Izjava francuskog predsjednika Emmanuella Macrona da je Sjeveroatlantski savez u stanju "moždane smrti" zabrinula je i uzrujala mnoge u Europi, ali ne i u Sjedinjenim Državama. Ondje zajedničku obranu zemalja Zapada vide samo kao nepotrebni trošak. Ova vijest nije prošla bez likovanja u Moskvi, odakle su već stigli mudri savjeti kako bi se Europa ostavljena na cjedilu trebala organizirati kada su u pitanju rat i mir. Rusija je zacijelo ekspert u ovom području pogotovo kada se uzme u obzir da njezina invazija na Ukrajinu traje već gotovo šest godina, a ljudi uz granicu s okupiranim Donbasom svakodnevno ginu ili bivaju ranjavani.

Naravno, to je samo briga slabašne Ukrajine, a Europljani su odavno oprali ruke od tog sukoba, praveći se da nemaju nikakvih obveza prema toj zemlji u kojoj se 2014. godine krvarilo tijekom Euromajdana zbog ideje da jednog dana postane dijelom Zapada. Istodobno, Njemačka aktivno radi na tome da se izgradnjom baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 Ukrajina strateški zaobiđe kada je riječ o transportu tog energenta prema Europi što će Vladimiru Putinu dati odriješene ruke za realizaciju puno ambicioznijih vojnih operacija u ukrajinskoj ravnici, istoj onoj koju su opjevali Pierre Delanoë i Gilbert Becaud u svojoj pjesmi "Nathalie".

U tu su se priču uključile i Sjedinjene Države, ucjenjujući neiskusnog novog ukrajinskog predsjednika isporukom prijeko potrebne vojne opreme. Žutokosi u Washingtonu spava mirno kao beba, kada ne daj Bože ruski tenkovi zgaze Ukrajinu, Bjelarus ili tri baltičke državice, njemu neće ni vlas pasti s glave. Dapače, kako stvari stoje, ako ga ne omete impeachment, Donald Trump može očekivati da će ga Amerikanci iduće godine ponovno izabrati za predsjednika. O živoj komunikaciji između Sjedinjenih Država i Rusije svjedoči i najnovija vijest pristigla iz istrage koja se vodi u povodu zahtjeva za njegovim opozivom o tome kako je Moskva ponudila Trumpu razmjenu (trampu) Ukrajine za Venecuelu. Kada i Nicholas Maduro bude zatražio politički azil u Meksiku, znat ćemo da počinje novi rat u Europi! No, što o mogućem približavanju ruskih tenkova granicama Europske unije misle u Bruxellesu, Parizu ili Berlinu nismo uspjeli saznati. Tamo se prave da ih neki budući ratni užas u Ukrajini, Estoniji, Latviji i Litvi (Bjelarus će šaptom pasti!) neće ni okrznuti. Ne boje se ni masovnog izbjegličkog vala s istoka niti zalutalih raketnih projektila. U vrloj novoj Europi nema straha ni od radijacije, s obzirom na nedavnu procjenu američkog instituta za strateška pitanja RAND da bi Ruska Federacija u nekom od budućih vojnih sukoba mogla posegnuti za ograničenom uporabom nuklearnog oružja kako bi zaustavila protuudar neprijateljskih snaga. Ako Rusi u nekom hipotetskom budućem sukobu na tlu Ukrajine ispale nuklearni projektil u blizini granice s Poljskom, jednim udarcem onesposobit će dvije muhe, uništiti ideju ukrajinske državnosti i onemogućiti dolazak pomoći iz smjera zapada. Uostalom, ni najmegalomanskiji ruski planovi ne smatraju zapadnu ukrajinsku pokrajinu Galiciju (iliti Haličinu po ukrajinski) dijelom ozemlja zamišljene Velike Rusije. Esenciju luzerske životne filozofije kakva trenutno vlada u Europi izrazio je Miroslav Krleža svojim antologijskim stihovima: "Nigdar ni tak bilo/ da ni nekak bilo,/ pak ni vezda nebu/ da nam nekak nebu."

Upravo, takvu Europu uljuljkanu u tlapnju o vlastitoj sigurnosti kao nekoj vječnoj kategoriji zapisanoj u oblacima pokušao je razbuditi "enfant terrible" Emmanuell Macron. U razgovoru za britanski časopis The Economist on je upozorio da je NATO u stanju "moždane smrti", argumentirajući to smanjivanjem angažmana Sjedinjenih Država i ponašanjem Turske. Macron je dodao kako "više ne postoji nikakva koordinacija u donošenju strateških odluka između SAD-a i saveznika u NATO-u i trenutno nazočimo agresiji partnerske Turske u zoni u kojoj su, bez koordinacije, naši interesi na kocki". Poručio je kako je to golemi problem za NATO. Između redaka Macron se osvrnuo na američko napuštanje saveznika Kurda na sjeveru Sirije što je omogućilo tursku invaziju. Da je NATO već bivši, barem kada je riječ o Sjedinjenim Državama i Turskoj, svjedoči provokativni poziv turskog silnika Recepa Tayyipa Erdogana upućen zemljama NATO-u da mu pruže potporu u borbi protiv tobožnjih kurdskih terorista. Turski vođa se pozvao na članak 5 NATO-vog statuta koji nalaže zajedničko vojno djelovanje svih članica u slučaju da bude napadnuta jedna od zemalja. I zbilja, sultan Erdogan je u pravu, ako NATO uistinu još postoji zašto se onda ne uključi u etničko čišćenje na sjeveru Sirije koje su poduzeli njihovi saveznici Turci? Ne bi bilo prvi puta da se za probitke europskih sila negdje nekome pusti krv, a Kurdi su za Zapad ionako nevažni zgubidani. Macron se zauzeo za jačanje vojnih kapaciteta u Europi i uspostavu strateškog dijaloga s Rusijom.

Upravo to strateško okretanje od jednog gospodara (Sjedinjene Države) prema drugome (Rusija) moglo bi biti kobno za Macronovu Europu. Ne zato što je Rusija neki "crni vrag" međunarodne politike ili "zli imperij" kako je govorio Ronald Reagan nego zato što nitko ne zna koliko je tuđeg teritorija potrebno da se zadovolje nezasitni apetiti moćnika iz Kremlja. Posve je jasno da je i Macron spreman trgovati. U tom svjetlu treba tumačiti i njegov veto na proširenje Europske unije na Sjevernu Makedoniju i Albaniju. Naši naivni prijatelji Makedonci su otišli čak toliko daleko da su pod neviđenim pritiskom promijenili ime vlastite zemlje da bi sada dobili odbijenicu koja bi u skoroj budućnosti mogla dovesti do političke destabilizacije te zemlje i potpadanja pod ruski utjecaj.

Isto bi se moglo dogoditi i u Crnoj Gori što znači da bi Ruska Federacija u dogovoru s mešetarima poput Macrona ili Trumpa sutra mogla dobiti ne samo Ukrajinu, Baltik nego i zemlje tzv. zapadnog Balkana. Da Macron misli ozbiljno govori i njegova najava da bi se Rusija uskoro mogla vratiti u G8. To znači da joj je aneksija Krima i invazija na istočnu Ukrajinu oproštena. Europa utemeljena na takvim gadostima i nije zaslužila ništa drugo nego propast. Nažalost, to se tiče upravo nas koji u njoj živimo. S potkapacitiranim vođama kao što su Macron i odlazeća Merkel neuspjeh nam je zajamčen.