, u okruženju se pogoršavala kako materijalna situacija (nedostajalo je hrane, medicinskih potrepština i sl.) tako i psihološko stanje. Sa svakim danom opsade razmišljanja okruženih o odlasku su, razumljivo, rasla. "Situacija postaje jako složena", navedeno je u jednom izvještaju iz grada, "svaki čas se očekuje napad i na Ilok. Trebalo je donijeti odluku: kako dalje? Razmišljalo se o proboju, o otporu, o načinu kako izaći iz zatvorenog prstena." Dana 13. listopada 1991. godine donesena je odluka o napuštanju grada. Prema riječima jednog prognanika koji je očito odlučio: "Ljudi su preplašeni, vojska je pucala na okolna sela: Mohovo, Šarengrad, Tovarnik, Lovas, Lovku, Bapsku, kuće su razrušene, ima mnogo mrtvih, dok je vojska ovdje, neću se vraćati." Nakon upornih zahtjeva hrvatske Vlade da spriječe mogući pokolj, u Ilok su stigli promatrači EZ-a, ili prvi stalni predstavnici međunarodne zajednice u ratnoj Hrvatskoj. Samo nekoliko nenaoružanih ljudi, noseći vidljive simbole u obliku dvanaest žutih zvjezdica na modroplavoj površini, uspjelo je postići sporazum s predstavnicima JNA o izlasku preostalih vojnika i civila iz okruženja, nadgledajući kako predaju naoružanje srpskim vlastima tako i višesatan odlazak kolone više tisuća ljudi u sigurnost. "Iločka evakuacija", kako se ubrzo počela nazivati u hrvatskim medijima, tako je uspostavila tragično dvojstvo koje će obilježiti cjelokupnu intervenciju međunarodne zajednice u Hrvatskoj: s jedne strane bez prisutnosti promatrača EZ-a nije isključeno da bi prognanici bili izloženi maltretiranjima svake vrste, možda i ubojstvu, a s druge upravo su promatrači EZ-a bili tihi svjedoci jednog od temeljnih ciljeva Beograda, odnosno masovnom progonu nesrpskog stanovništva s područja koje je Srbija odlučila trajno okupirati. Premda to nisu mogli znati, Iločani su zapravo imali puno sreće.


Ovo je trenutak u kojem se mora zastati jer je od presudne važnosti za razumijevanje kasnijih događaja na području Vukovara. Jedina pouka koju je iz iločke epizode izvukao Beograd bila je da dakle nekažnjeno može činiti što god hoće. Doista, samo mjesec dana poslije, u drugoj polovini studenoga 1991., međunarodna je zajednica još jednom mirno promatrala kako nove kolone hrvatskih i drugih nesrpskih prognanika napuštaju obližnji Vukovar. Puno prije toga civilni su ciljevi u gradu i njegovoj bližoj okolici postali stalnom metom svih vrsta oružja kojima su jedinice JNA i pobunjenih Srba raspolagale. Primjerice, prema sjećanju jedne hrvatske prognanice iz Vukovara, njezina je kuća izravno pogođena krajem rujna 1991. Zajedno s ostatkom obitelji preselila se u zajedničko sklonište, ali zatišja nije bilo. Naprotiv. Kako je u jednoj prilici izjavila: "Kako se tada živjelo? Svaki dan je mogao biti posljednji, ali ne razmišljaš o tome, valjda nas je čuvao Bog. Dijelili smo sve što smo imali, nas 14 susjeda." Stalno granatiranje civilnih ciljeva teško se moglo opravdati vojnom nuždom.


Premda to nije mogla znati, i ta je nesretna žena zapravo imala sreće. Trenutak predaje hrvatskih snaga istovremeno je bio i trenutak u kojem je neshvatljivi barbarizam okupatora svom silinom izbio na vidjelo. Naime, kako drukčije negoli upravo barbarizmom nazvati postupak nad ljudima koji su zatečeni u vukovarskoj bolnici? Prema sjećanju jednog od svjedoka: "Ujutro, 19. ili 20. studenoga 1991. godine, vršeno je istjerivanje ljudi iz bolnice, svih onih koji su bili pokretni – i sa štakama, kao i zdravi ljudi i lakše ranjeni. To je počelo ujutro oko 9.00 sati ili nešto ranije. To su uradili neki u uniformi JNA. Istjerali su nas i postrojili u jedan red, između kola i podzemnog ulaza u podrum u prijemno odjeljenje. Kad su nas postrojili, izvršili su pretres. (…) Pri izlasku iz autobusa vidio sam špalir, to jest vojnici JNA, četnici i rezervisti JNA su stajali u dva reda na ulazu s vanjske i unutarnje strane hangara, kroz koji smo mi prolazili, a oni su nas udarali željeznim motkama, rukama, nogama, puškama i raznim cijevima." Cijela međunarodna zajednica, dakle u prvom redu najjače države svijeta, nemoćno je promatrala najprije tu neljudskost, a zatim šutke prešla preko još veće. Kada je komandant vojske bosanskohercegovačkih Srba Ratko Mladić u ljeto 1995. vidljivo prestrašenom zapovjedniku nizozemskog bataljuna UN-a grubim tonom dao do znanja tko je pravi gospodar života i smrti, onda je on samo nesvjesno ponavljao iste nadute riječi koje je gotovo četiri godine prije u lice predstavnika Međunarodnog Crvenog križa izgovorio komandant JNA u Vukovaru, major Veselin Šljivančanin. Oba su trenutka ostala ovjekovječena, poput kakve vrišteće opomene generacijama koje dolaze. Jer nije htjela spriječiti prvi masovniji zločin koji su se Srbi upravo spremali počiniti, međunarodna je zajednica otvorila vrata počinjenju još masovnijih.


Nakon predaje posljednjih pripadnika hrvatskih postrojbi, lokalni su srpski pobunjenici, dakle uz zaštitu JNA, izdvojili uglavnom muškarce te ih pogubili na lokacijama koje su već tada postale notorne, poput Ovčare, Veleprometa i dr. Dana 21. studenoga 1991. godine, kako je sudski utvrđeno, "srpske vojne snage odstranile su ukupno 255 Hrvata i ostalih ne-Srba iz vukovarske bolnice, a nakon srpskog zauzimanja grada. Žrtve su deportirane u farmu Ovčara, otprilike 5 km južno od Vukovara. Tamo su članovi srpske vojske tukli i mučili žrtve satima. Navečer istog dana vojnici su deportirali žrtve u skupinama po 10-20 do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali i ubili. Njihova tijela su zakopana u masovnoj grobnici." Neki vojnik JNA, kojemu očito savjest nije dopustila trajnu šutnju, poslije je izjavio: "Kad su odvezli prvu grupu (s Ovčare do mjesta smaknuća), mi smo otišli. Znam da su to bili zarobljenici dovedeni iz podruma vukovarske bolnice. Bilo je i ranjenika, ali je, potpuno sam siguran, bilo mnogo više od 200 ljudi. Nakon odlaska čuli smo pucnjavu do jedan sat u noć. Ljudi su ubijeni samo zato što su Hrvati, a sumnjam da među njima, u tom silnom neredu i ludilu, nije bilo i Srba." Masovna ubojstva zarobljenika i civila u Srebrenici počela su zapravo u Vukovaru četiri godine prije.
Krivulja učenja

Strašan zločin pobunjeni su Srbi nastojali poslije skriti. Nakon što su prve ozbiljne indicije o postojanju masovne grobnice kod Ovčare, ali i na drugim mjestima, došle u javnost, međunarodna je zajednica ipak odlučila nekako reagirati. U studenome 1992. visoka delegacija UN-a, u kojoj je bio i stručnjak za sudsku medicinu, Amerikanac iz Oklahome Clyde Snow, potvrdio je postojeće bojazni. Snow je istražio lokaciju Ovčara, na koju su ga uputili "svjedoci" i u preliminarnom pregledu otkrio "nekoliko ljudskih kostura koji su izvirivali iz masovne grobnice". Na jednom su bili vidljivi tragovi pucnja u glavu. To ga je navelo da zaključi kako se radi o masovnoj grobnici žrtava "izvansudskih" smaknuća počinjenih u studenome 1991. U međuvremenu, pobunjeni su Srbi u istočnoj Slavoniji očekivano zaustavili daljnju istragu, izbjegavajući, istina, nasilna sredstva, ali koristeći se drugim metodama, poput različitih izlika i slično. Na ruku im je išao i cinični konformizam mirovnih snaga UN-a, koje, opravdavajući se "višim političkim razlozima", nisu namjeravale inzistirati na daljnjoj istrazi.


Kao da to nije bilo dovoljno, nastavio se progon Hrvata i drugih nesrba s okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Drukčije rečeno, tamošnji su Srbi naumili terorističkim mjerama istjerati s tog prostora što je moguće veći broj nesrba, ne osvrćući se previše na prisutnost belgijskih i ruskih pripadnika mirovnih snaga UN-a. Dostupna UN-ova dokumentacija o tome ne ostavlja ni najmanju dvojbu: tako je prema nepotpunim podatcima u ožujku 1992. protjerano 111 Hrvata iz Tompojevaca, u travnju 107 iz Vukovara, oko stotinu iz Tenje i 21 iz Marinaca, u svibnju 180 iz Čakovaca, Cerića i Mikluševaca, a u lipnju 413 iz Svinjarevaca. Tijekom 1993. progoni su posebno provođeni na širem iločkom području. Ubojstva i drugi oblici maltretiranja nesrpskog stanovništva, uz fizičko istrebljenje nepoćudne manjine, za cilj su imali i stvaranje etnički čistog prostora, kao zamišljenog dijela nastajuće svesrpske države. Na to su područje sve do kraja 1995. naseljavani Srbi iz zapadne Slavonije i drugih hrvatskih područja. Do kraja iste godine proces nasilne promjene etničkog sastava hrvatskog istoka uvelike je uznapredovao. Nakon Bljeska, kako su Zagreb obavijestili nakloni pripadnici promatračke misije EZ-a, u istočnoj Slavoniji "u kuće Hrvata i Slovaka u Iloku, Erdutu i Lovasu naseljavaju Srbi iz zapadne Slavonije" te je, očito, bila riječ "o završnoj fazi etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na tom području". Kako se u tom trenutku činilo, okupacija istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema prigodno je završila trajnom promjenom etničkog sastava tog područja.
Engleski jezik poznaje termin "learning curve". Pripada tehničkim znanostima, a najbolje bi ga bilo prevesti kao napredak u učenju koji netko postiže kada se neko vrijeme bavi istim poslom. Primjenjiv je i u društvenim te humanističkim znanostima. Kako nam primjer masovnih zločina – napadi na civile, razaranje kulturne baštine, teror nad zarobljenicima, masovna ubojstva i progoni – koje su Srbi počinili u istočnoj Hrvatskoj, a poslije ponovljenih u istočnoj Bosni i Hercegovini, nesumnjivo pokazuje, može se učiti i u negativnom smislu. Da bi se pak postiglo suprotno, tj. izvuklo pouku i spriječilo buduće zločine, potrebno je pravodobno reagirati. Nažalost, izvrsna prilika da se spriječi novi izvjestan zločin propuštena je jer nitko nije htio poslušati krik koji se krajem 1991. prolomio istočnom Hrvatskom.


Piše: Ivica MIŠKULIN, izv. prof. dr. sc., Hrvatsko katoličko sveučilište
"DIVLJI ZAPAD" UMJESTO "ZAŠTIĆENE ZONE"
Nesretni su ljudi na odlazak prisiljavani na različite načine, tj. ne samo izravnim prijetnjama nego i, primjerice, nametanjem radne obveze. Nerijetko su morali vlastitim potpisom potvrditi svoju navodnu želju za odlaskom. Kada je časnik mirovnih snaga UN-a na hrvatsku stranu u drugoj polovini 1992. dopratio 98 Rusina iz Mikluševaca, oni su za domaće medije izjavili "da su bili prisiljeni da potpišu kako su otišli svojom voljom". U kolovozu 1993., kako je navedeno u jednom izvještaju civilne policije UN-a, "šef mafije u Dalju" natjerao je tamošnje žene hrvatske nacionalnosti na potpis dokumenta u kojem je stajalo da "žele otići u Osijek jer tamo mogu vršiti vjerske dužnosti (!)". U situaciji koja je zasigurno daleko više odgovarala terminu "Divlji zapad" negoli UN-ovoj iluziji o "zaštićenoj zoni" ni ubojstva nesrba nisu bila rijetkost. Prema srpskim izvorima, na tom je području do sredine 1993. ubijeno oko 150 Hrvata i drugih.
Možda ste propustili...

NOVO OTKRIĆE U SUSTAVU OBRAZOVANJA

Dvije nove lažne diplome u školama

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ U ĐAKOVU

Druženje s građanima na Adventu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana