Kada sam počela raditi 1994. godine, već drugi dan nastave povukli su me za ruku i odveli u zbornicu, u štrajk. Nisam ni prvu plaću primila, a ja sam štrajkala, iz neznanja. I sada ima takvih ljudi koji još ni prvu plaću nisu zaradili, a već štrajkaju.

Tim nam riječima započinje svoju ispovijest nastavnica (podatci poznati Glasovoj redakciji) koja je u anonimnom pismu u nedjelju upućenom medijima iznijela razloge zbog kojih ona štrajk sindikata i svojih kolega, koji štrajkaju 21 dan radi većih plaća, ne podržava i zašto se zbog istoga srami.

- Napadaju me i vrijeđaju zato što mislim svojom glavom i ne idem kao ovca prema stadu. Jer što god se događa u masi, ljudi izgube svoj identitet. A ja svoj identitet ne želim izgubiti - kaže nam. Zbog svega što je iznijela u pismu sada trpi uvrede. Jer je, smatra, stala na stranu slabijih - djece, koja ispaštaju zbog ovoga štrajka. I jer uvjerena je, kaže nam, koliko god oni suprotno tvrdili, učitelji i nastavnici neće biti motiviraniji za provođenje reforme s nekoliko stotina kuna većom plaćom na računu. Pismo je potpisala kao djelatnik, profesor savjetnik i majka učenika. U pismu je istaknula: “Ne postiže se dostojanstvo i poštovanje štrajkom. Već predanim radom i ljubavlju prema poslu. Svoju plaću sam podigla radom, zalaganjam i predanošću, i stoga me mnogi mrze. Mrze me jer i ne štrajkam."

- Djeci prijete jedinicima i neopravdanim satima za nedolazak na nadoknade subotama i praznicima, za svoju korist. To je prema mome mišljenju autoritativno ponašanje, kojim se zastrašuje djecu i roditelje. Djeca se sigurno slažu sa mnom, ali ne smiju ništa reći. Još ih uvjeravaju da je to za njihovo dobro. To je ispiranje mozga. Govore da će biti više motivirani ako im se plaća povisi za 500 kuna, što nije istina. Do bolje plaće dolazi se radom i cijenjenjem sebe, a dostojanstvo se sigurno ne zaslužuje sviranjem bećaraca i prosvjedovanjem na Markovu trgu – govori nam ova nastavnica s kojom smo uspjeli stupiti u kontakt telefonski te napominje kako je radom i sama došla do bolje plaće. Kaže: "Radila sam jednako predano i s manjom plaćom i s većom." Otkriva da njezina plaća – uz 25 godina staža i zvanje savjetnika - danas iznosi 8500 kuna, a plaća početnika je viša od 5000 kuna.

- Ljudi ne vjeruju da imam plaću u iznosu od 8500 kuna, koju sam zaradila dugogodišnjim radom i kontinuiranim napredovanjem - dodaje. A tek nakon objave pisma u medijima počele su pljuštati kritike.

- Radim u školi u kojoj sam već i tako izopćena zbog toga što ne štrajkam, mobingira me se i prijeti otkazom, uskraćen mi je rad i doživljavam razne neugodnosti. Uvrede su eksplodirale nakon objave pisma na nekoliko portala, gdje me u komentarima nazivaju ‘Soroševom i političkom plaćenicom‘, ‘ljubavnicom ravnatelja‘, ‘kupcem diplome‘ i govore da se trebam sramiti što se nisam solidarizirala s kolegama. Zato identitet javno ne mogu otkriti jer moram misliti na svoju sigurnost i sigurnost svoje djece školaraca - priča nam te objašnjava svoje razloge "nesolidarnosti".

- Ne smatram da se trebam solidarizirati s kolegama i sindikatima zato što, kada sam ja bila u vrlo velikim problemima i kada sam očajnički trebala solidarnost tih istih kolega, nisam naišla na ispruženu ruku. Zato sam ja sada solidarizirana s učenicima koji su u ovom štrajku zakinuti od svojih učitelja i nastavnika – priča nam ova nastavnica. Kaže, nailazi ipak i na podršku dijela javnosti, no prevladavaju kritike zbog kojih se boji eksponirati imenom i prezimenom.

- U prosvjeti smo dosta zaštićeni i mogu reći da imamo siguran posao. Koliko ljudi nema gdje živjeti, što jesti, koji su blokirani i deložirani iz vlastite kuće, osiromašeni i koji bi mogli štrajkati, a ne štrajkaju. O njima se ne razmišlja. I zbog toga se sramim. Jer mislim da je vrlo sebično misliti samo na sebe. Možda sam i ja u kategoriji u kojoj bih trebala misliti na sebe. Samohrana sam majka, imam dvoje djece, puna sam kredita, pred deložacijom, ali ne mogu podržati ovaj štrajk jer mislim da ima gorih slučajeva u ovoj državi. Jednostavno više ne mogu trpjeti nepravdu - priča nam. Napominje, u sindikatu je bila dugo. Ali joj je prekipjelo.

- Sa sindikatima sam imala dosta posla i iskustva, i više ne želim sudjelovati u tome. Na svako njihovo pucketanje prstiju štrajkala sam, i sita sam takvog ponašanja. Sindikalisti imaju plaće veće od 15 tisuća kuna, na štrajkovima se smiju, sviraju bećarce, a nastavnici ne pokazuju nikakav primjer građanskog odgoja time što slijepo slušaju neke vođe koji neće biti kažnjeni ni na koji način. Njima će nakon štrajka sve biti isto, što za nastavnike ne mogu reći – kaže naša sugovornica.

Dodaje, štrajkati i dalje neće, a njezino dijete neće nadoknađivati nastavu subotom, praznicima ili nakon završetka školske godine - niti će na nadoknade prisiljavati svoje učenike ili im prijetiti neopravdanim satima. U pismu je na isto uputila i druge roditelje poručivši im da imaju pravo bez liječničke ispričnice opravdati do tri dana izostanka. Kaže nam kako u njezinoj školi troje nastavnika radi normalno i nije u štrajku, ali im se uskraćuje nastava koja je trebala biti organizirana i koja je na vrijeme prijavljena.

- Tako da ćemo mi, iako smo sve na vrijeme najavili te iako ne štrajkamo, te štrajkaške dane morati nadonađivati. Učenici nisu došli u školu jer su dobili naputak da u školu ne trebaju dolaziti - ističe nam.

"Sramim se kolega koji su intelektualci i koji svoja koplja lome na najslabijima. Slušala sam njihova neprofesionalna ismijavanja učenika i roditelja na sjednicama”, napisala je nastavnica u pismu. Učenicima poručuje: "Pokažite svojim uzoritim profesorima da ste brzo usvojili njihov građanski odgoj i uz pomoć svojih roditelja markirajte i vratite svoja oduzeta prava i spriječite maltretiranje koje traje četiri tjedna."