Magazin
ARAPSKE SJENE NAD EUROPOM

Usred zime treći val proljeća
Objavljeno 16. studenog, 2019.
ALARM JE UPALJEN: MASOVNI PROSVJEDI U IRAKU MOGLI BI POTAKNUTI NOVU MIGRANTSKU KRIZU

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događaje na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je u povodu masovnih demonstracija u Iraku pripremio analizu aktualne političke situacije u toj državi. Iz opsežnog teksta "Masovni protesti u Iraku 2019: Treći val arapskog proljeća" izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

IRANSKI FAKTOR
Početkom listopada 2018. i dvije godine nakon konačne vojne pobjede nad tzv. Islamskom državom (ISIL) Irak se suočava s najvećim prosvjedima nakon američke intervencije 2003. godine i uspostave demokratskog poretka. Osnovni zahtjevi mladih iračkih demonstranata su pravo na rad i zapošljavanje, borba protiv korupcije, pravo na osnovne javne usluge kao što su zdravstvo, struja, pitka voda i sl. Prosvjedi su eskalirali kada su iračke vlasti oštro reagirale na te masovne demonstracije, koristeći se ne samo suzavcem nego i bojnim streljivom, što je prouzročilo smrt više od 250 demonstranata i ranjavanje njih više tisuća.

Demonstracije su zahvatile Bagdad i šijitski jug države, posebno Basru, Nasiriju i Maysan, koji su s proizvodnjom od oko 95 % iračke nafte centri iračke naftne industrije, što čini oko 90 % proračunskih prihoda države, koja je snažno ovisna o proizvodnji i izvozu nafte preko južnih luka u Basri.

Demonstracije su od 2003. godine neka vrsta svakodnevnice Iraka, kao izraz tranzicije države iz jednopartijskog sustava s kultnim liderom Sadamom Huseinom u obećanu demokraciju. Međutim, sadašnje demonstracije zbog masovnog sudjelovanja mladih i njihove ustrajnosti potpuno su iznenadile iračke vlasti, koje su ionako izolirane u strogo čuvanoj "zelenoj zoni", gdje se nalaze iračke državne institucije i strana predstavništva, kao što su američko i britansko veleposlanstvo.

Demonstranti su ubrzo detektirali nemoć svoje vlade u Bagdadu, koja je pod potpunim utjecajem Irana i šijitske milicije, odane vjerskoj hijerarhiji Irana. Zato je glavni slogan tih demonstracija - Iran van! Demonstranti svakodnevno pale iranske zastave i napadaju iranska diplomatska predstavništva u šijitskom svetom gradu Karbeli.

Demonstracije, koje su zahvatile samo šijitski dio Iraka, koji je dugo bio kolijevka iranskog utjecaja, šokirale su iransko vodstvo, koje se posljednjih godina hvalilo da kontrolira četiri arapska glavna grada: Bagdad, Damask, Beirut i Sanu, te da ima veliki utjecaj u Pojasu Gaze Palestinske samouprave, gdje živi sunitska populacija.

Kurdski sjever Iraka ne sudjeluje u tim demonstracijama, jer njihovi su problemi znatno manji od onih koje imaju građani u ostalim dijelovima Iraka. Suniti se ne osuđuju priključiti ovim prosvjedima jer su njihove legalne demonstracije 2013. - 2014. ugušene u krvi i etiketirane kao otpor ostataka Sadamova režima te su posljedično dovele do rađanja ISIL-a. U ratu protiv tzv. Islamske države njihova urbana središta Mosul, Anbar, Diyala su uništena, tako da je šest milijuna sunita raseljeno unutar Iraka i izvan njega.

PROMJENA USTAVA
Demonstranti su odbili ponudu za rekonstrukciju vlade ili promjenu vlade u parlamentu, gdje ista elita vlada od 2005. Oni ne vjeruju u politički sustav države u kojoj postoje 263 registrirane političke stranke, i to na sektaškim i vjerskim osnovama. Traže promjenu ustava i uvođenje predsjedničkog sustava s dozom nostalgije za autokratskim režimom Sadama Huseina.

"Ustavnost" političkog sustava osporavana je u nekim područjima, kao što su ona gdje, primjerice, ustav zabranjuje diskriminaciju na osnovi rase, religije i nacije. Međutim, funkcija predsjednika republike pripada isključivo Kurdima, funkcija premijera pripada šijitima, a položaj predsjednika parlamenta sunitima. To, međutim, nije nigdje službeno zapisano u ustavu, ali prakticira se od usvajanja novog ustava na referendumu 2005. godine.

Ustav zabranjuje paravojne formacije i milicije i one su pravno nelegalne ako nisu u sastavu vojno-sigurnosne strukture središnje vlade u Bagdadu ili regionalne vlade Kurdistana (KRG), koji su prema ustavu autonomni, ali sastavni i paralelni dio te strukture u koordinacijskom smislu.

Tijekom rata s ISIL-om u Iraku se rađaju šijitske milicije pod imenom Narodne mobilizacijske snage (PMF), koje pokazuju veliku odanost Iranu. One su rezolucijom iračkog parlamenta 2017. godine dobile legalitet kao sastavni dio iračkog vojno-sigurnosnog aparata. Vladajuća elita privatizirala je naftne resurse - glavno bogatstvo zemlje - u neki oblik partijsko-milicijskih feuda. Novac ide u džepove elite kroz sofisticirani sistem klijentizma. Stoga se mladi prosvjednici iz očaja suočavaju s metcima šijitskih milicija.

Iračka vlada, u svom sadašnjem obliku, usprkos svim obećanjima, nema političku volju ni sposobnost upravljanja državom, koja je postala jako podijeljena između političkih feuda. Mladi više ne vjeruju da se političkim metodama može promijeniti sadašnje stanje. Sudjelovanje na izborima se smanjilo, pa su birači masovno bojkotirali one 2018. godine - iako se tvrdilo da je glasalo 44 % birača, mnogi smatraju da je izlaznost na izbore bila znatno manja i da je iznosila najviše 12 %. Uza sve to, sljedećeg mjeseca nakon izbora u namjerno izazvanom požaru partijske milicije spalile su više od polovine glasačkih kutija, a rezultate su "ispravili" u Državnoj izbornoj komisiji, koja je trebala biti neovisna, ali ipak nije.

PROLJEĆE U JESENI
Ako je prvi val prosvjeda, koji je početkom 2011. godine u tzv. arapskom proljeću zahvatio mnoge arapske zemlje i svrgnuo većinu diktatura u Tunisu, Egiptu, Libiji i Jemenu, drugi val, u 2018. godini, zahvatio je Sudan i Alžir te srušio tomošnje vojne vlade. Treći val, kojem smo svjedoci danas u Libanonu i Iraku, usmjeren je na "demokratske" režime. Te države imaju demokratski izabran parlament. Vladajuće elite vjerovale su da imaju imunitet, bilo uz podršku vanjskih sila (SAD - Iran) bilo zbog svoje sektaške demokracije, a sve je bilo upakirano u demokratski izborni proces, koji je međutim daleko od osnovne abecede svake demokracije.

Analitičari smatraju kako su ta tri vala arapskog proljeća pokazala da demokracija nije čarobno rješenje koje može pružiti radikalna rješenja za zahtjeve građana, posebno u državama gdje je demokratski proces izgrađen na sektaškim ili etničkim osnovama, poput Iraka i Libana, a u manjoj mjeri i u Sudanu i Jemenu. Najvažnije je da većina prosvjednika zahtijeva iskorjenjivanje korupcije i traži odgovornost korumpirane vladajuće elite, vraćanje onoga što su opljačkali u državnu blagajnu, ukidanje sektaških kvota u imenovanju vlade i državnih dužnosnika, prestanak regionalnih i vanjskih upletanja u unutrašnje uređenje države (misli se ponajprije na SAD i Iran, preko svojih milicija) te zahtjev za konsolidiranje državnog upravljanja kako bi mladi dobili radna mjesta, a građani minimum osnovnih prava, počevši od socijalne i zdravstvene zaštite. No problem je i Adel Abdul Mahdi, opisan kao najslabiji irački premijer od američke intervencije 2003. godine. On ostaje na svom položaju usprkos spremnosti da podnese ostavku ako parlament nađe drugog premijera kako ne bi došlo do praznine u vlasti. Zapravo, irački premijer Abdul Mahdi ostaje na vlasti zahvaljujući generalu Qasem Soleimanju, koji vodi Snage Qudsa, Iranske revolucionarne garde, i koji je tajno posjetio Bagdad početkom listopada ove godine, u jeku velikih demonstracija. Vođe dvaju najvećih iračkih blokova - Muqtada Al-Sadr i Hadi Al-Amiri, šef narodne mobilizacije - složili su se da će ga svrgnuti i žrtvovati kako bi umirili demonstrante.

SKRIVENI VOĐE
Vrlo je pak znakovito štoa organizatori i vođe aktualnih prosvjeda još nisu javno poznati. Spontana okupljanja preko društvenih mreža izrasla su u sadašnje masovne demonstracije. Prosvjedni pokreti koji teže revolucionarnim promjenama u drugim arapskim zemljama sada teže sudanskom modelu (2019.) organiziranja "širokih narodnih masa". Aktivisti u iračkom i libanonskom prosvjednom pokretu nadahnuli su se sudanskim primjerom, kada su profesionalne i sindikalne udruge pregovarale s vojskom oko prijelaznog razdoblja do uspostave civilne demokratske vlasti. Izazov s kojim se suočavaju irački pokretači prosvjeda u organizacijskom je smislu zavisan od sposobnosti civilnog društva i različitih sindikata da konsolidiraju svoj zajednički rad u okviru jedinstvene koordinacije u obliku "udruženja sudanskih profesionalaca". Ta udruženja još su u fazi pretvorbe pokreta u visoko organiziranu društvenu i političku silu nezavisnu od sadašnjih političkih stranaka, kako bi iznijela zahtjeve demonstranata u budućim razgovorima oko eventualne promjene ustava iz 2005. godine, koju je pokrenuo predsjednik Republike Irak Barham Salih početkom studenoga ove, 2019. godine.

No ovdje je politički izazov još složeniji od onog s kojim se suočavao sudanski pokret. Političke snage u Iraku od 2003. godine osnovane su na sektaškoj osnovi (šijiti i suniti) i nacionalnoj osnovi (Arapi, Kurdi, Turkmeni, katolički Kaldejci, pravoslavni Asirci, Sabejci i ostali). Političke stranke već sada pokušavaju zastrašiti ljude povratkom Sadamove stranke Baath ili ISIL-a, i sve to pod "parolom" zaštite nacionalnih interesa. Za sada te manipulacije ne daju rezultate, demonstranti nose jedino zastavu Iraka, bez vjerskih i nacionalnih obilježja.

Analitičari smatraju kako je, između ostalog, postalo jasno da sadašnji irački prosvjedni i sektaški sustav na kojem su zasnovani politički blokovi u iračkom parlamentu više nije u stanju voditi državu. Vlada ne može objasniti ili opravdati kršenje iračkog suvereniteta u grubome obliku, posebno korištenje paravojnih milicija Iranske revolucionarne garde u misiji brutalnog suzbijanja demonstranata, otmicama i mučenju, pa je tako pala sektaška maska i sve je razotkriveno javnosti. Političari u današnjem parlamentu Iraka imaju misiju očuvanja sadašnjeg stanja kako bi i dalje imali privilegirani položaj. Zato su spremni da preko zakonodavne vlasti zabrane i krvavo uguše sadašnje demonstracije.

Gledajući pak iz europske perspektive na sve što se zbiva u Iraku, kao i u ratom opterećenoj Siriji, uključujući i probleme s Kurdima, teško da itko može biti miran prema razvoju situacije. Naime, dođe li, između ostalog, do novog vala izbjeglica s tog područja, uza sve one migrante kojima Erdogan prijeti Europskoj uniji, nova drama mogla bi se lako pretvoriti u novu tragediju.

Priredio: Darko JERKOVIĆ
Glavni je slogan demonstracija - Iran van! Prosvjednici pale iranske zastave i napadaju iranska diplomatska predstavništva u šijitskom svetom gradu Karbeli.
Postalo je jasno da sadašnji irački prosvjedni i sektaški sustav na kojem su zasnovani politički blokovi u iračkom parlamentu više nije u stanju voditi državu.
Aktivisti u iračkom i libanonskom prosvjednom pokretu nadahnuli su se sudanskim primjerom pregovaranja s vojskom oko prijelaznog razdoblja do uspostave civilne vlasti.
Rekordna korupcija
Nevjerojatno je da oko 25 % stanovništva, tj. devet milijuna ljudi, većinom mladih i obrazovanih, živi ispod praga siromaštva u bogatoj državi, koja ima dvije velike rijeke, Tigris i Eufrat, te četvrte najveće otkrivene zalihe nafte na svijetu i proračun od 112 milijardi američkih dolara (2019). Oko 55 % površine države čini obradivo zemljište, međutim poljoprivreda donosi samo 3,3 % BDP-a i zapošljava tek petinu radne snage. Sve je to odraz sustavnog uništavanja državne ekonomije zbog međunarodnih sankcija od 1991. do 2003. te nesposobnosti i korumpiranosti političke elite od 2003. do 2019. godine. Irak je na dnu indeksa percepcije korupcije Transparency Internationala i zauzima 169. mjesto od 180 zemalja na svjetskoj ljestvici korupcije.
Iran optužuje SAD
Ono što se danas događa u Iraku posebno je opasno jer su prosvjedi odraz žestokog sukoba dvaju vanjskih blokova i rivala - Irana i Sjedinjenih Američkih Država, sa snagama, marionetama i pristašama iznutra. Irak bi trebao postati uzorom demokracije i poštovanja ljudskih prava i ekonomskog prosperiteta, ali to za sada nije i taško da takav može uskoro postati. S obzirom na ukupno napeto stanje, oglasio se i iranski vrhovni vođa Ajatolah Ali Khamenei te, očekivano, optužio SAD, Izrael i Saudijsku Arabiju da stoje iza demonstracija i dolijevaju ulje na vatru u toj ionako problemima opterećenoj bliskoistočnoj regiji. No prosvjednici nisu izišli na ulice i trgove u Bagdadu, Karbali, Najafu, Basri i Amarah prema nalogu SAD-a, nego zbog gladi, oskudice, korupcije i nezaposlenosti te nedostatka osnovnih javnih usluga, vode, struje i lijekova. Petina građana Iraka, bogatog naftnim i nenaftnim resursima, živi ispod praga siromaštva, a to je okidač za velike i masavne prosvjede.
EU nudi pomoć
Za sada još na funkciji visoke predstavnice za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Federica Mogherini reagirala je na prekomjernu upotrebu sile na prosvjedima u Iraku. U pisanoj izjavi koju je Mogherini objavila u ime 28 država članica EU-a, istaknuto je da je irački narod ispunio svoje legitimno pravo na okupljanje radi podizanja svijesti o problemima u zemlji i da to pravo treba poštovati u skladu s iračkim ustavom. "Žalosna je pretjerana upotreba sile protiv demonstranata u Iraku. Napadi oružanih snaga na demonstrante narušavaju njihovo pravo na mirno okupljanje i izražavanje njihovih legitimnih zahtjeva", poručila je Mogherini. "EU je spremna pomoći iračkoj vladi da ispuni zahtjeve svojih građana", također je navedeno u izjavi. U neredima na ulicama iračkih gradova, najviše u Bagdadu, život su izgubila 254 demonstranta, a ranjeno je nekoliko tisuća.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana