Školski sindikati doveli su se u pat-poziciju odbijajući sve ponude Vlade za povećanje osnovice plaća i naknadnu promjenu uredbe o koeficijentima, a javnost sve više preispituje mogućnosti prestanka štrajka jer roditelji smatraju da će se teret tuđe odgovornosti prebaciti na leđa njihove djece, kvalitetu njihove izobrazbe i na kraju ni krivi ni dužni nadoknadom nastave izgubit će svoje slobodno vrijeme. Ovaj štrajk, naime, osim što pokazuje probleme glede plaća, visine tih plaća, načina uređenja plaća, pozicije glede uređenja plaća, dosta apostrofira jedno pitanje, a to je ta podijeljena odgovornost između države, škola, ustanova, njihovih osnivača, ravnatelja, pozicija radnika... To je sve vrlo loše uređeno područje u kojem ta podijeljena odgovornost znači priličan izostanak odgovornosti.

Prema sudu dr. sc. Viktora Gotovca, izvanrednog profesora radnog i socijalnog prava na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, štrajk nije zakonit, a obrazlaže ga činjenicom da se plaće u javnim službama uređuju kroz koeficijente i kroz osnovicu, a koeficijenti se pak uređuju uredbom, a osnovica u kolektivnim pregovorima.


- Kada se kaže da se koeficijenti uređuju uredbom, onda ste zapravo rekli da se ne uređuju kolektivnim pregovorima i da ih ne mogu uređivati sindikati, nego ih zapravo uređuje Vlada. Mi smo na Vladu delegirali ovlast da oni to rade i to piše u našim zakonima. To doista utječe na plaću, ali to će urediti Vlada, a sindikati će urediti dio koji se tiče osnovice. Kada imate takvo izričito uređenje koje kaže da je nešto ovlast Vlade, onda se zapravo oko toga ne može štrajkati. Kao što ne možete štrajkati vezano uz bilo koji zakon. To je ovlast Sabora koji donosi zakone, a ne ovlast sindikata. Oni pak mogu biti zadovoljni ili nezadovoljni, mogu organizirati prosvjede kao bilo koji građani ili udruga, ali ono gdje sindikati imaju ekskluzivitet je zapravo situacija povezana s kolektivnim pregovaranjem s kolektivnim dogovorom i mogu štrajkati ako smatraju da neki njihovi interesi nisu ostvareni, izvan toga ne - pojašnjava Gotovac.


Sindikati su, kaže, mogli tražiti izmjene kolektivnog ugovora i reći da je to zbog promijenjenih okolnosti, kao što su to učinili primjerice liječnici.


- Govori se da liječnici imaju dodatak na odgovornost, dodatak za posebne uvjete rada. Školski sindikati su mogli reći - mi želimo posebni kurikularni dodatak. Ako tvrde da se povećao njihov opseg zbog kurikuluma, onda možemo staviti kurikularni dodatak ili dodatak za kurikularnu odgovornost ili dodatak za rad s djecom... Ovaj zahtjev koji sada iskazuju mogli su formulirati u kolektivnom ugovoru i onda bi njihov zahtjev bio zakonit. To su napravili liječnici, oni imaju točno precizirane dodatke na odgovornost, dodatke na uvjete koji se definiraju postotcima koliko ima liječnik, koliko sestra... - obrazlaže naš sugovornik, naglasivši da su to tako sindikati formulirali sadržajno - sada bi bili pokriveni.

Sadržajno i procesno, nastavlja Gotovac, kada bi se država uopće pozvala na te dvije stvari, ona bi vrlo lako mogla uspjeti u tom sporu i dobiti identifikaciju štrajka kao nezakonitog. "Mislim da bi trebali biti veliki pravni manevri da tome ne bude tako.


Vratimo li se na početnu tezu da ‘podijeljena odgovornost znači priličan izostanak odgovornosti‘, ostaje zapravo dilema što zapravo radi država," kaže.
- Ona kolektivno pregovara, znamo također da nije ni osnivač, država je samo platac. Osim što razmišljamo o koeficijentima, u budućnosti bismo mi kao država i kao društvo morali kazati ima li to smisla da država plaća, a da s druge strane ne može utjecati na štrajk, a da ravnatelji dobivaju samo novac, a zapravo ni oni ne odlučuju ni o čemu. Opet ravnatelji imaju svog šefa, osnivač je u pravilu županija, a najsnažniji glas za izbor ravnatelja je broj članova predstavnika radnika i zbornica, odnosno predstavnici roditelja, nastavnika i svih zaposlenika. Vrlo je teško ravnateljima i biti poslodavac jer zapravo oni ovise o radnicima – smatra Gotovac postavljajući pitanje tko je odgovoran da imamo takvo upravljanje sustavom i na koji način bismo ga mogli poboljšati, da u nekoj perspektivi možemo brže, ekspeditivnije uređivati i koeficijente i kolektivne ugovore i upravljanje školama i da definiramo kakve će plaće biti.